Islamska zajednica i opći izbori 2010

Piše: Ekrem Tucaković

Početkom oktobra 2010. godine u Bosni i Hercegovini održat će se opći izbori. Vrijeme zvanične izborne kampanje je počelo. Odavno se čuju prognoze da ćemo svjedočiti dosada najprljavijoj i najbezobzirnijoj stranačkoj izbornoj kampanji. Mnogo je znakova koji idu u prilog ovakvim procjenama. Mada, koliko se sjećam, pred svake izbore se govorilo kako su za nešto ili zbog nečega upravo presudni ti izbori i kako se politički rivali služe neprimjerenim sredstvima više nego prije.

S pozicije Islamske zajednice, a pod pretpostavkom da smo u sređenom društvu i državi, pitanje izbora i izborne kampanje prvenstveno bi se ticalo nadležnih državnih organa i političkih subjekata. Dovoljan bi bio poziv Islamske zajednice muslimanima da izađu na izbore i glasaju po svojoj savjesti, pri tome vodeći računa o moralnim vrijednostima i vrlinama, općem dobru, društvenoj pravdi, napretku, slobodi svakog čovjeka i državi Bosni i Hercegovini. Dakle, manje-više, to bi trebala biti stvar rutine za državu i za Islamsku zajednicu. No, nažalost, nije tako!

Prema onome što dolazi iz kuloara, nekih sijela i medijskih natpisa Islamska zajednica na čelu s reisu-l-ulemom dr. Mustafom Cerićem predstavlja se kao svojevrsna veoma ozbiljna prijetnja političkom životu i političkim uspjesima nekih pojedinaca i nekih partija. Prezentirana argumentacija je nikakva ili vrlo slaba, najčešće potpuno irelevantna, jer je utemeljena na špekulacijama, glasinama, fiktivnim konstrukcijama i nerijetko čistim lažima. No unatoč tome, iz obima i načina medijskog tretmana nedvojbeno se zaključuje kako se gradi slika, često zaista apsolutno neosnovano i potpuno zlonamjerno, o Islamskoj zajednici kao moćnom faktoru u svakoj pori javnog i društvenog života Bosne i Hercegovine, pa tako i izbornom procesu.

Pozicija Islamske zajednice
Bosna i Hercegovina je u posljednje dvije decenije zabilježila radikalne promjene. Islamska zajednica također. Pad jednopartijskog sistema, višestranačje, agresija, postdejtonski period, zatim s tim paralelni procesi osvajanja i konzumiranja slobode i demokratije uspostavljali su po svojoj unutarnjoj logici različite vrste odnosa i saveza na društvenoj sceni. Vremenom su se dešavale stanovite transformacije, izbistravanje pozicija, uloga, sposobnosti, vjerodostojnosti i sl. Ideali, nacionalne vizije i entuzijazam kao javne vrijednosti topili su se pred naletom egoističkog pragmatizma i lične koristi, nezajažljivošću materijalnih apetita, bezobzirnošću i moralnom neosjetljivošću. Već odavno postoji potreba jasnijeg preciziranja područja djelovanja i odgovornosti, kako bi se izbjeglo bilo čije zaklanjanje iza različitih izgovora, bježanje od odgovornosti i međusobna optuživanja.

Danas, vjerujem, Islamska zajednica treba, prvenstveno, voditi računa o svojim ciljevima, interesima i zadacima kako je to definirano njenim normativnim aktima. Ti ciljevi, interesi i zadaci ukratko jesu postizanje i održavanje ambijenta slobodnog pojedinačnog i zajedničkog življenja principa islama, obrazovanje, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, ekonomska samoodrživost, te hipersenzibilnost za pitanje sigurnosti i opstanka naroda i države kako se genocid ne bi više ponavljao. Uvijek i na svakom mjestu je potrebno raditi na ostvarenju misijskih ciljeva Islamske zajednice koji će istovremeno podsticati nacionalni i državni progres, punu slobodu razvoja ličnog i kolektivnog identiteta muslimana. Principijelno zagovaranje pune slobode, zaštita ljudskih prava, podsticanje prohodnosti ideja i korektnog nadmetanja, te društvena pravda predstavljaju dobar okvir za situiranje Islamske zajednice na društvenoj sceni. Primjera radi, ako Islamska zajednica promovira zekat kao jedan od uvjeta praktične potvrde islamskog života, a dužna je to po svom poslanju raditi, takav njen rad ima važne pozitivne implikacije na društvo. Objašnjavajući zekat istovremeno se podstiče ravnomjernija preraspodjela materijalnih dobara, jača osjećaj i svijest solidarnosti među ljudima, smanjuje jaz između bogatih i siromašnih, snaži socijalna svijest i skrb, razvija prezir i želja za iskorjenjivanje mita i korupcije. Sve su to pozitivni društveni efekti vjerskog propisa prema kojima odgovorna zajednica ne može biti ravnodušna. Dakle, ako Islamska zajednica promovirajući neki princip ukazuje na prisutnost negativnih pojava i izlaže ih kritici, ili kritikuje ravnodušnost društva prema tom zlu, onda to nije političko opredjeljivanje, nego iznošenje principijelnog stava islama. Prema tome, stav islama ili islamski pristup koji se potencira u javnosti nije proizvoljni hir Islamske zajednice i njenih autoriteta prema bilo kome pojedinačno. A bilo je takvih tumačenja i pokušaja interpretiranja rada Zajednice.

