„Duhovna konfiskacija" lažnih spomenika
Mr. Fatmir Alispahić je prilikom nedavne posjete Bijeljini najavio projekt „duhovne konfiskacije" spomenika tzv. srpskim oslobodiocima u gradovima Republike Srpske, a u posebnom intervjuu za Bošnjaci.Net obrazlaže ovu ideju čiji je cilj da Bošnjacima omogući da svoje žrtve pamte na glavnim komemorativnim trgovima i kompleksima u manjem bh. entitetu.
Bošnjaci.Net: Gospodine Alispahiću, proteklog vikenda u Bijeljini ste održali promociju knjige „Reisofobija", u sklopu promocije najavili ste projekt grupe bošnjačkih intelektualaca koji će pozvati na - „duhovnu konfiskaciju centralnih spomenika na trgovima Bijeljine, Prijedora, Foče i drugih gradova u Republici Srpskoj u kojima postoje spomenici tzv. srpskim oslobodiocima". Možete li nam detaljnije pojasniti zamisao „duhovne konfiskacije"?
Mr. Alispahić: Bošnjačka žrtva uopće ne postoji u komemorativnoj kulturi gradova u Republici Srpskoj, koji su zločinom genocida etnički očišćeni, istrijebljeni i posrbljeni. Ako i postoji neki vid pamćenja bošnjačke žrtve, on nije općedruštveni, već je na periferiji i medijskoj izolaciji. U tim gradovima, poput Bijeljine ili Prijedora, na centralnim trgovima, stoje spomenici tzv. srpskim oslobodiocima. I sami Srbi znaju da je to laž, jer su svi ti gradovi u Podrinju, Krajini, Semberiji, Istočnoj Hercegovini oslobađani od bošnjačkih civila, a ne od vojnih formacija. Prirodna je i realna ambicija da bošnjačku žrtvu uselimo na glavne gradske trgove u Republici Srpskoj, tako što ćemo izvršiti duhovnu konfiskaciju tih spomenika, koji kao spomenici laži i zločinu suštinski simboliziraju bošnjačko stradanje. Veća je vjerodostojnost u našem prihvatanju tih spomenika koji govore o velikosrpskom zločinu, nego u srpskom pokušaju da prikažu kako je Bijeljina od nekoga oslobođena. Zbog toga je ostvariva naša ambicija da izvršimo duhovnu konfiskaciju ovih spomenika, tako što ćemo obznaniti da ti spomenici, kao spomenici zločinu, svjedoče o bošnjačkoj žrtvi, te da za nas nema nikakve prepreke da na glavnim gradskim trgovima u Republici Srpskoj obilježavamo godišnjice svoga stradanja. Trenutno se Bošnjaci svojih žrtava prisjećaju u predgrađima Bijeljine ili Prijedora, kilometrima daleko od Zvornika, recimo, a to je nedopustivo, jer bošnjačke žrtve trebaju zauzimati centralni prostor komemorativne kulture u gradovima u kojima su ostali njihovi životi. Nemojmo očekivati da se Srbi toga sjete, jer nisu se ni Nijemci sjetili holokausta, već su im Jevreji nametnuli sjećanje. Mi moramo otvoriti ambiciju da bošnjačke žrtve uselimo u komemorativne komplekse ovih gradova, gdje već postoje spomenici velikosrpskom zločinu. Potreban je samo jedan zahvat u našoj kolektivnoj svijesti - da razumijemo kako postojeći spomenici svakako simboliziraju zločin, a time i njegove žrtve. Dosad smo mislili kako su to srpski spomenici, koji pripadaju Srbima, ali kad to značenje posmatramo u kontekstu bošnjačkog stradanja, onda ovi spomenici postojaju spomenici zločinu genocida, a time i žrtvi tog zločina oličenog u postojećem spomeniku. U suštini, to su spomenici bošnjačkim žrtvama, koje postoje, a ne tzv. srpskim oslobodiocima koji ne postoje. To što Srbi slave laž ne znači da mi ne trebamo slaviti istinu. Kad njihovoj laži o nepostojećim tzv. srpskim oslobodiocima suprotstavimo istinu o postojećim bošnjačkim žrtvama, ovi će spomenici u cijelosti dobiti novo značenje, i u bošnjačkom i u srpskom viđenju.
