Dr. Cerić na Al-Arabi forumu u Kuvajtu: Svijetu je potrebna kultura mira i tolerancije
„Svijetu je više nego ikad prije potrebna kultura tolerancije i mira, kao uvjet za društveni razvoj i napredak“, izjavio je dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993.-2012.) i predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja, na 14. Al-Arabi forumu koji se u periodu 09. 03. - 11. 03. 2015. godine održao u Kuvajtu. Ove godine u fokusu je bila tema „Tolerancija i mir u arapskom svijetu“.
Forum tradicionalno organizira jedan od najpoznatijih svjetskih časopisa za promicanje arapske umjetnosti, kulture i jezika, kuvajtski Al-Arabi, čije je osnivanje ohrabrio i podržao i emir Kuvajta, šeik Sabah Al-Ahmad Al-Džabir Al-Sabah.
Al-Arabi forum u Kuvajtu ujedno proslavlja i najviše priznanje UN-a za humanizam, koja je za 2014. godine dodijeljena upravo kuvajtskom emiru, šeiku Al-Sabahu.
„Najviše priznanje UN-a šeiku Sabahu Al-Ahmadu za humanizam, nije samo priznanje njemu i njegovom, kuvajtskom narodu, već i cijelom islamskom ummetu u vrijeme kada je u velikom porastu islamofobija, kao izraz netrpeljivosti prema našoj vjeri i našem Pejgamberu Muhamedu a.s. Ovo priznanje je dokaz da u svijetu ima ljudi koji cijene humanost kod onih koji zaslužuju da ih se cijeni i poštuje. Šeik Sabah Al-Ahmad je zasigurno jedan od onih na kojeg svi ljudi i narodi dobre volje mogu biti ponosni“, rekao je dr. Cerić, obraćajući se skupu.
Govoreći o temi foruma, toleranciji i miru u arapskom svijetu, dr. Cerić se osvrnuo upravo na preambulu za UNESCO-vu deklaraciju iz 1945. godine u kojoj se kaže: „Budući da ratovi počinju u glavama ljudi, onda se i odbrana mira mora graditi u ljudskim glavama“.
„Čovjek je bio suočen sa pitanjem rata i mira od samog početka svog postojanja. No, u jednom trenutku se njegova misao okrenula više ratu nego miru i zato prva knjiga koju je napisao nije bila o umijeću mira već o umijeću rata… Taj trend ratnih planova i strategija na račun planova i strategija mira dominirao je ljudskom mišlju sve dok razumni ljudi nakon dva svjetska rata nisu shvatili da ta pamet čovječanstvo vodi u propast“, naglasio je dr. Cerić, te dodao:
„Ako je čovjek prvu knjigu napisao o umijeću rata, a ne o umijeću mira, onda mi muslimani imamo pravo biti ponosni što je islam prva i jedina vjera koja u sebi sadrži ideju mira i zato je obaveza svih nas da tu ideju promoviramo, podržavamo, održavamo i širimo kao naš osobni i kolektivni identitet“.
Imajući to na umu, naglasio je, „neshvatljivo je da se islam poistovjećuje sa nasiljem, a muslimane sa nasilnim ljudima“, ponajviše zbog onih koji zločine opravdaju vjerom, što sa pravim islamom nema veze.
„To se mora mijenjati i ako me pitate ko sam i šta sam, ako vas zanima moj identitet – ja sam musliman, a to znači da sam miroljubiv čovjek, nositelj i pronositelj mira, suživota i tolerancije, jer je u imenu moje vjere misao selama, odnosno islama, što znači mir i sigurnost u meni, a onda i u drugima“, zaključio je dr. Cerić.
Rad dr. Mustafe Cerića “Kultura tolerancije i mira u islamu” izložen na završenom 14. susretu časopisa Al-Arabi u Kuvajtu
Braćo i sestre,
Dragi prijatelji,
Počašćen sam pozivom, kojeg mi je uputio prof. dr. Adel Salem al-Abdul Jader, glavni i odgovorni urednik časopisa Al-Arabi, da učestvujem na ovom 14. Susretu časopisa Al-Arabi iz kojeg sam odrastajući pio kako bih ugasio žeđ svoje duše za arapskim jezikom, arapskom kulturom i arapskom umjetnošću od vremena kada sam bio student na Časnom Al-Azharu i nakon što sam postao glavni muftija (reisu-l-ulema) u Bosni i Hercegovini.
