Trebamo naći ljude koji hoće, umiju i mogu!

Povodom Ramazanskog bajrama, reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u BiH dr. Mustafa ef. Cerić dao je za „Dnevni avaz" ekskluzivni intervju u kojem govori o izazovima koji stoje pred Bošnjacima, tragičnom terorističkom napadu u Bugojnu, vehabijama i tekfir-ideologiji, spiskovima OSA-e i proganjanju Bošnjaka u RS, rušenju mesdžida u Sturbi kod Livna, bošnjačkoj politici, sukobu IZBiH i SDA, pokušajima političkog razbijanja IZ, situaciji u Sandžaku...

Najbolji muslimani

□ Ramazan je uvijek bio vrije­me istinskog odgoja duše. U tom odgoju, Kur`an nas uči, ne­ophodno je proći kroz stanovita iskušenja koja su znak AIlahove, dž. š., milosti kako bismo, između ostalog, očvrsnuli i nadogradili svoj duh. No, ovog ra­mazana uistinu smo imali obilje iskušenja. Jesu li Bošnjaci, prema Vama, položili te testove i u kakvom ozračju dočekuju Bajram?

- Vjera nas uči da postoje tri vrste biča: meleci, s razumom i bez strasti, životinje, sa strastima i bez razuma, i čovjek, s razumom i sa strastima. Ako strasti nadvladaju razum, onda jc životinja bolja od čovjeka, ali ako razum nadvlada strasti, onda je čovjek bolji od meleka. Bošnjaci su razumni ljudi, ali nisu meleci. Imaju svoje slabosti kao što su: ravnodušnost, neupućenost i naknadna pamet koja ih vraća unazad umjesto da idu unaprijed. No, najveći izazov za Bošnjake jeste kako skupiti silnu energiju pojedinaca za opći nacionalni interes.

Jer, nije dovoljno da budu samo uspješni pojedinci. Bošnjaci se moraju prihvatiti zadatka koji samo nacija kao takva može ostvari­ti, a to je država, jamac da im se neće ponoviti genocid.

□ Koliko su Bošnjaci zaista dobri muslimani?

- Bošnjaci su dobri muslimani. Nedavno sam čuo jednog gosta iz muslimanskog svijeta, koji kaže da smo mi Bošnjaci najbolji muslimani. Naravno, ta kurtoazija na­ma prija, ali mi znamo kakvi smo. Znamo da bismo mogli biti bolji. No, mi uz vjeru moramo naučiti da smo nacija koja ima svoj kolektivni kod prepoznavanja u opasnim situacijama. Moramo naučiti da živimo jedan za drugoga, da se borimo jedan za drugoga.

Moramo naučiti da jedan drugome pomažemo u nevoljama i da jedan drugoga ne ometamo u napredovanju. Moramo se odviknu­ti od solo politike koja nas dovodi u težak položaj, a ponekad i u bezizlaznu situaciju. Moramo se naučiti živjeti i raditi za opće dobro naše nacije. Moramo se liječiti od sebičnosti koja nas iznutra razjeda i čini slabim i ranjivim. Snažna potreba za individualnošću je vrijednost koju treba pretvorili u opće dobro nacije.

Gladan komšija

□ Vi ste tokom ramazana bili posebno aktivni Bili ste u skoro svim dijelovima BiH, a ponajviše među povratnicima. Vaše posjete mnoge su iskreno razgalile. Šta ste vidjeli prilikom tih posjeta? 

- Da, tako je, obišao sam mnogo džemata i susreo se sa mnogo porodica i pojedinaca, od Drine do Une i od Save do Neretve, kojima dugujem za jedan od najljepših ra­mazana u mom životu. Susreo sam se s ljudima, razgovarao s njima, iftario i slušao njihove životne priče od kojih su me neke duboko potresle i spustile me na zemlju.

Nisam vjerovao da u mojoj zemlji ima ljudi koji su na rubu gladi, nisam vjerovao da u mom na­rodu ima djece koja prekidaju školovanje zato što nemaju para za autobus i za knjige... Nisam vjerovao da postoji borac za kojeg kažu da je bio jedan od najboljih u odbrani slobode naše države, koji danas živi sa četiri kćerke na svom imanju u općini Sokolac, nado­mak Olova i Sarajeva, bez struje i prijevoza. Od njegove kuće do autobuske stanice je šest kilometara. Nisam vjerovao da borac invalid sa četiri zlatne kćerke, sve odlične u školi, prima samo 30 KM mjesečno! Ali, sada vjerujem i sada bolje razumijem hadis Allahovog Poslanika da nije pravi vjernik onaj koji je sit, a komšija mu gladan! Da, tako je, Zehrid Rizvanović sa svojim kćerkama iz Bećara kod Olova i Sifet Plećan sa svojim kćerkama iz Kolakovića kod Olova su moje komšije. Oni su gladni... Nema se tu šta više do­dati!