Bošnjaci.Net: Da li nosioci ideje smatraju da će vlasti genocidne tvorevine prihvatiti proceduru preuzimanja spomenika na gradskim trgovima gradova koje ste spomenuli?
Mr. Alispahić: Potreban je konsenzus među udruženjima porodica žrtava, a možda i koordinacija sa Islamskom zajednicom, prije svega u shvaćanju da mi ovim projektom ne otimamo ništa, već bošnjačkoj žrtvi vraćamo dostojanstvo kakvo zavređuje u gradovima u kojima je počinjen genocid nad Bošnjacima. Ne mislimo valjda zadovoljiti se podstanarskim, ilegalnim, ponižavajućim statusom bošnjačke žrtve?! Ako smo u stanju da razumijemo kako je normalno boriti se za nešto što nam pripada, onda ne trebamo odugovlačiti sa procedurom uspostave ove duhovne konfiskacije. Dva su osnovna koraka, prvi, da po mjestima stradanja prema lokalnim organima vlasti uputimo zvanični zahtjev za postavljanje spomeničke ploče bošnjačkim žrtvama na centralnom komemorativnom trgu ili spomeniku, ovisno od samog mjesta, te da već na prvu godišnjicu stradanja najavimo javni skup polaganja cvijeća i učenja Fatihe pred tim spomenikom zločinu, odnosno, žrtvama tog zločina. U pogledu same procedure nešto slično je realizirano u Višegradu, pod liderstvom Bakire Hasečić, sjećamo se. Naravno, ne treba očekivati da će lokalne vlasti, i općenito vlast u RS podržati ovu zamisao, pa ni da će sve to proći bez problema, ali, treba obznatiti i istrajavati na realizaciji ove ambicije. Naše delegacije, recimo, ništa i niko ne može zaustaviti da 2. aprila 2011. godine, na glavnom bijeljinskom trgu, pred glavnim spomenikom, polože cvijeće i prouče Fatihu. Spomenik koji obilježava i slavi zločin ujedno obilježava i žrtvu tog zločina, i nas ne zanima kako to Srbi vide, jer znamo šta mi vidimo. A vremenom će i sami Srbi ugledati ono što mi vidimo, jer mi imamo pokriće za istinu o žrtvama, a oni nemaju nikakvo pokriće za priču o tzv. srpskim oslobodiocima.
Bošnjaci.Net: Da li očekujete moguće kontra reakcije i osporavanja od strane samih Bošnjaka?
Mr. Alispahić: Najgore su reakcije koje proizilaze iz naše unutarnje gluposti i strašljivosti. U Bošnjaka ima jedna zabrinjavajuća masa uskovidih i podanički raspoloženih ljudi, koji svoje mentalnu lijenost i kukavičluk prodaju kao demokratske vrline. Takvi se plaše novih ideja, ali se ne plaše izvinjavanja po Beogradu za navodne zločine Armije RBiH. Za njih nema ničeg strašnog u samoponižavanju, u pristajanju da se bude građanin drugog reda, pa ni u tome da bošnjačka žrtva ima status podstanara u društvenom biću gradova u kojima je pobijena. To su oni što se prepadnu kad čuju sintagmu „autonomija Sandžaka", jer se plaše svojih ljudskih prava. No, mi se moramo umrežavati sa normalnim Bošnjacima i nemamo se kad osvrtati na te drvene filozofe, čiji kukavičluk obilato koriste srbijanske obavještajne službe. U tom smislu očekujemo od međunarodne zajednice da podrži ideju o duhovnoj konfiskaciji spomenika u Republici Srpskoj, i to pod imperativom bošnjačke ravnopravnosti, odnosno, jednakog prava Bošnjaka da na centralnim trgovima u Republici Srpskoj obilježavaju svoje žrtve, onako kako to čine i Srbi. Sve ovo jednako važi i u odnosu prema Hrvatima i njihovim spomenicima u Stocu, Jajcu, Čapljini i drugdje. Onaj ko je protiv ove ideje, taj je općenito protiv ravnopravnosti bh. naroda.
