A+ A A-

Bosna i Bošnjaci (prošlost, sadašnjost i persperktive)

Bosna-i-HercegovinaAutor: prof. dr. Smail Čekić

Pitanje o odnosu Bosne i Bošnjaka treba razmatrati sa više aspekata tog odnosa. Prvi od njih je kontinuitet imena Bosna i izvedenica iz njega. Naša nauka nije do sada pouzdano utvrdila porijeklo imena zemlje i države Bosna, mada se onomastička istraživanja i toponomastika kao njen dio približavaju rješenju tog složenog pitanja. U svakom slučaju je to ime domaće i nastalo je među stanovnicima koji su prebivali u krajevima koji su kasnije nazvani Bosna i koji će u međunarodnim dokumentima prvog reda figurirati kao oznaka za zemlju i državu tog imena. Međutim, ne treba se baviti pitanjem etimologije i porijekla tog imena, već treba imati u vidu, prije svega, sigurno utvrđene naučne činjenice, koje su u osnovi postulata pri razmatranju ovako krupnih historijskih, društvenih i političkih pitanja i problema, a koje potvrđuju da je sredinom X stoljeća naše ere na prostoru oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne i okolnih krajeva postojala zemlja i država Bosna i  njeni stanovnici poznati kao Bošnjani.

Historijska objektivna znanost je utvrdila da je najkasnije u X stoljeću država Bosna samostalna u političkom smislu i da nije bila pod političkim uticajem ni jedne od okolnih država i da je kao takva funkcionirala u narednih 500 godina. Tu činjenicu najbolje potvrđuju historijski podaci koji govore o tome da su protiv Bosne i njene autohtone Crkve bosanske organizirani brojni osvajački napadi, sa ciljem da se Bosna zauzme i na silu nametne katoličanstvo. Rim (Vatikan) je organizirao brojne intervencije u cilju eradikacije tzv. heretika, tj. Crkve bosanske, koja je bila vladajuća najuticajnija duhovna institucija u srednjevjekovnoj bosanskoj državi, a koja je od strane Vatikana optuživana za "herezu", navodno otpadništvo (od katoličke crkve). Učenje Crkve bosanske, strukturirano kao dio bosanskog identiteta i nosilac ideje samostalnosti, bilo je duhovni otpor prema katolicizmu i pravoslavlju i povod za brojne  krstaške ratove na Bosnu.

Među dokumentima koji nedvosmisleno govore o političkoj i svakoj drugoj nezavisnosti Bosne i punom kapacitetu vladavine bosanskih vladara navodimo Povelju Kulina bana, izdatu Dubrovčanima 1189. godine. Postoji veliki broj povelja i drugih isprava bosanskih kraljeva, kao i drugi izvori, koji potvrđuju postojanje bosanske države, njenu punu političku nezavisnost, osebenost unutrašnjih odnosa i vjersku autohtonost i samostalnost.

Pored Povelje Kulina bana, historijskog dokumenta koji jasno potvrđuje postojanje bosanske države i njene nezavisnosti, drugi bitan datum bosanske historije je pad bosanske države 1463. godine. Taj datum potvrđuje zauzimanje bosanske države od strane Osmanlija i prestanak njenog postojanja, od kada Bosna produžava da postoji kao zasebna pokrajina unutar Osmanskog carstva, ali bez svojstava i tragova državnosti, osim onih koji su bili u svijesti naroda. Bosanski stanovnici su znali za svoju državu, za njenu slavnu historiju i nadali se da će ona biti obnovljena, slijedeći staro načelo da je "svaka sila za vremene", te da će osnovno pravo bosanskog naroda da ima svoju državu biti opet postignuto.

Bošnjaci su to pokušali ostvariti 1831.-1832, u vrijeme niza nacionalnih ustanaka na tlu Osmanske imperije, kada su autonomiju, nacionalnu i državnu, uz obilatu pomoć zapadnih zemalja, postigle Srbija, Grčka, Bugarska, Vlaška i druge pokrajine Osmanskog carstva. Međutim, bosanski ustanici, i pored značajnih pobjeda nad Osmanskom vojskom, nisu uspjeli da obnove svoju državu, prije svega, zbog činjenice da nisu dobili nikakvu pomoć od zapadnih zemalja. Njihov pokušaj obnove bosanske države nije podržan zbog osnovnog razloga što su vodeća snaga tog pokreta bili Bošnjaci - islamske vjere (kršćanska Evropa nije podržala Bosanski ustanak - Pokret za autonomiju Bosne, jer nije željela da u Evropi nastane država u kojoj će Bošnjaci muslimani biti faktor). Izostanak te podrške imao je obrnut efekt, jer je podržao aspiracije iz okolnih država prema Bosni, pa su i Srbija i Crna Gora, kao i Austro-Ugarska, nastojali destabilizovati stanje u Bosni, organizirajući ustanke i pokrete koji su imali za cilj da omoguće uspostavu srpske, crnogorske ili austrougarske dominacije u Bosni.

Ova nastojanja su dobila svoje finale na Berlinskom kongresu 1878, kada je Bosna i Hercegovina dodijeljena Austro-Ugarskoj, koja je dobila mandat da "okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom", sa zadatkom da uvede red i mir, a ustvari je to bilo pokriće za kasniju inkorporaciju Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku carevinu. Bosna i Hercegovina je ostala u Austro-Ugarskoj monarhiji do 29. oktobra 1918, a 1. decembra iste godine ušla je u sastav novoformirane zajedničke jugoslovenske monarhističke države (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije). To je jedan od presudnih datuma u historiji Bosne i Hercegovine, koji, kao i prethodni datumi (1463. i 1878.), dokazuju da su postojale snage zainteresirane da se Bosna i Hercegovina kao historijski i politički subjekt izbriše sa političke karte Evrope. Uvođenjem šestojanuarske diktature, u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, razbijena je teritorijalna cjelovitost i posebnost Bosne i Hercegovine i kompaktnost bošnjačkog naroda. Srpsko-hrvatskim Sporazumom iz 1939. Bosna i Hercegovina je podijeljena između Srbije i Hrvatske, pri čemu u toj podjeli nije uzimana u obzir uopšte činjenica da su Bošnjaci većinsko stanovništvo.