Kada je pokrenut časopis Al-Arabi 1958. godine tada sam navršio šest godina svoga života, svoje prve korake napravio sam u školi moga sela Veliko Čajno kod Visokog, koje se nalazi blizu Sarajeva.
Zahvaljujući Allahu dž.š., zatim mojoj majci koja me je rodila u pravom vremenu i na pravom mjestu u mojoj zemlji Bosni, zahvaljujem takođe Njegovom visočanstvu / šeiku Sabah Al-Ahmad Al-Jaber Al-Sabah-u, Emiru države Kuvajt, koji je „rodio“ časopis Al-Arabi u pravom vremenu i na pravom mjestu, u arapskom svijetu, da bude svjetionik arapskog jezika, arapske kulture i arapske umjetnosti.
Kao što sam od svoje majke naučio svoj maternji jezik – bosanski jezik, tako sam i od časopisa Al-Arabi naučio svoj duhovni jezik – arapski jezik. Zato sam sretan i radostan, jer govorim svojim maternjim jezikom bosanskim i svojim duhovnim jezikom arapskim. Da nije njega ne bih spoznao svoj duhovni korijen i svoju konačnu sudbinu.
Nije slučajnost, da je Njegovo visočanstvo / šeik Sabah Al-Ahmad Al-Jaber Al-Sabah, Emir države Kuvajt, počašćen titulom (lider humanog rada) 2014. godine u Ujedinjenim Nacijama. Stoga, Njegovo visočanstvo zaslužio je titulu ”Emir čovječanstva”, a i kuvajtski narod zaslužio je titulu ”Narod čovječanstva”.
Priznanje Ujedinjenih Nacija Njegovom visočanstvu / šeiku Sabah Al-Ahmad Al-Jaber Al-Sabah-u, Emiru države Kuvajt, za njegove humanističke napore nije priznanje samo za njega i kuvajtski narod, nego je priznanje za cijeli muslimanski narod u vremenu u kojem se povećava trend islamofobije koja izražava neprijateljstvo prema našoj vjeri i našem vjerovjesniku Muhamedu s.a.v.s. Ovo priznanje dokaz je da postoje ljudi na ovom svijetu koji cijene humanistički rad kojeg rade oni koji priznanje i poštovanje zaslužuju. Sigurno je da Njegovo visočanstvo / šeik Sabah Al-Ahmad je od onih kojima se ponose ljudi i narodi koji vole dobro, kao što se njime ponosi njegov kuvajtski narod.
Braćo i sestre,
Dragi prijatelji,
Da mi je neko rekao prije četrdeset godina da ću biti jedan od govornika na Susretu časopisa Al-Arabi, ne bih mu povjerovao, ali lijepa iznenađenja mogu se dogoditi, čak i kada ne očekujete da se ona dogode, i kada ona imaju veći značaj kod vas.
Izbor tolerancije i mira u arapskom svijetu temom za ovaj 14. Susret je sretan izbor iz nekoliko razloga:
Prvo, zato što se časopis Al-Arabi zasniva na ideji kulture tolerancije i mira u svijetu kroz poeziju i prozu u arapskom jeziku i zbog toga što se smatra centrom iz kojeg šire najviše moralne vrijednosti Islama.
Drugo, zato što svijet danas vapi, više nego u bilo kojem ranijem vremenu, za kulturom tolerancije i mira koja se smatra uvjetom za razvoj društva i njegov napredak.
Treće, zato što arapski svijet danas prolazi kroz teška iskušenja. Stoga, riječi poticaja su nužne svakome ko vidi izlaz u kulturi tolerancije i mira. Mir je blagodat od Allaha dž.š. i moramo se pobrinuti za njega, čuvati ga i boriti se za njega.
Osjećam posebnu čast što mi je pružena prilika da govorim o značaju svjetskih nagrada za mir s osvrtom na UNESCO-vu nagradu za mir koja mi je dodijeljena 2003. godine.
