Muftiofobija (u Srbiji)
U vremenima krize i slabosti nerijetko se dešava društvena bolest neosnovanog straha (fobija) od nekoga ili nečega. Ova devijacija je nekada produkt slabog imuniteta društva i nedostatka samopouzdanja u sopstveni status i identitet. Ovakve pojave nerijetko ciljano uzrokuju pojedini centri moći kako bi nekoga ili nešto proglasili krivcem za sve nedaće, obično skrećući pažnju sa sopstvene odgovornosti.
Tako, pored islamofobije, koja se u Srbiji tradicionalno iskazuje u formi turkofobije, posljednjih mjeseci imamo sve izraženiji fenomen MUFTIOFOBIJE. Ova pojava je rezultat koordinirane akcije režima, režimskih vazala u Sandžaku i prorežimskih medija, koji ne odustaju od namjere satanizacije Muftije, proglašavajući ga jedinim krivcem za sve probleme u Sandžaku i Srbiji. Ma koliko to izgledalo naivno, cilj ove akcije je nepraviti od Muftije legitimnu metu, pa ko prije pogodi. Skoro identičan scenario prije tragičnog ubistva Zorana Đinđića.
Ova akcija takođe ima za cilj predstaviti Bošnjake i muslimane kao neinstitucionalan narod, koji nema organizacionog kapaciteta, a koji povremeno iznjedri ponekog pojedinca sa kojim se udbaški mehanizmi uglavnom uspiju obračunati. U toj satanizaciji se ide do te mjere da se „počinilac" optužuje i za ono što su neosporni rezultati. Kada poslušate aktuelnu harangu režima i njegovih poslušnika na Muftiju, vidjet ćete da ga optužuju za Univerzitet, televiziju, vrtiće, vakufe i nesporni društveni angažman i doprinos.
Priča o navodnom ogromnom bogatstvu Muftije, zapravo, proizvod je onih mentalno-moralnih sklopova koji, ustvari, kroz sve te optužbe govore o sebi i onome što bi oni činili da su bili u prilici. Zato nikada nećete čuti lopova da vjeruje da postoje pošteni ljudi. Naprotiv, njihove stalne izjave su tipa: „Danas nema poštenih, sve sami lopovi, svi rade samo za sebe, sve propade..." Nije tačno. Ima poštenih. A oni koji to govore zapravo su lopovi i oni propadaju, kako se to u hadisu kaže. Ne može njihov sebični um da dokuči šta je to vakuf i da postoje ljudi čiji je životni ideal i opsesija dobročinstvo zajednici i vakuf kao dobro djelo koje ostaje iza nas na korist humanim ciljevima ljudskog roda. Zato tim nepoštenim, sebičnim i lažljivim ljudima ne odgovara postojanje poštenih, nesebičnih i istinoljubivih, jer kada nema čistih onda niko ne osjeća smrad prljavih. Prljavi se bore za uništenje čistih, poput kriminalca koji nema mira dok ne eliminiše svjedoka. Zato svjetlo i sredstva za higijenu i dezinfekciju nemaju alterativu.
Oni su u panici jer je u narodu sve manje neznanja i naivnosti, a sve više razboritosti, što je produkt stogodišnjih lekcija zuluma, patnji i stradanja. U svim historijskim pitanjima narod je pokazao da zna razlikovati svoje od tuđeg, dobro od zla i pravo od krivog. Zato režim ni uz podršku svojih medija i drugih pomagača ne uspijeva da utihne svjetlo istine i želju za slobodom koju u posljednje vrijeme jasno i odlučno bošnjački narod profilira posredstvom svojih sinova i kćeri, bez pardona i kompleksa, što predstavlja novi kvalitet ovog, kulturom i tradicijom bogatog, a nadasve pacifističkog naroda.
Sve je više onih i u srpskom narodu koji shvataju da nemaju razloga za strah od Muftije jer su njegovi ciljevi univerzalno dobro od interesa za sve ljude, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
A njegovi protivnici bi trebalo da znaju da je nemoguće uništiti ono što ima bogatu tradiciju, a muftije vođe su tradicija Sandžaka, od pljevaljskog do sandžačkog.