Raspadom i kapitulacijom monarhističke Jugoslavije aprila 1941, u teškim uslovima fašističke okupacije i komadanja Jugoslavije, proglašena je (10. aprila) okupatorska tvorevina, tzv. Nezavisna Država Hrvatska, u čiji je sastav, po odluci fašističkih sila i volji hrvatskih fašista, uključena i Bosna i Hercegovina. Narodi i građani Bosne za takvo pravno-političko uređenje nisu ni pitani. Bošnjaci su time pretvoreni u objekt hrvatske politike.

Uspostavljeni okupacioni režim rezultirao je opštim pogoršanjem prilika i uslova za život, a naročito teškim progonima i pogromima stanovništva. To i povlačenje glavnih okupacionih snaga iz Jugoslavije na Istočni front, te smanjenje gustine okupacije na evropski prosjek od 1 vojnika na 1 kvadratni kilometar okupirane teritorije, Komunistička partija Jugoslavije je iskoristila za dizanje antifašističkog ustanka. Izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije se po potpisivanju kapitulacije sklonila pod zaštitu Velike Britanije, pri čemu se nije odazvala na poziv Antifašističke koalicije da u okupiranoj zemlji organizuje Pokret otpora, gdje je u hladovini (u Londonu) čekala slom Trojnog pakta, kako bi ponovo preuzela vlast u Jugoslaviji. Četnički pokret Draže Mihailovića se pridružio ostalim kolaboracionistima u borbi protiv Narodnooslobodilačkog pokreta, vršeći genocid nad Bošnjacima i druge zločine nad borcima, pripadnicima i simpatizerima Narodnoslobodilačkog pokreta, kao i svim antifašistima.

Ustaški kolaboracionistički režim više se oslanjao na nacistički Treći Rajh i po ugledu na njega zaveo opšti progon nehrvatskog stanovništva. Na udaru ustaškog genocida prvi su bili Srbi, Jevreji i Romi, čemu se već u julu oštro suprotstavila Islamska zajednica. Bile su to dobro poznate muslimanske rezolucije, koje su predstavljale jedinstvenu pojavu u Drugom svjetskom ratu.

U Bosni i Hercegovini su vođene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje su predstavljale prekretnicu na jugoslovenskom ratištu.

Antifašizam u Jugoslaviji 1941.-1945. je svojom pobjedom ugradio civilizacijske temelje savremenog čovječanstva. U tom ratu Jugoslavija je, a posebno Bosna i Hercegovina, imala časno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašističkoj borbi i oslobođenju zemlje.

Bošnjaci su u Narodnooslobodilačkoj borbi ravnopravno s drugim narodima i snagama činili jedinstveni antifašistički blok, u kome su, odupirući se okupatorima i njihovim kolaboracionistima, uz veliko stradanje na genocidnoj osnovi, osigurali biološki opstanak (da nije bilo antifašističke borbe Bošnjaci ne bi opstali - Narodnooslobodilački pokret im je omogućio da prežive).

U Bosni i Hercegovini je u toku antifašističke borbe došlo do bitne promjene u političkim odnosima. Antifašistička borba protiv okupatorâ i njihovih kolaboracionista mogla je računati na uspjeh samo pod uslovom da su svi stanovnici Bosne i Hercegovine i svi narodi koji u njoj žive bili uvjereni da će im ona donijeti ravnopravnost i slobodu. To je bio odlučujući faktor koji je politički život i mišljenje u Bosni orijentirao ka zajedničkim, a ne parcijalnim političkim ciljevima. Iz te činjenice proizašao je stav da Bosna i njeni stanovnici, svi narodi koji u njoj žive mogu biti slobodni i ravnopravni samo pod uslovom da i Bosna bude jednaka i ravnopravna ostalim državama koje su nasta(ja)le iz Narodnooslobodilačke borbe. Tako je došlo do dominacije stava da je borba protiv fašizma i borba za ravnopravnost građana i naroda koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine moguća i efikasna samo pod uslovom da bude obnovljena bosanska država i da svi njeni narodi budu ravnopravni. Ta politička platforma imala je apsolutnu i neupitnu podršku svih antifašističkih snaga u Bosni i Hercegovini i predstavnika svih njenih naroda koji su 25. novembra 1943. donijeli čuvenu Rezoluciju ZAVNOBiH-a, kojom je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, kao zajednička država Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka).

Rezolucija ZAVNOBiH-a i nastanak Republike Bosne i Hercegovine predstavlja ključni datum novije historije Bosne i Hercegovine i osnovu koja omogućava postizanje i potpune samostalnosti Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH je dokaz da je u Bosni i Hercegovini, ne samo moguć, nego i logičan zajednički život njenih naroda, da njihova zajednička država može da funkcionira za dobro svih i da dâ velike rezultate. Stoga je ZAVNOBiH od 1943. najznačajniji datum naše historije, datum koji potvrđuju milenijsko historijsko postojanje Bosne i pruža model po kojem se jedino Bosna i Hercegovina može razvijati, a njenim narodima omogućiti punu ravnopravnost i slobodu. Nezavisnost Bosne i Hercegovine (1992.) je samo logični slijed i rezultat onoga što je cijela historija Bosne i Hercegovine iskazala i za što je ZAVNOBiH ostavio bitne političke i ustavno-pravne pretpostavke. Tekovine Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu bile su značajan temelj odbrambenog rata 1992.-1995. protiv fašizma, a za očuvanje Bosne i Hercegovine.