* * *
„Pošto su ratovi otpočinjali u ljudskim umovima,
u ljudskim umovima treba da se grade i tvrđave odbrane mira“.
Da, bilo je moguće napisati prvu knjigu pod naslovom „Umjetnost mira“, ali to se nije desilo jer je čovjek od prvog dana razmišljao o vještini rata. Kabil je ubio svoga brata Habila i time posijao sjemenku ratu u ljudskoj glavi:
وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ ابْنَيْ آدَمَ بِالْحَقِّ إِذْ قَرَّبَا قُرْبَانًا فَتُقُبِّلَ مِنْ أَحَدِهِمَا وَلَمْ يُتَقَبَّلْ مِنَ الْآخَرِ قَالَ لَأَقْتُلَنَّكَ قَالَ إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللَّهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ. لَئِن بَسَطتَ إِلَيَّ يَدَكَ لِتَقْتُلَنِي مَا أَنَا بِبَاسِطٍ يَدِيَ إِلَيْكَ لِأَقْتُلَكَ إِنِّي أَخَافُ اللَّهَ رَبَّ الْعَالَمِينَ. إِنِّي أُرِيدُ أَن تَبُوءَ بِإِثْمِي وَإِثْمِكَ فَتَكُونَ مِنْ أَصْحَابِ النَّارِ وَذلِكَ جَزَاءُ الظَّالِمِينَ. فَطَوَّعَتْ لَهُ نَفْسُهُ قَتْلَ أَخِيهِ فَقَتَلَهُ فَأَصْبَحَ مِنَ الْخَاسِرِينَ. (المائدة: 27-30).
„I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je dova jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: „Sigurno ću te ubiti!“ – „Allah prima samo od onih koji su dobri“- reče onaj.
„I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.
Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri.“ A ona je kazna za sve nasilnike.
I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih. (Al-Ma’ida: 27-30)
Ta Kabilova sjemenka preobrazila se u virus koji zaokuplja čovjeka ratom, o kojem govori knjiga „Umjetnost rata“ kineskog pisca (Sun Tzu) koji ju je napisao prije 2500 godina. Osnovna misao ove knjige ogleda se u mogućnosti poražavanja neprijatelja bez direktnog sučeljavanja s njim, i bez gubitaka ili prolijevanja krvi, gdje Sun Tzu smatra da je moguće ostvariti pobjedu prije bitke. Međutim, ova stvar potrebuje ono što se naziva apsolutna inteligencija, odnosno potrebuje vještinu lukavstva i trika, jer je rat varka.
Danas knjiga „Umjetnost rata“ izučava jezik Tzu-a na vojnim akademijama i na ekonomskim fakultetima s obzirom na važne strateške ideje koje sadrži, posebno u kriznim vremenima kao što je naše današnje stanje.
Ovdje treba napomenuti da su po uzoru na ovu knjigu izdate druge knjige koje govore o mudrim politikama i vojnim strategijama na zapadu, od kojih su:
- knjiga „Princ“ italijanskog mislioca Machiavelli-ja, rođenog na kraju 15. Stoljeća;
- knjiga pod naslovom „O ratu“ koju je napisao Carl von Clausewitz, objavljena 1832. godine;
- knjiga „Sedam stubova mudrosti“ koju je napisao zapadni pisac Lawrence. Ova knjiga predstavila je teoriju gerilskog rata kao podmukli dugi i spori niz iznenadnih fantomskih operacija koje izluđuju neprijatelja;
- kao i knjige Arapa o umjetnosti rata: ”رقائق الحُلَل في دقائق الحِيَل – Mudrolije oružja u delikatnim trikovima” nepoznatog pisca koju je napisao jedno stoljeće prije Machiavelli-ja.
