Reisofobi, ''Umrite od muke''

Ne znam zašto, ali nikako se ne mogu oteti dojmu kako su nadljudski napori koje proteklih sedmica i mjeseci, pa i godina, ulaže vrhovni poglavar IZ-e dr. Mustafa ef. Cerić u borbi Bošnjaka za ravnopravnost, bolji položaj a nerijetko i goli opstanak marginalizirani i uglavnom svedeni na tek pokoju površnu informaciju o istima. Dakako, jasno je da se trud kod nas po običaju mnogo slabije zamijećuje nego li, recimo, nekakva pogreška ili propust, ali opet nije fer. Šta više, medijska haranga na dr. Cerića ne jenjava; svaki njegov potez je pod posebnim lupama a svaka riječ koju izusti mjeri se stotinama aršina a onda rastače i prekuhava kako je kome volja. Samo mali djelić te, na jednog vjerskog lidera u svijetu neviđene hajke vrlo temeljito je dokučila i Reisofobija. No, to je za ovu priliku neka druga i puno opsežnija tema.

Teško mi je zaboraviti prelijepi sastanak reisu-l-uleme Cerića sa glavnim imamima, neposredno pred ramazan. Reisu nije nimalo smetao višesatni let iz Mekke sa konferencije Rabite da se, direktno sa aerodroma, pridruži svojim kolegama i učestvuje na, opet, višesatnom sastanku u jednoj potpuno opuštenoj i nadasve prijateljskoj atmosferi. Služao je pomno izlaganja svojih prethodnika da bi se potom i sam aktivno uključio u tok druženja. Potom je strpljivo slušao sugestije, prijedloge i mišljenja glavnih imama dajući pri tome i svoje naputke, ne držeći pri tom do ''silom instaliranog mišljenja'' da je samo on i niko drugi u pravu. Ako smo ičim mogli biti zadovoljni nakon tog dana, onda je to spoznaja da imamo poglavara koji nas apsolutno razumije i potpuno podržava u svim hairli aktivnostima, a ako je reis ičim mogao biti zadovoljan nakon tog dana, onda je to apsolutna uvjerenost u činjenicu da među svojim glavnim imamima i imamima ima tim voljan da što kvalitetnije može odgovori izazovu i težini svoje misije. Bezbeli da takva činjenica nekima nije po volji. Oni bi taj tim po svaku cijenu raslojili i mnoge imame badava stavili na transfer listu. Ipak, ne ide im od ruke. Zapravo, muka im je, a Kur'an takvima i poručuje: '' Mutu bi gajzikum!'' - ''Umrite od muke!''.

Kada je, netom nakon toga, Kabinet tog istog ''opakog'' reisa Cerića otkazao sve pozive reisu na iftare, očekivano, uslijedili su različiti komentari, od onih odobravajućih do onih mistificirajućih, kvazifilozofskih. Ipak, reis ne bi bio reis a da kritičarima opet nije zapušio usta, ali na njihovu veliku žalost opet djelima a ne ispraznim riječima. Uprkos postu, vrućinama, dugim danima i kratkim noćima, reis Cerić nije klonuo duhom (ipak, čovjek se bliži šestoj deceniji života). Naprotiv, u svom kabinetu je primao brojne goste i znamenite ličnosti kako sa domaće tako i sa strane scene. Onima koji su ga obilato častili kritikama da je više u avionu nego u svojim džematima, bilo je posebno teško gledati kako ovaj neumorni čovjek stiže na sve strane. Tako ga je bilo u Banjaluci, Prnjavoru, Višegradu, Jajcu, Bugojnu, Srebrenici, Blagaj Rijeci, Livnu... On je obišao heroinu Edinu Hindić iz Bugojna, na temeljima srušenog mesdžida u Sturbi sa muftijom Smajkićem i džematlijama Sturbe došao je klanjati namaz, obišao je i dao podršku ''opasnom vehabiji'' Blagajčeviću u Blagaj Rijeci, iftario je sa Srebreničanima među kojima su bile i hrabre Melisa i Sedina, po ko zna koji put jasno i nedvosmisleno je progovorio o Bošnjacima iz manjeg entiteta i ukazao ne teškoće s kojima se sučeljavaju, držao je hutbe i brojne vazove po našim džematima... U svim aktivnostima su ga nesebično podržale i muftije. I oni su obilazili džemate, pružali podršku bolesnima, unesrećenima, povratnicima, klanjali teravije i držali prigodne vazove u mnogim džematima u kojima se još od rata nije čuo ezan. Isti slučaj je sa glavnim imamima i imamima koji su samo potvrdili gore spomenutu tvrdnju a to je da su svi oni zapravo tim koji je u svojoj misiji i nastojanju neumoran i nepokolebljiv.