Samo ime naroda koji je još od ranog srednjeg vijeka živio na sadašnjem prostoru Bosne (Bošnjani) govori da je ono poteklo od činjenice da su oni bili pripadnici ili stanovnici zemlje Bosne i podanici njenih vladara. Prvi poznati vladari su se nazivali banovi Bosne, Rame, Usore, Soli i Donjih Krajeva, već kako se država teritorijalno kompletirala do njenih današnjih granica. Ono što je bitno jeste činjenica da je Bosna od početka imala svoje stanovnike koje su svi imenovali kao Bošnjane, a da su se i oni sami tako imenovali i da to ime za stanovnike Bosne susrećemo na brojnim historijskim dokumentima, ali istovremeno da ne susrećemo nikakvo drugo narodno ime, tj. da u Bosni ne funkcionira ni jedan drugi etnonim koji bi označavao njene originalne stanovnike. Postojali su etnonimi Rašani, Zećani, Dubrovčani, Hrvati, Ugri, ali samo kao oznaka stranaca koji su privremeno ili duže prebivali u Bosni, ali ne kao "dobri Bošnjani", kako su najčešće u dokumentima banova i kraljeva Bosne zvani njeni stanovnici. Kada imamo tako jasne i čvrste dokaze o tome da se narod prve bosanske države nazivao Bošnjani (dobri Bošnjani), postavlja se pitanje kako se i zbog čega taj etnonim izgubio, odnosno kako je, s jedne strane, prerastao u teritorijalno ime Bosanci, a s druge strane, od kuda nacionalna imena Srbi i Hrvati u Bosni i da li je, s treće strane, ijedan dio tog prvobitnog bosanskog naroda zadržao neku vezu sa prvobitnim imenom stanovnika Bosne, tj. imenom Bošnjani.

Teritorijalizacija imena je došla kao rezultat prekida u historijskom razvoju uzrokovanog osmanskom vladavinom. Ta vladavina je ukočila proces etničkog razvoja u smislu formiranja jedinstvenog etnosa iz kojeg bi proizašla nacija Bošnjana kada dođu za to opće historijske prilike (kada nastane građansko društvo). Tako su Bošnjani nastavili da postoje u formi oznake Bosanci ili Bošnjaci, kako su imenovani u osmanskoj verziji tog imena za sve stanovnike Bosne. Oni su se dijelili na Bošnjake muslimane, Bošnjake katolike i Bošnjake pravoslavce i tragovi uvjetovanosti te podjele, odnosno tragovi njihovog zajedničkog imenovanja, veoma su vidljivi u našoj narodnoj onomastici. Gotovo hiljadu porodica nekadašnjih katoličkih stanovnika Bosne nose i danas prezime Bošnjak, koje je među njima ujedno i najrasprostranjenije. Ima i pravoslavaca Bošnjaka, mada su oni u vrijeme velike propagandne i političke aktivnosti srpskog i hrvatskog nacionalističkog pokreta, polazeći od vjerskog identiteta, prihvatili ponuđena im nacionalna imena Srba i Hrvata. Bošnjaci muslimanske vjere su ostali vjerni svom imenu i svojoj zemlji, jer nisu u drugim zemljama tražili osnov za svoju nacionalnu identifikaciju i političku samostalnost. Oni su, dakle, ostali nosioci i ideje i političke realnosti obnove svoje države, dok je srpsko i hrvatsko nacionalno opredjeljenje katolika i pravoslavaca impliciralo njihovo odvajanje od ostalih stanovnika Bosne, tj. od svoje zemlje i države i svog prvobitnog narodnog identiteta. Naravno da je činjenica da su muslimani ostali kod svog prvobitnog narodnog imena i da su kao takvi iskazali ambiciju obnove države Bosne (Ustanak 1831. - 1832. godine) morala biti velika smetnja ambicijama srpskog i hrvatskog nacionalizma koji su se počeli razvijati u XIX stoljeću, zbog čega oba ta nacionalizma uporno negiraju i osporavaju postojanje bošnjačkog etnosa i naroda, odnosno nacije Bošnjaka, što to, nažalost, čine i danas.

U tom smislu je važno dokumentirati taj odnos na način koji pokazuje kako su  Bošnjaci uporno, ne samo zbog svog statusa u Osmanskoj državi, u kojoj su bili pripadnici priznatih staleža (vojnog, ulemanskog i esnafsko-trgovačkog) i nisu, kao katolici i pravoslavci i ostali bili pošteđeni službe u vojsci, branili Bosnu od najezdi i sa istoka i sa zapada, što su dosljedno nastavili da čine sve do zadnjeg osvajačkog (agresorskog) rata, u kojem su pravoslavci u velikom broju pokazali antibosansko djelovanje, kao i katolici, koji su podržavali invaziju i politiku podjele njene teritorije između Srbije i Hrvatske. Zbog svega toga treba reći da su Bošnjaci garant integriteta i postojanja bosanske države, koliko god je i njeno postojanje za Bošnjake osnova njihove sigurnosti od ponavljanja genocida koji su u više navrata sa obje strane vršeni nad njima. U tom smislu Bošnjaci ne mogu i ne smiju ni po cijenu krajnjeg otpora, kao što i međunarodna zajednica ne smije zbog održavanja mira i međunarodne zakonitosti, da dozvoli nikakvo igranje sa ugrožavanjem teritorijalnog integriteta i jedinstva bosanske države. Taj integritet i jedinstvo Bosne kao države je jedini stvarni garant mira na Balkanu i Evropi.