Habib Sururi je u pravu kada kaže: „Unatoč važnosti svih ovih knjiga, ipak knjiga pod naslovom „Umjetnost rata“ zadržava svoj povlašteni položaj koji je najnapredniji i najutjecajniji do danas, možda zato što je utemeljena na ‘apsolutnoj inteligenciji’ i na filozofiji i iskustvima drevne kineske civilizacije i njezinih dugih borbi, ili zbog toga što je pojam rata u njoj jako dubok i elegantan, koji može da se širi na mnogo više od vojnog rata da bi obuhvatio sve aspekte ekonomskog, političkog, vojnog, kao i privatnog života. Život u kineskoj filozofiji je rat koji ne prestaje: mir je iluzija koju potvrđuju idioti! Ljubavna veza je stalni rat, također, kao i ‘borba sa sobom’ u potpunosti. Pisanje romana je rat sa raznovrsnim šahovskim strategijama, kao što ih vidi ruski romanopisac Vladimir Makanin. Habib Suriri otkriva da se knjiga „Umjetnost rata“ pisca Sun Tzu-a pojavila nakon dugih i mukotrpnih ratova. (Pogledaj: Habib Sururi, „Ko još nije pročitao Umjetnost rata?“).
Dakle, vidimo da je čovječanstvu trebalo više od dvije hiljade i pet stotina godina kako bi shvatilo da ratovi nastaju u ljudskim glavama, i da je potrebno da se vatra rata u njihovim glavama gasi idejom mira. Prava ironija je reći da Sun Tzu u svojoj knjizi „Umjetnost rata“ koju je napisao nakon dugih i mukotrpnih ratova nije pozivao na prolijevanje krvi. Preferirao je umjetnost „rata“ bez krvi, odnosno da se neprijatelj pobijedi apsolutnom inteligencijom razuma, kao što je to slučaj u igri šaha gdje se kaže ‘šah-mat’ odnosno ‘kralj je umro’ vještinom pokretanja šahovskih figura.
Knjiga Sun Tzu-a o umjetnosti rata može se usporediti sa ustavom UNESCO-a o umjetnosti mira. Ustav UNESCO-a o umjetnosti mira donešen je, također, nakon dugih i surovih ratova koji su poznati pod dva svjetska rata, Prvi i Drugi, ali razlika među njima je što ustav UNESCO-a izražava savjest čovječanstva i to je prvi dokument kojim se cijelo čovječanstvo jasno i nedvosmisleno obavezuje na mir umjesto na rat. Ovo je na papiru, na najslabijoj procjeni, u želji da se porazi Kabilov racionalizam u glavama svih ljudi i da bude zamijenjena ideja umjetnosti rata pisca Sun Tzu-a sa idejom umjetnosti mira za sve ljude i narode u svijetu.
U ovom kontekstu treba razumijevati međunarodne nagrade za mir, naročito UNESCO-vu nagradu za mir koju je usvojila Generalna Skupština UNESCO-a na svom dvadeset petom zasjedanju 1989. godine na osnovu prijedloga kojeg je podnijelo 120 zemalja članica u UNESCO-u. Cilj UNESCO-ve nagrade za mir jeste da se dodijeli priznanje pojedincima, institucijama ili privatnim i državnim organizacijama koje su snažno doprinijele širenju mira, njegovoj zaštiti i njegovom čuvanju u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija i Ustavom UNESCO-a u čijem uvodu je navedeno: „Pošto su ratovi otpočinjali u ljudskim umovima, u ljudskim umovima treba da se grade i tvrđave odbrane mira“.
Generalna Skupština UNESCO-a dala je nagradi naziv Félix Houphouët-Boigny kako bi time simbolizirala jednog mudraca Afrike koji je u svom životu ovlastio gosp. Abdou Diouf-a bivšeg predsjednika Senegala da poduzme mjere izbora pobjednika za nagradu UNESCO-a za mir i da im je preda.
Imao sam čast da dobijem ovu nagradu za 2003. godinu. Čast mi je da se moje ime spominje među imenima mojih prethodnika i onih koji su došli poslije mene koji su stekli privilegiju dobivanja ove nagrade. Ova čast i ovo priznanje od 120 država predstavlja uistinu čast i priznanje za moju vjeru i moju islamsku kulturu, prije nego što je čast i priznanje za mene lično.
Dozvolite mi ovdje da ponovim neke misli koje sam iznio povodom primanja ove nagrade:
“Smatrao sam da je normalno za ljude i žene da žive u miru, dok nije došao momenat u kojem se mir srušio i raspao u mojoj zemlji Bosni i Hercegovini.
