Bosna može istrpjeti sve, pa i tri patriotizma

     Nedžad Ibrišimović, književnik

     Bosna može istrpjeti sve, pa i tri patriotizma

     Vjerujem da kritičari koji mi nisu dali nagradu "Meša Selimović" znaju vrijednost „Vječnika" • Bila mi je čast biti uz rahmetli Aliju Izetbegovića • Mi čitav život živimo u prelaženju

     Razgovarala: Anila GAJEVIĆ

     Nedžad Ibrišimović je uzburkao kn­jiževnu javnost objavivši "Vječnik", roman svog života, koji je već doživio četiri izdanja.

     Nekadašnji poslanik u Kantonalnoj skupštini Sarajeva, član SDA, a da­nas povučeni pisac, slikar i vajar u intervjuu za naš list komentira društveno-poliiičku situaciju u BiH te govori o tome kako bi daiuis izgledala njegova kultna pjesma „Bosna".

     Rasuti interesi 

     Nakon što niste dobili nagradu "Meša Selimović", neke sa vaše kolege digli glas protiv toga, ali se Vi u javnosti niste oglašavali. Šta danas mislile o svemu tome?

     - Meni je, kao jednom ud autora iz najužeg izbo­ra, neugodno govoriti, jer sam akter toga i nemam pravo išta reći o tome. Ali, smijem reći da su, zbog nedodjeljivanja nagrade meni, prvi put u historiji naše književnosti javno prosvjedovali pisci ili no­vinari. Svaki pisac misli da je njegovu knjiga na­jbolja, ali je, s druge stra­ne, svaki žiri autonoman i njegova se odluka mora poštovati.

     Mi smo u BiH u stanju rasutih interesa, sve je rasparcelisano u različite inierese, ne postoji ideja o zajednićkom, pa čak i ka­da je umjetnost u pitanju, ljudi se opredjeljuju razlićito, ne samo vjerski, nacionalno, nego i estetiski. O umjetnini svako može donijeli sud i pravdati ga. Nažalost, mnogi­ma su hitnije njihove intelekltualne autonomije od općeg interesa pa čak i kada je umjetnost u pita­nju. 

     Da li mislite da su konkretno u vašem sluč­aju, presudili estetski kr­iteriji?

     - Kada je Godišnja na­grada Društva pisaca BiH u pitanju, uzimali su se u okvir svi žanrovi, a ja sam već bio dobio tri nagrade za „Vječnika" i jednom ra­nije Godišnju nagradu pa su to, možda, bili razlozi nedobivanja, ali ne mora­ju biti. U žiriju za Evro­psku nagradu bili su ljudi sličnih estetika i opredje­ljenja kao i za nagradu „Mesa Selimović", i tu „Vjećnik" nije prošao čak ni među prve dvije iz BiH.

     Nagradu „Meša Selimović'' sam očekivao, jer se tu radilo o romanu i za­to što mislim da kritičari koji meni nisu naklonjeni i koji imaju različite este­tske vrijednosti ipak znaju vrijednosti „Vjećnika". Ja, zapravo, vjerujem da oni znaju vrijednost "Vječni­ka", ali su sigurno prevla­dali neki drugi elementi koji su za njih bili važniji, a ne znam koji su to.

     Sveta stvar 

     Nedavno se vodila ja­vna rasprava i o uskraćivanju nagrade na Fe­stivalu u Brčkom Abdu-lahuu Sidranu, koji je izjavio da je to zbog toga što je on bošnjački pisac koji je bio vrlo blizak sa Alijom Izetbegovićem. Da li su, možda, mogli bili slični razlozi i kada ste Vi u pitanja? 

     - Za mene je pisanje i ozbiljno bavljenje umje­tnošću tako sveta stvar da se ja ne usuđujem misliti da bi takvi razlozi mogli bili da Avdo i ja ne dobije­mo nagradu. Zaista ne smijem mislili da bi neko­ga uskratili za nagradu za­to što je Bošnjak ili musli­man, Hrvat ili katolik, Sr­bin ili pravoslavac, zato što ima drugačija poli­tička, ideološka ili este­tska uvjerenja. Mada upr­avo to mnogi misle. 

     Može li se reći da Ste izgubili naklonost odr­eđenih književnokritičkih krugova?

     -Ja nemam nikakve komplekse u vezi s tim, samo mi je žao ako se pre­tjera i ako zbog različitih interesa strada umjetnina i vrijednost koja pripada svima. 

     Jeste li još politički aktivni? Bili ste član SDA, poslanik u Skupš­tini Kantona Sarajevo, ali se niste pretjerano ist­icali.

     Ja sam činio sve šio sam znao i mogao kada je na Bosnu pao onaj veliki kijamet. Bila mi je čast bi­li uz rahmetli Aliju Izetbegovića, kojem je nešto značilo da sam u političkoj stranci. Ali, ja po svojoj prirodi i psihi ni­sam političar.

     Ja sam se politički opr­edijelio gledajući seljake iz jednog sela kamo oni idu i ja sam krenuo sa nji­ma, jer sam znao da su to časni, čestiti i pošteni lju­di. U politici takav izbor, naravno, ništa ne znači. Danas je politika za mene vrlo komplikovana stvar i ja imam osjećaj da je politika negdje gore, a narod dolje.

     Narodna duša

     U ratnim i poratnim godinama bili ste mnogo više angažirani u javno­sti, a potom ste se ušutjeli. Zbog čega?