 

*

*       *

 

U velikom dijelu svoje dosadašnje historije Bosna i njeno stanovništvo, posebno Bošnjaci, bili su raspeti između krupnih ideoloških i političkih podjela na Balkanu i evropskom kontinentu. Preko teritorije Bosne prolazile su granice između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva (između Rima i Bizanta), zatim istočnog i zapadnog kršćanstva, kao i one što su razdvajale Veneciju, Austriju i Austro-Ugarsku monarhiju i Osmansko carstvo.

U srednjem vijeku protiv Bosne, koja kao država postoji najkasnije od sredine X stoljeća, i njene autohtone Crkve bosanske organizovani su brojni krstaški ratovi i osvajački pohodi. Bosna je kao ugledno kraljevstvo uspješno branila svoju državnu samostalnost sve do sredine XV stoljeća. Oslabljena tim ratovima i unutrašnjim sukobima, te pod sve jačim udarom Osmanlija, a bez ikakve pomoći od kršćanskog Zapada, koja je očekivana poslije pokrštavanja kralja Stjepana Tomaša i krunisanja papskom krunom Stjepana Tomaševića, Bosna je 1463. konačno pala pod osmansku vlast.

Kao isturena osmanska provincija Bosna je služila kao polazište za dalja osmanska osvajanja prema srednjoj Evropi. Nakon poraza Osmanlija u Bečkom ratu (1683.-1699.), Bosna postaje granična osmanska provincija izložena stalnim napadima Austrije i Venecije. U tim ratovinma, koji su trajali tokom čitavog XVIII stoljeća, Bosna je vlastitim snagama uspjela da se odbrani, pri čemu je, pored ostalog, 1737. izvojevala ključnu pobjedu pod Banja Lukom.

U XIX i XX stoljeću oko Bosne se sukobljavaju Srbija (sa istoka) i Hrvatska (sa zapada), dok su Bošnjaci stiješnjeni u sredini. Historijski gledano, od kraja osmanske vlasti, 1878. godine, pa sve do danas, Bosna je glavno poprište suprostavljenih srpskih i hrvatskih velikodržavnih interesa. Naime, riječ je o zahtjevima koji su dio širih srpskih i hrvatskih hegemonističkih aspiracija na Bosnu i Bošnjake, sa ciljem da se Bosna zauzme - inkorporira u Srbiju ili Hrvatsku, podijeli, a Bošnjaci biološki i duhovno zatru - istrijebe.

Osvajačke apsiracije genocidnog karakatera istočnih i zapadnih susjeda na Bosnu i Bošnjake odražavaju se i prisutne su i u djelima jednog broja srpskih i hrvatskih historičara i političara. Srpska i hrvatska nacionalistička historiografija i politika negira postojanje Bosne kao države i osporava postojanje Bošnjaka, njihovu kulturu, jezik, vjeru, tradiciju. Osporavajući Bošnjake, predstavnici takve historiografije i politike negiraju njihovu historiju, kulturu, jezik, vjeru, tradiciju, njihovo etničko porijeklo, njihov identitet i nacionalni status.

Na toj osnovi nacionalističkih ideologija i velikodržavnih projekata u dosadašnjoj historiji nad Bosnom i Bošnjacima izvršeni su brojni zločini, čija je kulminacija došla do izražaja u XX stoljeću.

Očigledna je stalna i permanentna aktivnost srpskog i hrvatskog nacionalizma na uništenju Bosne i Hercegovine kao historijskog, teritorijalnog, kulturnog i političkog, odnosno državnog subjekta, kao jedinstvene i samostalne zemlje i države, odnosno onemogućavanje njenog uspostavljanja u svom historijskom obliku. To se očitava, ne samo iz politike i ideologije srpstva i hrvatstva, nego i iz kontinuirane državne, političke i vojne akcije koja se provodi već stotinu i pedeset godina i koja nikako ne jenjava, nego se stalno pojačava, pokazujući u svakoj novoj etapi svog ostvarenja strašnije genocidno lice. Naime, historijska je istina da se svaki genocid iskazuje kao daleko masovnija nasilna eliminacija Bošnjaka sa njihove historijske teritorije.

 

*

*       *

 

          U Bosni i Hercegovini je na djelu, najblaže rečeno, kriza bosansko-hercegovačkog društva: teško ekonomsko stanje zemlje, nezaposlenost, nizak standard građana, korupcija, nesigurnost, izolovanost Bosne i Hercegovine, opstrukcija i blokada u donošenju ustavnih promjena, legalno djelovanje fašističkih organizacija, javne najave mogućeg raspada Bosne i Hercegovine, itd.

 U svijetu je, pored ekonomske, prisutna i duboka moralna civilizacijska kriza današnjeg društva. Svijet se strahovito mijenja, iz časa u čas. Vodeće, uglavnom, političke strukture svijeta su zaokupljene nastojanjima obezbjeđivanja enormnog materijalnog bogatstva, finansijskih sredstava, zlata i nafte, a početak XXI stoljeća najavljuje oštru borbu za pitku vodu.