I laiku je jasno da uspijeh tima, pored individualnih kvaliteta, ponajviše zavisi od samog vođe. Sudeći po svemu, reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić svoj tim vodi vrhunski dobro. Jasno je da niko nije nepogriješiv, ni reis ni ostatak tima, ali je jasno i to da se određene pogreške itekako mogu nadomijestiti voljom i zalaganjem kojih, u ovom slučaju ne nedostaje. Konačno, i u jedanaesteročlanom timu neko će skoro uvijek podbaciti, no bude li kolektivnog rezultata, to se neće ni primijetiti. Reisov tim broji preko hiljadu ljudi. Svi oni mogu biti itekako ponosni na svoj rezultat. U to da su voljni i puni htijenja da ga i poboljšaju ni najmanje ne sumnjam. Ono u što sumnjam jeste (ne)zadovoljstvo zlobnika, licemjera i islamofoba takvim epilogom. Oni će vjerovatno i dalje bespoštedno rovariti i pri tom umirati od muke. Zašto? Zato što znaju (reis im je to više puta poručio) da on neće samo sjediti na minderu i jadikovati kako je teško i kako se ovako više ne može. Takav reis bi bio idealan, možda. Kad je u pitanju interes onih koje zastupa, reis nema i ne treba ni imati dlake na jeziku. Za razliku od mnogih polupismenih kritičara, solitelja pameti i svakom loncu poklopaca, reis Cerić je obrazovan čovjek koji je učio i na Istoku i na Zapadu. Uz njega ne hoda armija prevodilaca. On je bio redovni ili vanredni profesor te održao stotine vrhunskih predavanja širom svijeta po univerzitetima koje zlobnici ne umiju ni pravilno izgovoriti. Primio je desetine priznanja od raznih evropskih i svjetskih institucija o kojima domaći dušebrižnici mogu samo sanjati (mada sumnjam da mogu i to). Član je velikog broja vijeća, komisija, udruženja širom bijelog svijeta. Omiljena je tema značajnog broja ovdašnjih nesposobnih političara koji ni u državnom parlamentu nisu kadri ''progurati'', recimo Rezoluciju u Srebrenici. Evropski parlament je to pitanje već riješio. Neću ni spominjati na čiju inicijativu.

Ah da, kažu vozi bijesne automobile, nosi skupu odjeću i živi na ''visokoj nozi''. Naravno, vozni parkovi i životni standardi drugih vjerskih vođa (ostale da i ne spominjem) su ne tako bitni. Tako bi naš reis trebao živjeti u baraci, nositi kučinavu odjeću i po mogućnosti vozikati folciku, mada bi opet bilo prigovora tipa: ''Što će mu baraka od orahovog drveta, trebala bi biti od jelovine?''. Takvog reisa bih se, možda, prvi postidio (da ne kažem, odrekao), ali nek sanjaju - barem to im ide za rukom.

Koliko god ga pokušali slomiti, boli ih što im je svakim danom sve jasnije kako je ovaj reis ''tvrd orah''. On je, računajući i rahmetli Saliha Bašića, trinaesti reis. Prije njega ih je sedam (redom: Hadžiomerović, Azabagić, Šarac, Čaušević, Maglajlić, Fejić i Mujić) pod silnim pritiskom prije vremena penzionisano, da ne kažem ''uklonjeno'' a neke poput Spahe ili Kemure smrt je spriječila u daljem radu.

Iskreno, 2005.godine sam u utrci za novog reisa svoj glas povjerio prof. dr. Enesu Kariću. Gledajući s ove distance, sretan sam što imamo Karića kao neumornog intelektualca, spisatelja, prevodioca i rijetko viđenu pčelu radilicu. No, još sam sretniji što na čelu Islamske zajednice imamo prof. dr. Mustafu ef. Cerića koga će, siguran sam, mnogi još uvijek osporavati i olajavati iza leđa. Ali, ako ti neko priča iza leđa, onda to znači samo jedno - ti si barem korak ispred njega. Reis Cerić je miljama ispred mnogih. A to boli. Ali i raduje. Radost je uvijek ljepša.

Safet Pozder