Jezik mudrosti počiva u šutnji

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Jezik mudrosti počiva u šutnji

"Gospodaru moj," - reče – daj mi neki znak! - Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti. I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: Hvalite ga ujutro i navečer! (Merjem, 10-11)

U tradiciji islama nerijetko pronalazimo situacije u kojima su se  poslanici i vjerovjesnici  povlačili u povremenu samoću. U samoći u kojoj su mogli bolje ćuti otkucaje vlastitog srca i u šutnji koja ponekad najrječitije govori  pronalazili su žuđeno spokojstvo i dospijevali do najdubljih spoznaja i otkrovenja. Kada bi riječi postajale nedovoljne, a govor izlišnim, vjerovjesnicima se naređivala šutnja kao neoboriv argument istinosti njihove misije.  Šutnja je hvalevrijedna vrlina u svim objavljenim monoteističkim religijama. Brbljivost može biti pogubna. Iza slapova riječi nekada se ne može nazrijeti ni kap mudrosti. “Čovjek izgovori riječ, bez razmišljanja, i zbog nje “posklizne” u vatru koliko je razdaljina između Istoka i Zapada.” (Muttefekun alejhi) “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buharija i Muslim)

Sva naša savremena informatička pomagala i tehnološki izumi naprosto nam nameću brbljivost. Prosvjetiteljsku parolu: Mislim, dakle postojim u eri interneta zamijenila je populistička pomama za samobjavljivanjem koja se može sažeti u slogan : Tvitam, lajkam, šerujem - dakle postojim.  

Sposobnost i brzina plasiranja glasina i informacija na društvenim mrežama neuporedivo je jača od sposobnosti i mogućnosti njihove provjere, a sposobnost automatskog prihvatanja tih informacija  neuporedivo je jača od sposobnosti njihovog odbacivanja i opovrgavanja.

U silnoj želji da što prije nešto javno objavimo, napišemo i kažemo, zapravo, zaboravljamo kako je šutnja temeljno iskustvo čovjeka. Šutnja je onaj beskraj u kojem nam se otkriva sveto i neizrecivo.

Zaboravili smo na šutnju kao vrlinu. Šutnju kao  endemsku mudrost koja staje na put brzopletog i ishitrenog izricanja suvišnog i bespotrebnog danas pronalazimo tek kod rijetkih pojedinaca. Samim tim, zaboravljamo da nije samo umijeće elokventno i slatkorječivo govoriti, već i aktivno i budno slušati druge . 

U nesputanoj želji da neprestano govorimo drugima, smetnuli smo s uma jednostavnu činjenicu da imamo dva uha i jedan jezik. Kao da nam se iz te jednostavne činjenice sam po sebi nameće zaključak: pomno slušanje i razumijevanje pretpostavke su svrsishodnog i promišljenog govora. Čak i u svakodnevnim razgovorima uviđamo koliko potcjenjujemo svoje sagovornike. Njihove riječi i argumenti ne mogu pronaći put do našeg uha i naše svijesti. Nasuprot tome, sagovornicima se unosimo u lice beskrajnim monolozima  i bezbroj puta izgovorenim frazama.

U jednoj predaji koju je zabilježio hazreti imam hafiz Ibn Hadžer Askalânî, kaže se: „Namaz je stup vjere, ali je šutnja (samt) vrednija. Milostinja (sadaka) gasi srdžbu Gospodara, ali je šutnja vrednija. Post je štit od Vatre, ali je šutnja vrednija. Trud, borba (džihâd) vrhunac je vjere, ali je šutnja vrednija. Kaže se da je uzvišeni Allah objavio jednome od vjesnikâ Israelićana: 'Tvoja šutnja o ružnome, radi Mene, post je. Tvoje čuvanje udova, radi Mene, namaz je. Neočekivanje bilo čega od stvorenja, radi Mene, milostinja je. Neuznemiravanje Meni predanih, radi Mene, trud i borba je.'“