Današnja dejtonska Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, od kojih je Republika Srpska ili srpski entitet, genocidna tvorevina velikosrpskog nacizma, nastala na teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, obilježena i natopljena, uglavnom, bošnjačkom krvlju, te omeđena i prekrivena brojnim masovnim grobnicama i koncentracionim logorima, u kojoj legalno djeluju fašističke organizacije. Tu genocidnu tvorevinu tzv. međunarodna zajednica je legalizovala i legitimirala kao ustavnu kategoriju. Političko rukovodstvo i druge strukture entiteta Republika Srpska, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, na sve moguće načine prikrivaju, minimiziraju, relativiziraju i negiraju genocid nad Bošnjacima; permanentno i kontinuirano izjednačavaju žrtve genocida sa njihovim (svojim) izvršiocima (zločincima);  osporavaju historijski, političko-pravni i državni kontinuitet Bosne i Hercegovine, opstruiraju jačanje države Bosne i Hercegovine i konstantno sprovode secesiju, uništavanje i uništenje države Bosne i Hercegovine, negirajući mogućnost održanja, razvoja i unapređenja kvaliteta  zajedničkog života, čime se najozbiljnije dovode u pitanje univerzalne ljudske vrijednosti, slobode i prava, civilizacijske i kulturne tekovine. Entitet Federacija Bosna i Hercegovina, čiji je temelj Vašingtonski sporazum (18. mart 1994.), u suštini djeluje kao dva zasebna entiteta, od kojih u jednom u potpunosti djeluju snage kolaboracionističke tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, čijem se rukovodstvu sudi (za udruženi zločinački poduhvat) u ICTY-u, a njihovi politički istomišljenici se, u sadejstvu sa rukovodstvom Republike Srpske, javno u Bosni i Hercegovini zalažu za takvu zločinačku tvorevinu.

 

        Bosansko-hercegovački Bošnjaci se danas ponovo nalaze u teškoj situaciji i pred velikim iskušenjem. Nakon agresije i genocida, u novim uslovima, ponovo se dovodi u pitanje država - Bosna i Hercegovina, bez koje Bošnjaci ne mogu opstati. Naime, danas se Bosna (unikatna u Evropi) dovodi u pitanje: od nekih evropskih i svjetskih političara, a posebno od političkih struktura zemalja iz okruženja i iz BiH  - od strane ideologija, politika i prakse koje su izvršile agresiju i genocid.

         Bosna i Hercegovina je u stanju totalne nemoći.

         Sada je ponovo iscrtavanje granica po Bosni i Hercegovini - a granice po Bosni i Hercegovini su crtali: i Austrija, i Srbija, i Hrvatska, i Crna Gora, te Dragiša Cvetković i Vlatko Maček, zatim Ante Pavelić, Draža Mihailović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, "mudraci" iz Kontakt grupe i mnogi drugi.

         Bosna i Hercegovina stalno visi o koncu. Mnogima je stalo da se ovo stanje što više otegne. Velikosrpski zločinci računaju na međunarodno priznanje entiteta Republika Srpska. Taj scenario je, nažalost, sasvim moguć, jer se u Bosni i Hercegovini još uvijek nije profilirao opšti antifašistički pokret koji bi nosio ideju Bosne i Hercegovine. Njegovo se formiranje među Bošnjacima, nažalost, stalno odlaže zbog usko stranačkih i liderskih ambicija.

         Pored neposrednog osporavanja Bosne, koja je oduvijek bila zemlja tolernacije, susreta kultura i civilizacija, i dalje se osporava i njen noseći narod - Bošnjaci, narod koji iz svoje zemlje crpi identitet, narod koji je jasno profiliran - duhovno i politički, narod koji je sebe vezao za Bosnu i stalno branio Bosnu, a drugi tražili podršku u Austriji, Srbiji, Hrvatskoj i dr.

            Bošnjaci su autohton evropski narod, u čijoj je etnogenezi početni element ilirstvo, koji potpuno ravnopravno s najstarijim narodima Evrope baštini antičku civilizaciju i kulturu. Oni su jedini narod na balkanskim prostorima koji je imao visoku aristokratiju (velike veleposjednike po 200.000 ha; narod koji je imao zemlju, age, kapetane, trgovce, intelektualni sloj, seljake). Bošnjaci su životni prostor formirali u historijskim i međunarodno priznatim granicama Bosne i Hercegovine. Svoje prirodno pravo na državu i teritoriju Bošnjaci su stoljećima gradili i izgrađivali sa pravoslavcima - Srbima, katolicima - Hrvatima, Jevrejima i drugim bosanskohercegovačkim narodima i građanima. Oni to pravo komšijama nikada nisu uskraćivali. Smatrali su i danas smatraju da je zajednički život u zajedničkoj državi historijska i civilizacijska tekovina i nužnost potvrđena u višestoljetnom iskustvu. Bošnjaci stoga smatraju da je hiljadugodišnje duhovno i civilizacijsko iskustvo i nasljeđe osnova da se na bosanskohercegovačkim prostorima sačuva smisao zajedničkog života.

Cjelokupnu historiju Bošnjaka karakteriše borba za samostalnost Bosne i Hercegovine, slobodan život i toleranciju sa drugim narodima. Borba za samostalnost Bosne i Hercegovine i slobodu svijesti ili vjere trajale su stoljećima i oblikovale su karakter i shvatanje Bošnjaka do te mjere, da je to postao dio njihove prirode i njihova osnovna osobina. Bošnjaci nisu širili duh mržnje i nasilja iako su bili izloženi stalnim progonima, istrebljenju i negiranju. U Drugom svjetskom ratu platili su najveću cijenu svog opstanka, a u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1991. -1995. ponovo su bili žrtve genocida. Bošnjaci su jedini narod na južnoslovenskim prostorima koji nije imao niti ima vlastitu fašističku ideologiju niti vlastiti fašistički pokret. Istrebljenje bošnjačkog naroda i uništenje svih tragova njegovog postojanja, razaranje bosanskohercegovačke državnosti i podjela teritorije bio je i ostao osnovni cilj agresije na Bosnu i Hercegovinu. Takva politika vodila je i vodi u propast i bosanskohercegovačke Srbe i bosanskohercegovačke Hrvate. Jedina mogućnost opstanka  svih na ovim prostorima je zajednički život u toleranciji i miru. Bošnjački narod tome ne vidi nikakvu alternativu niti prihvata bilo koje drugo rješenje.

