Srbovanje i bošnjačka šutnja

U razmaku od desetak dana predsjednik Srbije Boris Tadić je dva puta obilazio našu državu i po našoj državi otvarao što željezničke pruge, što mostove. Tako se ni Adolf Hitler nije poigravao s okupiranim zemljama, bestidno pokazujući da je osvojeno - prisvojeno. Kakav je to predsjednik Srbije, i kakva je to država Srbija, ako mu je preče hodati po Bosni i Hercegovini, nego gledati svoja posla? Ali, srbijanska su se posla svela na ubrzano označavanje okupiranih teritorija, sa kojih su velikosrpskim genocidom pobijeni i protjerani Bošnjaci. Već čitavo punoljetstvo, od 1992. godine, traje velikosrpsko svjedočenje moralne i humanističke nakaznosti, taj svesrpski konsenzus da je normalno poubijati desetine hiljada nedužnih ljudi, oteti njihovu imovinu, ući u njihove kuće, spavati u njihovim posteljinama, jesti iz njihovih tanjura, gledati kroz njihove prozore. Ima u tome nečeg animalnog, što čine životinje i što nije svojstveno ljudima koji bi trebali da svoju moralnost i normalnost određuju spram bogobojaznosti. 

U entitetu kojeg su ustanovili Radovan Karadžić i Ratko Mladić danas u bošnjačkim kućama žive, i po bošnjačkim se avlijama kreću, desetine hiljada Srba, za koje je nacionalna vrlina to od čega bi normalan čovjek bježao. Zamislimo kolika količina grijeha živi nad srpskim narodom, nesposobnim i nespremnim da nauči abecedu morala: ne ubij, ne ukradi, ne povrijedi... Isključiva mogućnost srpskog očišćenja bila bi u samoukidanju Republike Srpske i vječnom pokajanju prema Bošnjacima, i to takvom pokajanju kojim bi Bošnjacima omogućio život  bez trunke straha i srkleta. Ali, to se neće dogoditi, jer ni duhovni ni politički autoriteti u Srba ne razumiju da su ogrezli u zločinu, a da je biti u zločinu nešto ružno i ukleto. Za njih je zločin lijep, duhovno inspirativan i poželjan. Stoga je normalno da predsjednik Srbije - te genocidne države - svako malo dolazi u Bosnu i Hercegovinu, u njen okupirani dio, da se šepuri po krajevima u kojima su ubijani i iz kojih su protjerivani Bošnjaci. Prije desetak dana je bio u Višegradu, gdje je sa premijerom RS Miloradom Dodikom otvarao uskotračnu prugu u turističke svrhe. Zamislimo da je poslije Drugog svjetskog rata njemački kancelar otišao u posjetu Poljskoj, a da ne ode u Aušvic i Treblinku da se pokloni žrtvama nacističkih zločina? 

Kako uopće predsjednik Srbije može doći u Višegrad a ne odati počast za 3.000 Višegrađana koje su pobile velikosrpske snage?! Boris Tadić se navodno izvinuo za Srebrenicu, a koliko je to bilo lažno i dvolično evo dokazuje činjenica da je u Višegrad došao u ulozi okupatora. Da je otišao na most Mehmed-paše Sokolovića i bacio jednu ružu u Drinu, u pomen žrtvama velikosrpskih pokolja, ne bi mu se imalo šta prigovoriti. No, on je u Višegradu mitingovao sa entitetskim premijerom Dodikom, čime je formalno degradirao svoju predsjedničku funkciju. Tadić se mogao sastati sa Silajdžićem, jer je to njegov međudržavni rang, ali on po manjem entitetu hoda kao po svojoj ćaćevini i proračunato negira državne instance Bosne i Hercegovine. Sjećamo se kako je na Palama otvarao školu "Sveti Sava", također sa Dodikom.  Srbovanje je pravilo, a ne izuzetak. Na žalost, u ovom Tadićevom pohodu niko u Sarajevu nije vidio ničeg ružnog. A ko bi, uopće, mogao išta vidjeti kad se bošnjačka politika pretvorila u prešutkivanje i odobravanje svih mogućih napada na Bošnjake. Evo, čak ni Tadićeva operacija ugrožavanja pravne i fizičke sigurnosti Bošnjaka u Sandžaku - i to u vrijeme ramazana - nikoga nije pobudila na reakciju. Zato se kao logičan slijed svih bošnjačkih šutnji dogodio nastavak Tadićevih označavanja okuparne teritorije. Tandem Dodik-Tadić otvorio je minule hefte most u Sremskoj Rači. Šta je sljedeće? Ako dočekamo da srbijanski predsjednik predsjedava Vladom Republike Srpske, ili da istovremeno predsjednikuje u Beogradu, Banjoj Luci i Sarajevu - nemojmo se iznenaditi. Sve su to bošnjačke šutnje odobrile. 

Semir Imamović (Saff, br. 275)