Tada sam shvatio da ne treba gledati na mir da je on gotova stvar, već je potrebno da se ljudi i žene bore radi ostvarenja mira kao što se bore radi življenja i egzistencije, jer mir je egzistencija, kao što je pokojni Marthin Luther King imao običaj da kaže: „(…) današnji izbor nije između nasilja ili nenasilja, nego između nenasilja i nestanka“.
Ja sam zahvalan, i velika mi je čast što sam dobio nagradu Félix Houphouët-Boigny za mir 2003. godine, ne zato što je lično zaslužujem, već zato što su sinovi mog bosanskog naroda počašćeni ovom nagradom svojim žrtvama radi istine, pravde, mira i pomirenja.
Bosanska historija duga hiljadu godina obiluje primjerima tolerancije u jedinstvenoj atmosferi religijske i kulturne različitosti. Oni koji poznaju historiju Bosne potpuno razumiju značenje riječi „Dobri Bošnjani“.
Dakle, uopće ne iznenađuje što su Dobri Bošnjani raširili svoje ruke 1492. godine da prihvate Židove Sefarde koji su progonjeni u Španiji i protjerani iz nje zbog svoje vjerske pripadnosti. Isto tako, Dobri Bošnjani nisu se kolebali da spase „Haggadu“, koja je jedinstven primjerak židovske vjerske umjetnosti koju su sefardski Židovi donijeli u Sarajevo prije pet stotina godina.
Nažalost, Dobri Bošnjani nisu mogli spasiti Ferhat-pašinu džamiju u Banja Luci, ili Stari most u Mostaru od rušenja, već su izloženi izdaji činjenjem genocida protiv njih u Srebrenici.
Dobri Bošnjani su mali evropski narod, ali vrlo dug i drevan. Dobri Bošnjani doživjeli su žestoko ugnjetavanje, ali nisu izgubili osjećaj za dobrotom i tolerancijom. Dobrotu su primili od tla Bosne, a toleranciju su naučili iz doktrine monoteizma.
Tako Dobri Bošnjani očekuju od Evrope da bude odgovorna moralno i politički za ovaj mali narod, jer su željni da žive primjerene evropske vrijednosti kao što su dobrota, tolerancija, vladavina prava, demokratija i ljudska prava.
Drago mi je da ovu nagradu dijelim sa njegovom eminencijom kardinalom Roger Etchegaray-em. On je demonstrirao svoju predanost miru 1993. godine kad nas je posjetio u Sarajevu i prisustvovao džumi namazu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu u jeku bombardovanja grada topovima i raketama. Bio je to prvi put da je kardinal ušao u džamiju i prisustvovao džumi namazu u Sarajevu.
Kao što vidite, kardinal Etchegaray došao je u Sarajevo 1993. godine da sudjeluje u mom strahu od rata, a evo ja sam došao danas u 2004.godini u Pariz da podijelim s njim nadu u mir.
Zar nije istina, onda, da je naš život samo dijeljenje brige i nade u našem vremenu?
Zar nije istina, onda, da su naša srca stvorena da dijele život sa drugima, zato što svi dijelimo zemlju od koje smo stvoreni i u koju ćemo se ponovo vratiti?
Svi dijelimo vjeru u jednog Boga koji nas je stvorio od jednog čovjeka i od njega mnoge muškarce i žene rasijao, čiji broj samo Allah zna.
Dijelimo istog oca Adema i istu majku Havu.
Dijelimo zrak koji udišemo, i izlazak sunca kojeg gledamo svakog dana.
Dijelimo Ibrahimovu vjeru i Nuhovu lađu spasa.
Dijelimo našu ljubav prema djevici Merjem i naše poštovanje prema njenom sinu Isau a.s.
Dijelimo istinita kazivanja o Musau, njegovom narodu i Allahovoj uputi koju im je dao u Sinajskoj pustinji.
Dijelimo objavu Časnog Kur’ana i idilični život poslanika Muhameda s.a.v.s.
Dijelimo radost dobrih vijesti i žalost strašnih glasova.