Više od 100 godina Bošnjaci su: - negirani i marginalizirani kao politički narod,

- fizički i ekonomski, sistematski i nesistematski, uništavani

- kulturno nipodaštavani,

- vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt

- zadovoljivo utopljeni u zamagljeno jugoslovenstvo, "koje je bilo kao čistilište za buduća nacionalna opredjeljenja"

- dvadeset godina sa nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.

- bez jasnog političkog programa

- bez bitnog nedostatka pravog političkog vođstva,

- bez dovoljno uvažavanja političkih, naučnih, kulturnih i vjerskih i autoriteta,

-  bez odsustva smisla za svaki oblik skladnog organiziranja

- bez nedovoljne državotvorne svijesti

- bez nedovoljne svijesti i poštovanja prema svojim žrtvama genocida, itd, itd.

 

U općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazavanoj historijskim potresima na Balkanu, kod Bošnjaka su se, nažalost, razvila, kako je to s pravom tvrdio Alija Isaković, "pogubna svojstva koja iznutra rastaču naše vlastito tijelo i vlastitu dušu".

Pored toga, što su svi Bošnjaci-muslimani, oni su još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici, itd., čime se naglašavaju njihove geografske odredbe, kao bitna obilježja "kvaliteta".

Kod Bošnjaka je prisutna ležernost bez pokrića, nedisciplina, lokal-patriotizam, politička lokalna kratkovidost, zavist, ljubomora, mržnja, razjedinjenost, netolerancija, nedostatak usvajanja pouka u genocidnim ponavljanjima, neproduktivno isčekivanje tuđe pomoći, itd, itd. Nažalost, u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu se sresti svi oblici krajnosti, pri čemu je uzburkani historijski tok jedan od uzroka tog stanja. "Nigdje nisam " - piše Alija Isaković - "sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne za svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti".

Među Bošnjacima je, nažalost, i puno neznalica i velikih glava u kojima nema mnogo ni znanja ni morala.

U narodu su prisutne briga i strah za državu i biološko-fizički opstanak Bošnjaka-muslimana, ne samo zbog velikodržavne srpske ideologije, politike i prakse, kao i velikodržavnog hrvatskog projekta, nego i zbog nesposobnosti i umišljenosti nekih bošnjačkih političara, a inteligencija (svjetovna i duhovna), uglavnom, šuti. Intelektualna elita, umjesto da bude "vesnik proleća", kako je to govorio zločinac Dobrica Ćosić - šuti, strah je, boji se. Umjesto da se bori za istinu i pravdu, za državu Bosnu i Hercegovinu i narod, protiv kojih se danonoćno i u kontinuitetu bore velikodržavne zločinačke snage, bošnjačka inteligencija šuti, zaboravljajući da je sveti zadatak i odgovornost naučnika i intelektualaca da govore i da se bore za istinu, a razotkrivaju laži i falsifikate.

Kod Bošnjaka danas, nažalost, nema ništa zajedničkog, ništa svetog. Nema autoriteta, nema međusobnog poštovanja i uvažavanja. I ne samo to, već je u poslednje vrijeme sve prisutnija pojava kod nekih Bošnjaka o tome kako su oni (tj. Bošnjaci) krivi za "rat". Imajući to u vidu, kao historičar, želim ovdje i na ovom skupu otvoreno, jasno i glasno kazati sljedeće:

- prvo, velikosrpsku i velikohrvatsku genocidnu ideologiju, politiku i praksu prema Bosni i Bošnjacima ne bi  moglo spriječiti bilo kakvo naše drukčije ponašanje, bilo koja drukčija politička struktura i bilo koja drukčija politička ličnost našeg naroda. Ako ovo ne razumijemo na pravi način, onda se pridružujemo agresorima, njihovim kolaboracionistima i njihovim tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Iznoseći navedenu ocjenu, ne bih želio da budem pogrešno shvaćen. Ja ne tvrdim da smo se u odbrambenom ratu u svemu dobro ponašali i organizirano radili, niti ću reći da je sve moralo biti kako je bilo, posebno kada je u pitanju Dejtonski sporazum, itd. Osnovni tok događaja se odvijao na način koji je poznat. To nije bio građanski rat, niti je to bilo "etničko čišćenje". To je bio agresorski, osvajački rat - agresija na R BiH i genocid nad Bošnjacima - fizička realizacija velikodržavnih projekata: uništenje države BiH i istrebljenje Bošnjaka;

- drugo, Bošnjaci ni Srbima, ni Hrvatima, s kojima žive, nisu dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihov genocid rezultat je planiranih radnji. O tome govori brojna relevantna dokumentacija iz bliže i daljnje prošlosti. Međutim, mi, nažalost, nismo izvukli nikakve historijske pouke niti poruke. Te pouke mi smo zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru;

- treće, ukupna slika zapadnoevropske politike ukazuje, ne samo na nedovoljno prijateljski , nego u mnogim stvarima i izričito neprijateljski stav Evrope prema Bosni. Zašto? Zbog toga što u njoj žive i pored svih dosadašnjih genocida još uvijek su većinsko stanovništvo - bosanski muslimani. Evropa je formirana kao antiislamska tvorevina još od VIII stoljeća i veliki dio njene historije je borba protiv islama i za protjerivanje muslimana iz Evrope - iz Evrope koja je kolijevka fašizma i koncentracionih logora. Muslimani nisu autori ni fašizma ni genocida. Evropa i međunarodna zajednica, uključujući i Vijeće sigurnosti UN-a, je bosanske muslimane izložila agresiji i genocidu od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i R Hrvatske, uskraćujući joj, pored ostalog, neotuđivo pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu, utvrđenu Poveljom UN-a. Na očigled Evrope i cijelog svijeta u srcu Evrope je krajem XX stoljeća nad Bošnjacima počinjen genocid, a Evropljani, bojeći se "muslimanske Bosne" i činjenice, kao što je to govorio Miteran, da "bosanska država ne spada u kršćansku Evropu", nisu ništa učinili da ga spriječe. Recidivi te historije, politike i prakse su prisutni i danas;

- četvrto, velikosrpska i velikohrvatska propagandna mašinerija, polazeći od evropske isključivosti i antimuslimanske fobije, plaši svijet našom vjerom i naše poznate, i od objektivnih stručnjaka utvrđene vrline, predstavlja kao opasnost. Bošnjaci su uvijek bili odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića.