Bošnjaci.Net: Koji su konkretni koraci za sprovođenje ideje u djelo?
Mr. Alispahić: Moguće je formirati koordinaciju zainteresiranih strana i sačiniti jednu cjelovitu analizu komemorativnih i spomeničkih prostora u Republici Srpskoj, te predložiti one zajedničke i lokalne karakteristike pristupa duhovnoj konfiskaciji spomeničkih prostora. Iza ove ideje stoji nekoliko bošnjačkih pisaca i intelektualnih autoriteta, koji bi učestvovali u izradi te analize i cjelovitom elaboriranju zamisli. Ako zainteresirani subjekti, pak, smatraju da je bošnjačkoj žrtvi dobro da ostane prognana ili da u najboljem slučaju živi na periferiji svojih gradova, onda smo nemoćni da tu ma šta pokrenemo. Naše je da predlažemo i da predloženo obrazložimo. Konkretno, očekujemo da nekoliko udruženja porodica žrtava napravi koordinaciju iz koje će proizići realizacija ovog projekta.
GENOCID, ISTREBLJENJE, POSRBLJENJE: Bošnjačka žrtva uopće ne postoji u komemorativnoj kulturi gradova u Republici Srpskoj, koji su zločinom genocida etnički očišćeni, istrijebljeni i posrbljeni. Ako i postoji neki vid pamćenja bošnjačke žrtve, on nije općedruštveni, već je na periferiji i medijskoj izolaciji. U tim gradovima, poput Bijeljine ili Prijedora, na centralnim trgovima, stoje spomenici tzv. srpskim oslobodiocima. I sami Srbi znaju da je to laž, jer su svi ti gradovi u Podrinju, Krajini, Semberiji, Istočnoj Hercegovini oslobađani od bošnjačkih civila, a ne od vojnih formacija.
SVI SRPSKI SPOMENICI ZLOČINU GENOCIDA: Dosad smo mislili kako su to srpski spomenici, koji pripadaju Srbima, ali kad to značenje posmatramo u kontekstu bošnjačkog stradanja, onda ovi spomenici postaju spomenici zločinu genocida, a time i žrtvi tog zločina oličenog u postojećem spomeniku. U suštini, to su spomenici bošnjačkim žrtvama, koje postoje, a ne tzv. srpskim oslobodiocima koji ne postoje.
KONSENZUS I KOORDINACIJA: Potreban je konsenzus među udruženjima porodica žrtava, a možda i koordinacija sa Islamskom zajednicom, prije svega u shvaćanju da mi ovim projektom ne otimamo ništa, već bošnjačkoj žrtvi vraćamo dostojanstvo kakvo zavređuje u gradovima u kojima je počinjen genocid nad Bošnjacima. Ne mislimo valjda zadovoljiti se podstanarskim, ilegalnim, ponižavajućim statusom bošnjačke žrtve?!
ŽRTVA SRPSKOG ZLOČINA: Naše delegacije, recimo, ništa i niko ne može zaustaviti da 2. aprila 2011. godine, na glavnom bijeljinskom trgu, pred glavnim spomenikom, polože cvijeće i prouče Fatihu. Spomenik koji obilježava i slavi zločin ujedno obilježava i žrtvu tog zločina, i nas ne zanima kako to Srbi vide, jer znamo šta mi vidimo.
AUTORITETI: Iza ove ideje stoji nekoliko bošnjačkih pisaca i intelektualnih autoriteta, koji bi učestvovali u izradi te analize i cjelovitom elaboriranju zamisli. Ako zainteresirani subjekti, pak, smatraju da je bošnjačkoj žrtvi dobro da ostane prognana ili da u najboljem slučaju živi na periferiji svojih gradova, onda smo nemoćni da tu ma šta pokrenemo.