Isto tako, u segmentu javnog i društvenog obraćanja, pored dosljednog promoviranja islamskih načela, potrebno je da Islamska zajednica i njeni službenici naročitu pažnju iskazuju prema siromašnim, obespravljenim i marginaliziranim društvenim grupama i pojedincima. Nema tog interesa koji opravdava izrabljivanje siromšnih, gomilanje ličnog bogatstva na nezakonit način, bezosjećajnost prema potrebama nemoćnih i mirenje s nepravdom i obespravljenošću ljudi. U najmanju ruku, ko ne osjeća snažan prezir prema ovakvom ponašanju, teško da osjeti plamen vjere u srcu. Stoga, Islamska zajednica mora imati stalnu težnju da bude u funkciji moralne savjesti muslimanske zajednice i društva općenito. Svojim poštenjem i principijelnošću tjerat će na brigu o ugroženim društvenim kategorijama, ukazivati na njihove potrebe i propuste od strane vlasti. Ta odlika ili vrijednost Islamske zajednica treba biti konstanta, a u izbornom periodu svima dovoljno jasno istaknuta i ponovljena.

Također, Islamska zajednica treba se prepoznavati kao zaštitnik vrijednosti islamskog morala i tradicije. Skup određenih moralnih normi za muslimane i Islamsku zajednicu je neupitan i Islamska zajednica ni po koju cijenu ne može od njih odustajati, pa makar sama na njima ustrajavala. Moralna vjerodostojnost je najveći kapital Islamske zajednice i taj kapital joj niko ne može oduzeti, bez obzira koliko to neko htio i kolike resurse u tom pravcu mobilizirao.

Nadalje, područje ljudskih prava muslimana koja uključuju vjerska prava u najširem smislu a zatim i sva ona prava koja se tiču njihovog društvenog položaja i statusa trebaju biti važno područje permanentne brige Islamske zajednice. Ovo je područje proteklih godina bilo predmetom čestog sporenja i žestokih optužbi na račun Islamske zajednice od strane, uglavnom, bošnjačkih političkih predstavnika i, uglavnom, jedne grupe sarajevskih medija, koji, očito ili ne razumiju njenu poziciju i prava ili su motivirani zlom namjerom. Da je u pitanju dobra volja prekrivena neinformiranošću problem bi se dao lahko riješiti, međutim intenzitet i količina dugotrajno iskazivane netrpeljivosti, brutalnosti i omalovažavanje može biti, izgleda, isključivo rezultat zle namjere, lične osvete ili uskog političkog i materijalnog šićara za svoje ili nečije druge interese. A u čemu je, zaista, problem? Naime, Zakonom o slobodi vjere država je priznala vjerskim zajednicama, a to je još dodatno ojačano za Katoličku i Pravoslavnu crkvu ugovorima koji su potpisani sa Vatikanom i Patrijaršijom, da imaju pravo baviti se socijalnim i humanitarnim aktivnostima, aktivno participirati u društvu, izositi stavove i mišljenja o određenim događajima i pojavama, štiti prava svojih pripadnika. Umjesto da poštuju duh zakona, politički predstavnici, a naročito javnosti dobro poznata grupa medija, brutalno napadajući Islamsku zajednicu i vrijeđajući njene autoritete zbog toga što imaju i iznose mišljenje i stav s pozicije vjerskih načela koje tumače, kontinuirano postupaju nezakonito. Štaviše oni podstiču i druge na bezakonje ili, u najmanju ruku, na selektivno poštivanje zakona. To što se krši zakon, koriste javna sredstva, javne i državne funkcije za necivilizacijski odnos pa i udar na integritet Islamske zajednice, čini se da je mnogim izabranim predstavnicima Bošnjaka bilo simpatično. To ilustrira njihovo politički neodgovorno i nedržavotvorno ponašanje. Dakako, takva praksa mora se odbaciti i doživjeti javni prezir.