Antibosanske, antibošnjačke, antimuslimanske i antiislamske najezde, s lijeva i s desna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili.

 

*

*        *

 

U ovom trenutku je, pored konstatacija koje kvalificiraju i razotkrivaju stvarnu prirodu politike srpskog i hrvatskog nacionalizma fašističkog i genocidnog karaktera, nužno izvršiti kritiku bošnjačkog političkog mišljenja i djelovanja, zapravo našeg političkog oportunizma i tačno odrediti šta je to bilo u stavovima bošnjačkih političara, od početka do današnjeg dana, šta nas je učinilo inferiornim u odbrani naših interesa. To je bitno za svaku mogućnost traženja izlaza iz sadašnje situacije. Bez te kritike i bez identifikacije takve politike u našem vremenu i bez identifikacije njenih savremenih nosilaca i njenog odbacivanja nema, ne samo izlaza iz sadašnje situacije, nego se sve svodi na jalovo pozivanje muslimana i Bošnjaka na okup, što se već po ko zna koliko puta pokazalo bespredmetno i bez efekta, jer je nemoguće okupiti i razviti stvarnu političku i historijsku snagu bez jasnog odbacivanja svake politike koja odstupa od iskustava i logike našeg položaja u strukturi evropske i balkanske političke realnosti tokom zadnjih stotinu i pedeset godina.

Bošnjaci su danas, na osnovu procjene realnog stanja i spoljnjih i unutrašnjih odnosa od kojih zavisi politički položaj ovog naroda i predviđanja budućih kretanja i procesa, prisiljeni da svoje nacionalne interese iskažu cjelovito i do kraja, ako žele da sačuvaju državu Bosnu i Hercegovinu i narod.

Politički ambijenti u kome Bošnjaci treba da ostvaruju svoje nacionalne interese potpuno je razbijen. S druge strane, stvara se novi politički ambijent i bošnjačko učešće u njegovoj izgradnji nezamislivo je bez vlastitog projekta u kome se neke milenijske konstante na kojima se zasnivao zajednički život moraju staviti u prvi plan. Njihovo svjesno ili nesvjesno odbacivanje imalo bi i ima katastrofalne posljedice za opstanak Bošnjaka.

Ako svoje fundamentalne interese bošnjački intelekt ne iskaže sada i odmah, ti interesi će i dalje biti razasuti, isparcelisani i međusobno sukobljeni kao goli interesi pojedinih političkih, vjerskih, intelektualnih, ekonomskih, vojno-policijskih, regionalnih, mafijaških, porodičnih i drugih grupacija. Parcijalni interesi u toku agresije su se izrodili i u oružani sukob unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa i to je najbolja ilustracija njihove pogubnosti.

Parcijalni interesi se proglašavaju nacionalnim interesima, što, između ostalog, diskredituje prirodnu težnju Bošnjaka da sačuvaju državu Bosnu i Hercegovinu i narod. Zato se to prirodno pravo od strane neprijatelja Bošnjaka tako uporno i uspješno prikazuje kao pokušaj instaliranja islamskog fundamentalizma na bosanskohercegovačkim prostorima.

Jednostavno, postalo je neizdrživo da Bošnjaci nemaju odgovore na fundamentalna pitanja naše sadašnjosti i budućnosti, da se rješenja traže od slučaja do slučaja i u kompromisima koji su uvijek na štetu Bošnjaka, u uskom krugu, što još više podstiče nepovjerenje i podozrivost u samom bošnjačkom korpusu.

Bošnjački kolektivni intelekt ima obavezu i pravo da iskaže i sintetizuje težnje i interese svoga naroda. To mogu cjelovito i nepristrasno da iskažu samo Bošnjaci, predstavnici svih političkih, kulturnih, naučnih, obrazovnih, ekonomskih, vjerskih, vojnih, humanitarnih i drugih institucija i asocijacija, istaknuti pojedinci i istinski antifašisti i rodoljubi, jer niko od njih sam i pojedinačno nije u stanju da to učini niti tako što ima pravo.

Svoj opstanak i razvoj Bošnjaci mogu da očuvaju i ostvare samo i jedino u zajedničkoj državi svih građana i naroda Bosne i Hercegovine. U državi koja će im garantovati sigurnost i odbranu, ekonomski i demokratski prosperitet i afirmaciju kulturnih, vjerskih, tradicijskih i drugih posebnosti. Bosna i Hercegovina se mora kao država organizovati tako da se više nikada ne ponovi genocid nad Bošnjacima i dalje sužavanje njihovog životnog prostora.

Stoga je nacionalni interes Bošnjaka očuvanje Bosne i Hercegovine kao države svih njenih građana i naroda (taj interes bi trebalo da bude zajednički za sve narode koji žive u Bosni). To je naš ključni, fundamentalni, najviši interes i vrhovni cilj. To je suštinska odredba nacionalnog programa Bošnjaka.

U najtješnjoj povezanosti sa borbom za biološki opstanak jeste očuvanje Bošnjaka kao političkog naroda, a ne vjerske grupe. Tu svoju karakteristiku Bošnjaci će zadržati sve dok postoje teritorijalna cjelovitost, nezavisnost, integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine i njenih institucija preko kojih se oni ostvaruju. Bošnjački nacionalni interes je uvođenje pravnih kategorija jedinstvene države, te zamjena agresivne, zločinačke i genocidne ideologije, politike i prakse - postulatima građanskog društva i države.

