Promo banner

A+ A A-

O nametnutom samozaboravu i samomržnji

FatmirAlispahicPiše: Fatmir Alispahić

Kako nam se godine izmiču sve smo dalje od ciljeva za koje  je naš narod podnio najveće žrtve u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Sve smo dalje od bošnjačke žrtve, a sve bliže patološkoj projekciji samomržnje i samooptuživanja. Ne radi se samo o indoktrinaciji generacija koje nisu bile rođene s početka 90-tih, ili ne pamte početak 90-tih, već se radi i o zabrinjavajućoj masi Bošnjaka koji znaju šta se i kako se dogodilo, a pod medijskim pritiscima odustaju od tog što znaju i bivaju uvučeni u prihvatanje krivice. Osvještenju ne pomažu ni serije terorističkih napada na bošnjačke povratnike, a samo u ramazanu ih je bilo desetak za koje znamo, i ko zna koliko za koje ne znamo. Zamislimo da su u Sarajevu, nakon ponoćke, neki Bošnjaci sačekali i vrijeđali Hrvate, to ne samo da bi bila prva vijest u bh. medijima, već u Evropi. No, kada se vrijeđaju Bošnjaci nakon teravije, i kada se općenito teroriziraju muslimani, od Palestine do Bosne, onda je to demokratski standard, koji obavezuje na zavjeru šutnje. A dejtonski mediji su dio terorističke mreže. U toj proračunatoj šutnji, i još proračunatijoj laži o postojanju tzv. islamskih terorista, bošnjački se identitet utapa u zabunu i nestaje u projekciji nametnute krivice. Događa se paradoks da ono što bi trebali osjećati Srbi, u čije ime je počinjen genocid, i čije vojne žrtve nisu bile nužda već hir - osjećamo mi koji smo u ime miroljubivih i demokratskih opredjeljenja postali žrtve genocida... 

A šta Bošnjaci osjete, ako sebe ne osjete? Ono što su osjećali kolonizirani narodi, kada su prihvatali tuđinski, uvezeni identitet, koji je argumentom sile i egzistencijalnog interesa istiskivao biće starosjedilačkih naroda, a nametao svoje vrijednosti. U bošnjačkom bi slučaju to značilo istiskivanje islamske okosnice bošnjačkog bića, koje je ujedno određeno i kontinuiranim iskustvom žrtve, a što se realizira kroz bjesomučnu islamofobijsku kampanju i kroz izmišljanje tzv. islamskog terorizma čiji je cilj da obezvrijedi i iz političkog opticaja izbaci argument bošnjačke žrtve. Bošnjaci masovno prihvataju ovaj medijski namet i već u zabrinjavajućoj mjeri postaju gorljivi islamofobi i zagovornici provincijalne, kompleksaške teze da se sa žrtvama ne može graditi budućnost. A istina je da - bez pomena bošnjačke žrtve nema bosanske budućnosti. 

Bjelodana je trauma koju preživljava bošnjački narod, na planu odricanja od svoga izvornog identiteta, a što biva još podstaknuto ekonomskim poniženjima, i na teritoriji sa bošnjačkom većinom. U ambijentu raspamećenosti i uniženosti bošnjačka žrtva postaje uzaludna, jer njome ne samo da nije ništa izboreno, već ispada da Bošnjaci plaćaju cijenu svoga nekadašnjeg opredjeljenja da se bore za zajedničku Bosnu i Hercegovinu, za slobodu i opstanak. A ako je ko trebao plaćati takvu cijenu, kakvu su plaćali Nijemci nakon Drugog svjetskog rata, onda su to Srbi, koji su pokrenuli genocidni rat protiv bošnjačkih civila, i time skrivili smrt na hiljade svojih srpskih vojnika. Naspram floskula da smo odbranili državnost Bosne i Hercegovine, živa je realnost u kojoj bošnjački politčari bivaju upregnuti u velikosrpske i velikohrvatske kočije rasprodaje odbranjene države i pretvaranja državnosti u dejtonska, prudska i ko zna kakva još antibosanska rješenja. Ništa nije odbranjeno, samim tim što i danas treba biti branjeno, a da bi bilo branjeno, mora se imati svijest o tome da je napadnuto, isto ono što je bilo napadnuto 1992. godine. Bošnjaci takve svijesti nemaju, ne zbog svoje krivice, već zbog prodanosti svojih političkih elita, koje nemaju patriotske i moralne kapacitete da predstavljaju narod. U protivnom, nikad nam se ne bi dogodilo da ostanemo ovako ogluhali i zanijemljeni, bez mogućnosti da čujemo istinu i da kažemo istinu, jer je posljednja tvrđava bošnjačkog suvereniteta trebala biti u medijima, a koje smo prve naivno predali u ime navodne tranzicije, a suštinske okupacije državnih medija, a time i bošnjačkih glava. 

Običan bošnjački čovjek vjerovatno ne može raspoznati sve vjetrove koji ga nose, rastaču i pretaču u frustriranog islamomrsca, koji krivicu traži u svome narodu, u nekom novom Magdiju Dizdareviću (Allah mu se smilovao), ali, bošnjački intelektualac, aktivni vjernik, koji sve ovo vidi, a nemoćan je da išta promijeni, biva ona adresa koja u milimetrima osjeća težinu bošnjačkog poniženja i poraza. Neodrživo je stanje odvojenosti između bošnjačke politike od bošnjačke inteligencije, koja, budimo otvoreni, egzistira isključivo na pozicijama profiterstva i sitnosopstveničkih interesa. Napose, vidjelo se prilikom serije terorističkih napada na Bošnjake u ramazanu da ni jedan bošnjački političar, a stotine ih je, nije otišao obići ugrožene Bošnjake, dići svoj glas u njihovu zaštitu, već je opet prvi bio reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Naravno da će takav, hrabar i vrijedan reisu-l-ulema smetati, jer otkriva armiju lezihljebaroša u bošnjačkoj politici, koji ništa za narod ne rade, a s naroda i cipele skidaju da ih prodaju. I ne samo da nema tih bošnjačkih predstavnika u ovakvim nevoljama, već ih nema nikako i nigdje, izuzev po parlamentima, komisijama, upravnim odborima i drugim adresama gdje se dijele pare. 

Bošnjacima takva politika ne treba! Bošnjaci hoće politiku koja će osjetiti zebnje bošnjačke inteligencije! A to znači u punom kapacitetu suočiti se sa činjenicama o nastavku genocida nad Bošnjacima, koji se danas realizira s ciljem isijecanja islamske kičme iz bošnjačkog tijela, nakon čega to nešto što ostane može biti bilo što. Nismo ni uoči ove kampanje čuli ni jednu političku opciju koja je na talasnim dužinama bošnjačke realnosti i koja iskazuje moralni kapacitet da tu realnost osjeti i da je mijenja. Ako hoćete da ispitate ima li takvih, za koje vrijedi glasati, lahko ćete izvršiti testiranje. Raspitajte se je li i jedan kandidat bio na obilježavanju Dana Kudsa? Je li otišao u Livno, Prnjavor, Gornji Vakuf, Bijeljinu, tamo gdje su u ramazanu napadani Bošnjaci? Je li obećao da će nam izgraditi Muzej genocida? Ovih nekoliko pitanja su dovoljni da razdvojimo žito od kukolja. Mi više nemamo vremena za hohštaplere i kukavice - jer gubimo narod.

 (Magazin Saff, br. 275)