     Ja sam uistinu umje­tnik, ne znam kad sam počeo da pišem, slikam i vajam, a to apsorbuje cije­log čovjeka. S druge stra­ne, učinilo mi se da je mnogo hitniji moj poli­tički angažman kroz moja djela, a ne moj neposredni politički angažman i to je razlog zašto me nema mnogo u javnosti. Za moj mi je posao potreban mir i koncentracija.

     Mi smo danas u BiH u prijelaznom periodu, tra­nziciji. Ja sam cijeli soci­jalizam preživio u prijela­znom periodu ka komuni­zmu, mi čitav život živi­mo u prelaženju. 

     Da li u BiH ima inte­lektualaca koji bi zastu­pali upravo interese šire skupine ljudi čiji se glas ne čuje?

     Intelektualac je dužan da artikuliše ono što mi ponudi stvarnost, a ja osjećam da je šansa za zajedništvo ove zemlje u njenim narodima. Ja vjer­ujem da narodna duša Bošnjaka, Srba, Hrvata može čuti glas koji dolazi od drugih.

     Postoji jedna ironična samozadovoljnost intelektualaca u negiranju svega u čemu živi. Koga god pi­tate za bilo šta u ovoj ze­mlji, on kaže kako ovdje ništa ne valja i osmjehuje se haosu u kojem sam, živi. To je nedopustivo.

      Nobelova nagrada

     Da li se patriotizam, koji se u ratu smatrao vrlinom, i odanost svom narodu danas, u vreme­nu otvaranja ka regiji i Evropi, vidi kao nešto što vuče Bosnu nazad?

     - Mi smo svi zaboravili na riječi dobro, lijepo, čes­tito, časno, iskreno, vedro, moćno, snažno, ljubav, domoljublje, patriotizam, a one neće iščeznuti. Tre­bamo ih glasno izgovarati. Nismo mi mali, mi smo veliki. Bosna živi tri patri­otizma i bosanski čovjek može i to. Kada odživimo ova tri, možemo ići ka je­dnom. Bosna može istrpjeti sve paradokse. 

     Da li bi Vaša pjesma "Bosna", koju ste napi­sali 1992. godine, danas glasila isto ili potpuno drugačije?

     - Potpuno drugačije. Kada bih mogao još je­dnom da napišem tako dobru pjesmu, a ne mogu, ona bi imala širi, moder­niji pogled, bila bi evro­pska, govorila bi o civiliziranosti, modernosti, prihvatanju modernih te­hnologija, o evropskoj uljudnosti, težnji za svje­tskim pripadanjem. Mi moramo okrenuti stvari, ne bismo trebali pro­suđivati medije kao našu stvarnost nego bi mediji trebali prosuđivati tu stvarnost.

     Bosna se mora vratiti sebi, a ne izvanjskosti, ne gledati svoj odraz. Ukoli­ko se nastavi mrvljenje bosanske stvarnosti u partikularne interese bez pre­poznavanja općeg interesa i zemlje u cjelini, bojim se da će, onda, Bosna biti sa­mo jedna autobuska stani­ca ili jedna razglednica. 

     Propustili smo prošle godine vašu nominaciju za Nobelovu nagradu. Može li se ona ponoviti?

     Kada se jednom uspostavi, može se pona­vljati iz godine u godinu. Nezgodno mi je da govor­im o toj nominaciji, jer sam ja u pitanju, iako to, zaista, više ne osjećam sa­mo kao svoju stvar. Na­dam se da će država shvatiti da ima nominaciju za No­belovu nagradu koju ne treba ispustiti iz ruku.

     Cijeli život živim na rubu siromaštva

     - Ja sam bio slobodni umjetnik cijeli život i država mi je plaćala do­prinose. Već sam u pe­nziji i dobio sam od mo­ga kantonalnog ministra za kulturu ljubazan do­pis u kome piše da sam za penziju, ali da i dalje mogu da pišem. Moja penzija je 194 KM.

     Abdulah Sidran i ja smo, dok je rahmetli Alija bio živ, krenuli da uzdurišemo specijalnu penziju za izuzetne građane, ali nam je rečeno da nema više tih penzija. Ja cijeli život živim na rubu siromaštva, i sada dok s vama sjedim. Ali, to je moja sudbina i ja se ne žalim.

     Uz Selimovića i Dizdara

     U februaru će biti održan simpozij o „Dervišu i smrti" i „Kamenom spavaču" te o "Vječniku". Imp­onira li Vam što se Vaše djelo već sada tr­etira uz djela Meše Selimovića i Maka Dizdara?

     - Veoma mi imponira, najviše zbog toga što će „Vječnik", koji se vukao po trotoarima i sarajevskim mahalama, najzad biti relevantno književno osvijetljen. Mi moramo još pričekati da vidimo vr­ijednosti „Vječnika", recepciju inostranih čitalaca.

     Domaći filmovi urušavaju našeg čovjeka

     - Ne smijem da gle­dam domaće filmove žato što se tada užasavam svoga jezika, svoje riječi, lica svoga čovje­ka, psihologije i nakaznosti na koji se poka­zuje taj naš čovjek. Često ne smijem da gledam čak ni inserte najava domaćih filmova.

     Jedini film koji sam se usudio pogledati je "Kod amidže Idriza" za koji osjećam da uistinu bosanski film. Nije mi jasno zašto mi sami sebe na tako grozan način vidimo. Naši fi­lmovi prikazuju našeg čovjeka ili plošno, po­vršno ili na jedan odbi­jajući način. Nijedna kinematografija svijeta ne urušava svog čovijeka kao mi.

( www.avaz.ba/sedmica )