Jedino u demokratiji Bošnjaci mogu živjeti sigurno i slobodno. Jedino tamo gdje je zagarantovana puna vjerska, nacionalna i kulturna sloboda Bošnjaci mogu živjeti čovjeka dostojnim životom. Svako gaženje i ugnjetavanje političkih, vjerskih ili nacionalnih prava ma koje vjerske ili nacionalne skupine ili pojedinca uvijek je pogađalo i Bošnjake. Zato se svaki oblik državnog uređenja Bosne i Hercegovine mora temeljiti na univerzalnim političkim i ekonomskim principima demokratskih društava. Bošnjaci borbu za demokratiju uzimaju kao osnovu borbe za očuvanje i razvijanje državno-pravnog suvereniteta Bosne i Hercegovine i njene političke nezavisnosti.

Bošnjaci smatraju da je Bosna i Hercegovina Evropska zemlja, a njeni stanovnici  Evropljani, u kulturnom, geopolitičkom i svakom drugom pogledu. Zbog toga je Evropa prirodno mjesto i okvir za ekonomsko, političko, civilizacijsko i kulturno povezivanje sa ostalim evropskim zemljama i evropskim asocijacijama. Osobenost Bosne i Hercegovine u okviru Evrope je što u njoj živi narod, čija je islamska tradicija i kultura osnova njegovog historijskog i nacionalnog razvoja. Bošnjaci moraju težiti da se ta karakteristika zadrži i sačuva i da se ne remeti vještačkim i neprirodnim asimilacijama ili vjerskim nasiljem i fanatizmom, što bi onemogućilo Bošnjacima da svoj nacionalni identitet razvijaju i učvršćuju na trajnoj i historijski utemeljenoj osnovi, u skladu sa istinskim historijskim i etničkim imenom i sadržajem sopstvenog nacionalnog bića, a njegovo vezivanje i svođenje isključivo na vjersku karakteristiku direktno vodi u gubljenje bošnjačkog nacionalnog identiteta i pretvaranje bošnjačkog naroda u vjersku skupinu i zajednicu.

Element religije je jedan od najznačajnijih stubova bošnjačke tradicije, kulture i ukupnog nacionalnog identiteta. On treba da se njeguje i razvija potpuno slobodno i potpuno nezavisno od političkih kretanja i bilo kakvog državnog favorizovanja. Bošnjački svijet je i pored islamske duhovnosti svijet zapadne civilizacije. Bošnjaci se moraju zalagati za sekularnu državu u kojoj će vjera biti privatna stvar svakog pojedinca, u kojoj će se politika odvojiti od vjere i baviti sferom javnog interesa. Islam treba da bude element kojim će Bošnjaci obogaćivati evropski kulturni prostor i predstavljati most između zapadne i istočne civilizacije, te da pri tom ničim ne remeti uspostavljene odnose ili izaziva podozrivost kršćanske Evrope.

Bošnjaci se moraju stalno odupirati decenijama nametanom historijskom zaboravu koji je doprinosio da se nad Bošnjacima vrši genocid od istih egzekutora i gotovo na isti način i da žrtva uvijek bude zatečena i nespremna da se brani. Bošnjaci se moraju žestoko suprotstavljati manipulisanjem sa bošnjačkom vjerskom i etničkom pripadnošću, suprotstavljajući se nacionalističkim konstrukcijama, sintetizujući ideje o zemlji i državi Bosni, oživljavajući bošnjačku historijsku memoriju i oslobađajući bošnjačke intelektualce decenijama nametanog kompleksa manje vrijednosti - što je slabilo i slabi kulturnu otpornost bošnjačke inteligencije i njenu sposobnost da se brani od velikosrpske i velikohrvatske zločinačke ideologije, politike i prakse koja negira postojanje Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. U tom kontekstu izuzetno je važna misija nacionalnog osvješćenja, preporoda, jačanja nacionalnog dostojanstva i svijesti o sebi i drugima, cijeneći da su nauka, misaonost, historijsko iskustvo i intelektualna sloboda temelji svakog promišljanja o vlastitoj naciji i da taj proces nikada nema kraja.

 

*

*        *

 

Krajnje je vrijeme i nužna potreba ujedinjavanja i ujedinjenja, te aktivnijeg angažovanja svih Bošnjaka u borbi za očuvanje države Bosne i Hercegovine i uspostavljanje jedinstva naroda. I ne samo Bošnjaka, već i svih antifašista i antifašističkih snaga u borbi za opstojnost ljudskog dostojanstva u BiH. To je naš sveti zadatak, naša obaveza i stroga dužnost (farz). U ostvarivanju tih zadataka, obaveza i dužnosti značajno, ključno mjesto ima bošnjačka intelektualna elita (svjetovna i duhovna). Od njihovih pravilnih odluka, angažmana i djelovanja zavisi jedinstvo Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i šire. Stoga se od njih očekuje da trezveno, objektivno, realno, bez ljutnje, bez srdžbe, otvoreno, iskreno, bratski, civilizacijski, a s puno mudrosti, donesu samo i jedino ispravne odluke s kojima će biti zadovoljni svi Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire. Uvjeren sam da ćemo u tome uspjeti, na što nas, pored ostalog, obavezuju brojne žrtve genocida koje su ubijene samo zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti, te osvajanja njihovog životnog prostora i što su branile Bosnu i Hercegovinu. To od nas očekuju i naša djeca i mole nas da, izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez ikakve surevljivosti i suparničkih nakana, ugradimo ciglu po ciglu za naše jedinstvo, našu slogu i budućnost.