Ipak, u ovom predizbornom vremenu pošteno bi bilo da oni koji u svakom potezu i izjavi Islamske zajednice vide opasnost i izlazak u tuđe područje, izjasne se o njihovoj idealnoj ili željenoj percepciji položaja Islamske zajednice u društvu, jer im crkve nisu sporne. Neka javno kažu ili daju svoju definiciju miješanja u politiku i obznane prihvataju li zakon koji regulira ovu oblast. I još neka kažu koji je to njihov ekskluzivni prostor, po kojem zakonu i demokratskoj praksi je taj prostor njima dat na upravljanje, kome je u njega i pod kojim uvjetima dozvoljen pristup.

Prema tome, pozicija Islamske zajednice u društvu je pozicija principa, načela i vrijednosti koje proizilaze iz učenja islama, bošnjačke tradicije i istinske brige za opstanak i razvoj bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. Svako je slobodan da se pronađe u tim principima i vrijednostima, da ih prihvati ili uvažava, da ih zagovara u javnom i političkom životu. Valjda je svima očito da Islamska zajednica nema instrumente prisile. Odnosom prema tim principima i vrijednostima stječe se naklonost i podrška muslimana i Islamske zajednice. Ta podrška se zaslužuje djelima, a ne retorikom; praktičnim koracima, a ne dobrim namjerama; korektnošću i uvažavanjem, a ne arogancijom, isključivošću i ponižavanjem.

Stoga, na temelju svojih ranijih iskustava i uzetih pouka, nužna je potreba da Islamska zajednica formalno i suštinski, za dobrobit islama i muslimana, još jednom jasno i glasno ponovi i pokaže opredjeljenost ka distanciranju od svakog aktivnog operativnog političkog djelovanja i opredjeljivanja, uz promptno isticanje vrijednosti i načela do kojih joj je stalo u političkom i društvenom životu. Politički pluralizam i fer natjecanje treba podržavati. Svježim konstruktivnim političkim idejama, vizijama i pogledima, novim kvalitetnim političkim iskoracima treba pružiti mogućnost i dakako insistirati na uspostavljanju ambijenta za korektnu i ravnopravnu borbu za povjerenje naroda, ali izvan i mimo Islamske zajednice. Narodu treba provodiva i odlučna vizija vođenja državnih poslova, rješavanja ekonomskih, socijalnih, sigurnosnih i drugih pitanja bez zaklanjanja iza bilo koga. Svako treba da pokaže individualne i timske sposobnosti i kapacitete.

Očekivanja od Islamske zajednice
U kontekstu održavanja izbora normalno bi bilo, dakle sasvim razmljivo i logično, da politički subjekti javno i transparentno iznesu svoja očekivanja od Islamske zajednice, kažu kakav je njihov interes, kako pozicioniraju Islamsku zajednicu i zauzvrat šta od nje očekuju? Bjelodano je da svi nešto očekuju. Jedni deklarativnu podršku, drugi bi deklarativnu podršku i korištenje infrastrukture i potencijala, treći bi je potpuno protjerali iz javnog diskursa i utamničili u zidove privatnosti itd. Međutim, kako se približavaju izbori umjesto potrebne transparentnosti i političke korektnosti, posredstvom određenih medija ili grupe medija sve žešće i bezobzirnije se manifestiraju „udari" na Islamsku zajednicu, prevenstveno reisu-l-ulemu. Bez sumnje, mediji su eksponenti i glasnogovornici konkretnih političkih opcija i tendencija. Dakako, bilo je izravnih stranačkih lekcija, iskazanog nezadovoljstva i pokazane želje za modeliranjem Islamske zajednice shodno stranačkim potrebama.