Dijelimo radost uspjeha i osjećanje bola zbog neuspjeha.
Dijelimo humanost u našim srcima i mislima.
Dijelimo molitvu i dovu da ovo naše vrijeme bude vrijeme morala sudioništva koje oslobađa čovječanstvo od vremena logora smrti, logora zatočeništva, fašizma, antisemitizma, holokausta, boljševizma, islamofobije, etničkog čišćenja i genocida, i umjesto toga da povede čovječanstvo ka pristojnom životu, slobodi, pravdi, ljudskim pravima, demokratiji i prosperitetu.
Na kraju, dijelimo ovaj trenutak u činjenici da je naša budućnost u moralu sudioništva, a ne u logici sile koja ruši prava, niti u prakticiranju terora koji nas dijeli.
Ne možemo poreći činjenicu da mnogi ljudi pate danas zbog tiranije velikih naroda i njihovog gaženja prava malih naroda.
Ne možemo zatvoriti oči pred istinom da su mnogi ljudi danas izloženi ugnjetavanju zato što je historijska odgovornost zamijenjena historijskim mitom.
Možemo samo dijeliti zabrinutost zbog činjenice da su mnogi ljudi lišeni svojih osnovnih ljudskih prava zato što je jaka moralna obaveza zamijenjena slabim političkim reguliranjem.
Možemo se samo zapitati o činjenici zamjene Isaove ljubavi prema komšiji sa osvetom komšijama. Smatramo da sveta zemlja koju dijele muslimani, kršćani i židovi treba da bude mjesto svetog mira, a ne mjesto svetih ratova.
Prirodno, možemo samo žaliti što argument Muhamedove pravde nije preveden na smislen odnos među narodima.
Na koncu, možemo samo reći da niko nema monopol bola, da niko nema monopol morala, i da niko nema monopol rata i mira.
Svi su odgovorni i od njih se traži da rade radi mira, jer je on jedini put za naše spasenje. Zato, treba da shvatimo sada: ili ćemo svi živjeti u miru ili niko od nas neće živjeti u miru.
Primio sam nagradu Félix Houphouët-Boigny za mir nadajući se dostavi poruke mojoj braći muslimanima u svim krajevima svijeta da teorija zavjere ne pomaže muslimanima u rješavanju problema sa kojima se sučeljavaju kao što je tiranija, siromaštvo, nepismenost i strah u ovom svijetu. Islam ne poziva ka izolaciji niti asimilaciji, već poziva na saradnju i takmičenje u dobrim djelima. Mora nam svima biti jasno da slabi ili agresivni neće naslijediti zemlju, nego će je naslijediti oni koji se međusobno pomažu, odnosno oni koji shvataju da se naša budućnost krije u etici združivanja, a ne u haosu koji razjedinjava.
Postoji poruka koju želim uputiti našim prijateljima u svijetu: Islam je vjera mira, a muslimani su miroljubivi ljudi, vole slobodu i prosperitet kao i ostali narodi. Naši prijatelji trebaju shvatiti sada da lažne optužbe protiv knjige Svemogućeg Boga za muslimane i počašćenih vjerovjesnika od Adema do Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhameda (neka je na sve njih salavat i selam), pornografija i seksualno zlostavljanje djece neće riješiti probleme promiskuiteta, droge, AIDS-a, zločina iz mržnje i ubistava u svijetu.
Rješenja za ova i druga zla u našem vremenu kriju se u našoj suradnji u dobročinstvu i pobožnosti za dobrobit cijelog čovječanstva.
Pored UNESCO-ve nagrade za mir, smatram da je važno napomenuti da postoje druge svjetske nagrade za mir, od kojih su: Svjetska nagrada kralja Fejsala, Svjetska nagrada Ujedinjenih arapskih emirata za pjesnike mira, Nobelova nagrada za mir, Lenjinova nagrada za mir.
Ipak, UNESCO-va nagrada za mir je najvažnija i najistaknutija, ne zbog njene novčane vrijednosti već zbog njene moralne vrijednosti, jer iza nje stoji 120 država, te zato što su procedure kandidiranja za nju i dobijanja iste vrlo stroge.
