„Vjeronauka kao umijeće ratovanja“

Naravno, pitanje obrazovanja je otvoreno polje za sve zainteresovane i svako ima neotuđivo pravo da odgaja svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorom, dokle god time ne narušavaju prava drugih, ali ovaj drugi dio nikako da shvate zagovornici „pravednijeg obrazovanja". 

Svaka analiza i kritika je dobrodošla, jer ona uglavnom otkriva nešto novo, ukazuje na neki zanimljiv ugao, bilo da se radi o analiziranom pitanju i pojavi, ili, pak, da nam govori o autoru analize.

Navedeni članak u Super oglasima, na žalost više govori o (ko)autoru članka, potpisanom pod inicijalima A.T., nego o pojavi koju on(a) „pokušava" da tretira.  U uvodu (ko)autor nas podsjeća na prenaglašeni „problem" koji se u pojedinačnim slučajevima dešava kada se roditelji izjasne da ne žele da im djeca pohađaju nastavu vjeronauke, kao biva, „postoji mogućnost izolacije" tog djeteta od strane njegovih kolega koji žele da pohađaju vjeronauku. Dosadašnjih više od petnaest godina postojanja vjeronauke nepobitno potvrđuju da to uopće nije problem, i da djeca bez ikakvih problema komuniciraju, sarađuju, igraju se, druže i vesele sa svojim prijateljima iz razreda koji, eto, ne žele da pohađaju vjeronauku, baš kao što ne prave razliku u slučajevima kada se većina učenika odluči da se upiše npr., na horsku ili ekološku sekciju, a par pojedinaca ne želi da prati većinu iz razreda, ili još dramatičnije, kada većina mladića želi da se upiše na fudbalsku sekciju, a nekolicina to ne želi.  

Činjenica je da su vjeronaukom više frustrirani neki netolerantni roditelji, nego njihova djeca, te da su takvi roditelji, čija djeca ne žele pjevati, igrati fudbal, igrati se i sl. sa ostalom djecom, spremni zabraniti svoj ostaloj djeci, da pjevaju, da igraju fudbala, da se igraju, pa čak i da se vesele!!! Navedeni članak nam otkriva profil jednog od tih netolerantnih roditelja. Ali za raziliku od roditelja koji prije upisa na fudbal, hor, balet ili u muzičku školu, odu do dotičnog nastavnika i instruktora i raspitaju se o tome šta će dijete učiti, šta mu se nudi, šta su prednosti a šta nedostaci, koja je cijena, te na osnovu tih informacija donesu ispravnu odluku (takva odluka mora biti ispravna, ma kako glasila), dotični (ko)autor se obratio na rezultate naručenih istraživanja od Fonda otvoreno društvo i samo prepisuje citate koji su davno predočeni i davno raspravljeni u svim relevantnim insitucijama. (Ko)autor članka nam otkriva još jednu dimenziju svog profila svrstavajući sadržaje sve tri vjeronauke u istu ravan, po istom šablonu po kojem za agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima krive sve tri „zaraćene strane". Tako, kad već ni istraživanje Fonda otvoreno društvo u islamskoj vjeronauci nije moglo pronaći nacionalističke i „netolerantne" elemente onda im smeta što su Bošnjaci „satarosjedioci ove zemlje", a pogotovo im smeta što su „nepokolebljivo branili BiH od vanjskih nastraja i unutrašnjih pokušaja njenog razaranja" (Vjeronauka za VIII razred). Također im smeta što je BiH „naša ponosna domovina", a možda najviše im smeta što su Bošnjaci spremni „braniti svoju domovinu" (stara Vjeronauka za VII razred). Na to možemo reći samo ono što kažu svi Amerikanci, Rusi, Kinezi i dr. narodi koji vole svoju domovinu: „Ako smo samo za to krivi, onda s ponosom priznajemo krivicu!"  

Na žalost, (ko)autor, nemogavši pronaći ključnu riječ optužbe na račun islamske vjeronauke u našim užbenicima, tj. „džihad", on je ubacuje u naslov, (uz uvod i 3 rečenice zaključka, jedine stvari koje je on lično napisao/la i zbog jedva da ima pravo nazvati se i koautorom) pokazujući zabrinjavajuću spremnost za podvaljivanje i optuživanje Islamske vjeronauke za sadržaje koje ona uopće ne tretira, te na toj manipulaciji potajno gradi apel za ukidanjem vjeronauke, po modelu: Kad se moje dijete ne igra, niko se ne smije igrati!"!!! Jadno nema šta.

Hudi (ko)autor ne zna da se danas radi po potpuno novom udžbeniku vjeronauke za VII razred, od potpuno drugih autora i da je udžbenik urađen po potpuno novom Nastavnom planu i programu (detaljno iščitanom od destina stručnih komisija i verifikovanom od svih ministarstava obrazovanja) u kojem generalno dominiraju odgojne teme o saradnji, toleranciji, pomaganju drugim, itd., itd., te da je taj njegov ili ti njen prepisani citat i pozivanje na rezultate tuđih, naručenih, istraživanja, potpuno bezvrijedno.

Naravno, on/a to i ne želi znati, kao što ne želi znati ni brojne blagodati koje su na raspolaganju djeci koja pohađaju nastavu vjeronauke zbog kojih nauka i postoji već godinama i zbog kojih roditelji i žele da im djeca pohađaju nastavu vjeronauke, jer je dovoljno što je isfrustriran/a samim sobom, tj. svojim predrasudama, te zbog toga svoju frustraciju pokušava prenijeti i na sve nas, dosada uglavnom zadovoljne čitatelje Super Oglasa.

Najjadnije od svega je što je urednik dozvolio da uz članak prođe i test KAKVI STE K'O RODITELJ, pretpostavljam od istog (k'o)autora, u kome od osam pitanja tri su direktno vezana za vjeronauku, a  jedan indirektno, dakle 50 %. Svaki početnik u odgojnim naukama zna da pedagogija ne podržava gotove recepte, gotova rješenja, da nema „čarobni štapić", ali (k'o) autor ima uz svoju frustraciju pokušava (i uspjeva) i nas maksimalno isfrustrirati sintagmama „vi ste idealan roditelj" i „vi ste nepoželjan roditelj" ponuđenom u ironično napisanom „Testu" i kvazi „Rješenjima testa". Svi znamo da niko nije idealan roditelj, niti nepoželjan roditelj, ali također znamo i da se naš sistem obrazovanja, kao i naše društvo sastoji od pojedinaca, ali dokle god nam ovakvi pojedinci, sa ovakvom neozbiljnošću i krajnje nekritički prepisuju tuđe (zastarjele) rezultate, teško da će doći do popravljanja sistema obrazovanja, a pogotovo do popravljanja stanja društva u cjelini.

Ovaj članak ipak treba polučiti određenu akciju, a za ovako prepisan člank jedina adekvatna akcija bi bila da menadžment časopisa honorar za ovakav članak, umjesto (k'o)autoru uplati na račun Fonda otvoreno društvu, jer je 90 % članka prepisano iz njihovih, ponavljamo, već zatarjelih istraživanja.

Za VP službu Rijaseta,

Nezir Halilović