Općenito, posljednjih godina visoka bošnjačka politika, prvenstveno mislim na najviša stranačka rukovodstva i političke lidere, iskazuje zapanjujući stepen arogancije, potcjenjivanja, minimiziranja i diktatorskih manira prema Islamskoj zajednici. No, evo da izbjegnem velike riječi i teške kvalifikacije, najblaže rečeno, ta politika je manifestirala, svjesno ili nesvjesno, istinsko odsustvo razumijevanje misije Islamske zajednice i njene uloge. Snažno je uvjerenje da odnos bošnjačke politike prema Islamskoj zajednici kreiraju sitni egoistički interesi, surevnjivost i sujeta, nedostatak moralne i nacionalne gorljivosti i patriotske svijesti. Dakle, ne radi se o manjku informacija i nedostatku sposobnosti da se razumije Islamska zajednica. Taj egoizam izgleda pothranjuje slast koju proizvodi vlast. Moto: sve za vlast, zasigurno daje mnoge odgovore na postojeće odnose. Osobe koje su isprobale čari vlasti, privilegije i moć koju ona pruža, a lišene su intelektualnih i moralnih obzira i odgovornosti, spremne su na sve moguće korake samo da je zadrže. U cilju pretvaranja Islamske zajednice u izbornu logistiku i svoj glasački stroj, tj. pretvaranja u vlastitu sluškinju, takva politika je na raznovrsne načine pokušavala ostvariti utjecaj na Islamsku zajednicu i usmjeravati njen rad. Čak su na repertoaru bile i jesu perfidne metode ucjene, obmanjivanja javnosti, spletkarenja, zastrašivanja, spočitavanja navodno poklonjenih prava i sl. Ovih dana u nekim sredinama stranački aktivisti obilaze imame, traže s njima razgovor o poziciji Islamske zajednice, pitaju ih šta im radi reisu-l-ulema, podržavaju li ga, iznose slutnje (prijetnje) o ličnoj propasti kao i Islamske zajednice. Širokogrudo nude navodnu ličnu podršku i zaštitu kao naknadu za promociju njihovih političkih ideja. Naročito je kompleksna pozicija imama u pojedinim manjim i ruralnim područjima gdje imami znaju biti suočeni sa bahatim lokalnim stranačkim aktivistima i njihovim ucjenama. Nažalost i to su dometi i rezultati bošnjačke politike i pokazatelj političke svijesti i vizije političkih lidera.

Slast vlasti
Vlast je kao voda i zrak, javno dobro svih građana koje oni povjeravaju konkretnoj osobi da u njihovo ime vrši neku javnu funkciju i upravlja njihovim dobrom. Dakle, vlast je darovana privilegija i odgovornost koju primatelj na izborima svjesno traži i preuzima. Stoga, ako su te osobe spremne na laž, pronevjeru datog izbornog obećanja i ponovo bestidno traže povjerenje, za pretpostaviti je da njima Islamska zajednica ne znači ništa. Laž, pronevjera datog obećanja, iznevjeravanje preuzetog emaneta, neposjedovanje stida i prevara u islamu je gradirano kao veliki grijeh. Apsurdno je prema muslimanima nastupati s takvih pozicija i s tim atributima i očekivati njihovu podršku. Posebno ako muslimani imaju mogućnost slobodnog biranja i izbora onih koji nisu takvi. Takvim beskrupuloznim i neodgovornim tendencijama i politici prema interesima i potrebama naroda općenito treba jasno kazati: Stop! Dosta više! Pojedinci i politike Bošnjaka koje su spremne manipulirati interesima naroda, prokockati preuzeto obećanje, kojima nisu vrijedne pažnje i uvažavanja vrijednosti Islamske zajednice, zaista vrijedni su svakog prezira muslimana.

I na kraju, želim ukazati na jedan, po mom sudu, vrlo zanimljiv fenomen koji bi valjalo ozbiljno analizirati. Ovdje ga samo naznačujem, bez ambicije da presuđujem. Naime, pojedini službenici Islamske zajednice, bivši ili sadašnji, zatim neki svršenici njenih škola nakon odlaska u državnu službu, bilo za stalno ili privremeno, ispoljavaju čudan odnos prema Islamskoj zajednici. Gdje god da su, za očekivati je da vode računa o interesima muslimana, da budu autentični predstavnici njihovih vrijednosti koji sebi ne mogu dozvoliti ono što bi možda mogao neko drugi. Međutim, neki od njih čak postaju zagovornici slabljenja institucionalne Islamske zajednice. Pojedinci koji su otišli u državne organe, diplomatiju ili neke druge institucije pa se ponovo vratili u IZ, kao mjesto sigurnijeg i lagodnijeg rada, donijeli su politička previranja i mešetarenja na štetu ukupne Islamske zajednice. Kao da su unutar Islamske zajednice zaštitnici interesa svojih prijašnjih poslodavaca. Također imamo paradoksalnu situaciju da neki od njih gorljivo optužuju IZ za miješanje u politiku, a oni sami su se aktivno miješali u politiku, ranije ili sada. Iskoristili su što im je politika pružila. Štaviše, pojedini koji svoju reputaciju grade na glasnoj kritici društvenog angažmana Islamske zajednice, lično su bili među prvima koji su unijeli politiku u Islamsku zajednicu, pa čak i na tome profitirali. Ustvari, godinama su uspješno „muzli" ili to još čine i jednu i drugu: i Islamsku zajednicu i politiku. Možda je vrijeme da se analizira ova pojava, sagledaju njene posljedice i shodno tome zauzmu odgovarajući stavovi.

(Preporod, 15.09.2010. godine)