Čovjek nije uspio da napiše prvu knjigu o umjetnosti mira, jer se rat naselio u njegovoj glavi od Kabilova vremena i zato što je ideja rata umjesto ideja mira bila dominantna u njegovom interesovanju kroz historiju. Da, možemo reći da je čovječanstvo shvatilo samo dimenziju dva svjetska rata, Prvog i Drugog. Pitanje rata je zapravo u glavama ljudi, a ne u puškama. Zato je potrebno izvaditi rat iz glava ljudi kako bismo mogli živjeti u miru.
Ako čovjek nije uspio da napiše prvu knjigu o umjetnosti mira zbog razloga koje smo naveli, mi imamo pravo i ponos da ovdje istaknemo neizbježnu činjenicu a to je da islamu pripada čast prvenstva da bude prva i jedina vjera koja u svom imenu nosi sjemenku mira umjesto rata, tolerancije umjesto nasilja i ljubavi umjesto mržnje, jer je ime islam izvedeno iz trojnog korijena ”سلم slm” a to je ”سلام selam – mir”.
Ima li uvjerljivijeg dokaza od ovog dokaza da je islam prva i jedina vjera u historiji čovječanstva koja ”podstiče, istražuje, podupire i potvrđuje” u svome imenu i svojoj viziji ideju mira u glavama svojih sljedbenika. Mi muslimani pozdravljamo jedni druge riječju ”esselamu”. Mi počinjemo i završavamo naše namaze (molitve) riječima ”esselamu”: ”Dragi Bože, Ti si mir i od Tebe je mir, Blagoslovljeni, Uzvišeni, Veličanstveni i Plemeniti”. Dakle, ”esselamu – mir” je u našoj vjeri, u našoj duši, u našim srcima i u našim glavama i stoga mi želimo da bude mir u našim kućama, u našim domovinama, u kućama naših komšija i u domovinama naših prijatelja.
Zbog toga, prvu i najznačajniju UNESCO-vu nagradu za mir treba dodijeliti našoj istinskoj vjeri ”islamu”, jer je on prva vjera koja je izrekla mir, a potom dao sebi ime ”islam” tj. ”selam”. Da, to je vjera islam koja je posijala sjemenku ljubavi za mir u glavi i srcu svakog iskrenog ljudskog bića umjesto rata, ispunjenje tolerancije umjesto mržnje, kao i rad na širenju saradnje među ljudima umjesto nasilja.
Islam svojim imenom i svojim konceptom doista zaslužuje da ga svi poštuju i cijene umjesto da ga neki mrze jer ne podnose ideju mira u sebi i sa drugima.
Islam u svom imenu ne ukazuje ni na kojeg pojedinca ili narod, niti uzima tragedije ili bolove, ubistva, ugnjetavanje ili prolijevanje krvi kao podsticaj za vjeru ili imitiranje bilo kakve osobe.
Islam u svom imenu promoviše mir, u svom konceptu promoviše mir, i u cjelokupnom svom pogledu na život sadrži ideju mira smatrajući je temeljnim uvjetom za spas čovjeka na ovom svijetu i za njegov spas na budućem svijetu. Prirodno je da musliman bude nosilac ideje mira, jer riječ ”مسلم musliman” znači miroljubiv čovjek.
Ovo je po mom mišljenju glavno pitanje što se tiče muslimana danas. Kako je bilo moguće da se ideja mira koju nam je Allah, dž.š. podario preko našeg vjerovjesnika Muhameda s.a.v.s. izmjeni i okrene protiv sebe?
Kako je bilo moguće da ime musliman koje ukazuje na miroljubivog čovjeka postane simbolom za nasilnog čovjeka?
S druge strane, kako je bilo moguće da se ideja nasilja i ubistva, na kojem se temelje vjerovanja nekih religija predstavlja da je poruka mira?
Ko je od nas ovdje veći genije: mi koji smo izgubili saldo koji je bio u našim rukama, ili oni koji nisu imali ništa pa sada imaju cijeli saldo u svojim rukama?
Bez obzira na mišljenja nekih ljudi, islam je na početku 7. stoljeća najavio najveći proces reforme vjerske misli u historiji čovječanstva, reforme bez koje se nije mogla dogoditi reforma na koju se oslanjaju i kojom se hvale.
Prvo, islam je prije svih ukinuo monaštvo ”nema monaštva u islamu”. S ovom idejom propalo je sjeme teokratske države kojom danas optužuju nepravdu islama i muslimana. Zar to nije paradoks?
Drugo, islam je ukinuo diskriminaciju na osnovu vjere i striktno je zabranio bilo kakvo prisiljavanje da se prigrli vjera. Time je zabranio bilo kakvo nasilje u ime vjere (nema prisile u vjerovanje). Napominjem da je ova zabrana došla u vremenu u kojem je nametanje vjere dragovoljno ili prisilno bila normalna stvar, a tako i ubistvo u ime vjere.
Treće, islam je ukinuo diskriminaciju na osnovu rase: ”O ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti (takvaluku). Jesam li vam dostavio istinu? Svi su rekli: ”Da, Allahov poslaniče”, na što je on rekao: ”Neka prisutni prenese odsutnom”. Rasna diskriminacija (apartheid) ukinuta je formalno, ali u biti nije izbrisana iz glava onih koji još uvijek smatraju da nadilaze boju njihove kože, bili oni bijelci ili crnci, na osnovu njihovih vjerovanja.
Četvrto, islam je ukinuo diskriminaciju na osnovu spola: ‘Gospodar njihov im se odaziva: ”Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi- vi ste jedni od drugih…’ (Ali ‘Imran: 195), sačuvao je ženu od nasilja „I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena“ (Al-Takwir: 8-9). Ova jasnoća u zaštiti djevojaka nije bila usljed pritiska ženskih udruženja i organizacija, niti pokreta 8. Mart, nego je to otkrovenje i objava od Boga Svemogućeg koji nas poučava istinitom govoru, kao što zemlju natapa čistom vodom da se iz nje razviju različiti plodovi kojima se hranimo.
Peto, islam je uspostavio činjenicu rađanja ljudi čistima bez ikakvog grijeha. Svi smo rođeni kao slobodni, pa treba da živimo i umiremo kao slobodni. Nema robovanja nikome osim robovanja Allahu. ( ” ولا تَزِرُ وازِرَة وِزرَ أخرى – الزمر: 7- „A nijedan griješnik neće nositi grijehe drugoga“ (Al-Zumar: 7). Zato, niko nema pravo ljudima oduzimati njihovu slobodu niti ima iko pravo oduzimati ljudima njihov mir i njihovu sigurnost, jer su to blagodati kojima je Allah počastio svoje robove.
Ako me upitaš o mom identitetu, ja sam metafora za mir, ja sam salim – سالم , ja sam mutesalim – متسالم, ja sam musliman, volim mir, ja sam vjernik, volim sigurnost, ja sam pouzdan -أمين , ja sam siguran – مأمون.
Ovaj moj identitet nije došao iz knjige ”Umjetnost rata”, niti iz UNESCO-vog ustava nego je došao iz Allahove Knjige u koju nema nikakve sumnje, i jedine vjere koja u svom imenu nosi selam, a to je islam. Ja se ponosim time, jer sada shvatam više nego bilo kada ranije da je moj identitet za mir blagodat od Allaha, i da je namjena ove moje vjere da širi mir umjesto rata, toleranciju umjesto nasilja, međusobno razumijevanje umjesto međusobne mržnje, umjerenost umjesto ekstremizma i srednji put umjesto pretjerivanja.
Pridržavam se svoje vjere i svoje islamske kulture u Evropi, odnosno u Bosni koja je mir. Počašćen sam muslimasnkim identitetom koji izvire iz koncepta islam – selam, bez obzira na iskušenja, intrige i klevete čiji vlasnici žele da okrenu dobro prljavim, lijepo ružnim, dobro-hajr zlim, i sigurnost strahom.
Najveće su Allahove, dž.š., riječi:
وما أعظم قول الله عز وجل: يريدون ليطفئوا نور الله بأفواههم، والله متم نوره ولو كره الكافرون… (الصف: 8).
”Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.” (As-Saff: 8).