□ U jednoj svojoj ramazanskoj hutbi kazali ste da je ummet Muhammeda, a. s., na Bedru bio suočen s pitanjem „bili ili ne biti". Koliko smo mi danas suočeni s tegobama te dileme?

- Naša dilema više nije „biti ili ne biti". Naša dilema sada je „ht­jeti ili ne htjeti", „umjeti ili ne umjeti", „moći ili ne moći". Mi smo preživjeli genocid. Mi sada je­smo i mi ćemo biti, ako Bog da, nacija i država. Ali, kojom brzinom? Ovo sada je presporo i smušeno. Umorni smo od priče da smo u zastoju zato što se ne mogu političari dogovoriti, zato što ovi drugi ne daju. Zato treba da se nađu ljudi koji hoće, umiju i mogu.

Zapravo, treba potpuno izbaci­ti iz vokabulara bosanskog jezika glagole: ne znam, ne mogu i ne da­ju. Ako ne znaš, nauči, ako ne možeš, skloni se neka radi onaj koji može i ako ne daju, uradi sve da ih urazumiš ili ih nemoj uopće pitati ako je stvar od općeg dobra.

Vjerujem da su najgora vremena iza nas. Tačno je da ima još ve­oma mnogo otvorenih pitanja i da su neka od njih, moglo bi se reći, presudna, ali mislim da više nika­da kao u proteklom ratu za Bošnjake neće u pitanje doći opstanak naroda i države.

□ Koliko Bošnjaci, kao onomad prvi muslimani, danas žude za pobjedom istine i pravde?

• To je smisao našeg života - borba za istinu i pravdu. Posjetio sam majku Salihu kojoj su ubili muža i tri sina, koja je u poodmaklim godinama i srčani je bolesnik. Ali, ona je tako vitalna i svježa da nikoga ne ostavlja ravno­dušnim, jer, kaže majka Saliha iz Tešnja: „Ja ću, ako Bog da, živjeti da budem svjedok za istinu i pravdu, ja moram živjeti zbog istine i pravde..."

Lov na vještice

□ Posebno veliko iskušenje uoči ramazana Bošnjacima je bio teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu, kada je poginuo policajac Tarik Ljubuškić. Kako danas, više od dva mjeseca nakon napada, gledate na cijeli taj užasni do­gađaj i optužbe na Vaš i račun IZBiH koje su uslijedile?

- Stravično je to što se desilo u Bugojnu. No, ponosan sam na svoje Bugojance, na porodicu rahmeli Tarika, koji su već toliko žrtvo­vali za ovu državu, na mladu heroinu Edinu Hindić. Ljudi tamo, a vjerujem i širom Bosne, vrlo dobro znaju šta se tamo desilo i ko je zakazao. Ono što bi, čini mi se iz razgovora s njima, oni željeli zna­ti jeste zašlo i kome odgovara da se takve stvari dešavaju. Bošnjacima, jasno da ta politička logika nigdje više ne prolazi.

Ali, ovo je prilika da u ime IZBiH kažem da mi priznajemo državu muslimanima i Islamskoj zajednici sigurno ne.

IZ je, prema analizama svih dobronamjernih, uvijek bila i ostala dosljedan zaštitnik tradicionalnih islamskih učenja utemeljenih na Kur`anu, sunnetu i tradiciji ovih prostora. Oni koji traže da se mi od nekih pojedinaca i skupina ograđujemo, impliciraju našu povezanost s njima i traže da prihvatimo odgovornost za nešto sa čime nemamo nikakve veze, ni­ti zakonske osnove da ih na bilo kakav način kontroliramo ili sankcioniramo.

□ Pojedinci su neskriveno liko­vali zbog tog strašnog događaja, tvrdeći da su oni upozoravali na opasnost od vehabizma, a da, praktično, vrh IZBiH nije reagirao. Bilo je, praktično, pozivanja na linč.

- Ono čega smo se mi plašili ka­da je riječ o hajci na izv. vehabije jeste da se to pretvori u lov na vještice. To što neko drugačije razumijeva vjeru jeste njegovo pravo. Mi se s njim možemo slagati ili ne, ali nemamo pravo progoniti bilo koga sve dok se on ne ogriješi o zakon. To su temeljni principi kako islama tako i građanskog društva.

IZBiH nema dvojbe o tome kakvu interpretaciju islama ona naučava kroz svoje institucije. To je tradicionalni islam ovih prostora utemeljen na Kuranu, sunne­tu i drugim relevantnim izvorima islamskog prava razrađenim kroz hanefijski mezheb i maturidijsku akaidsku školu. To ne znači da će IZBiH biti inkvizitor koji će ljude „ugoniti u jedinu ispravnu interpretaciju vjere".

Ono što je IZ uvijek osuđivala i osuđivat će jeste pravdanje nasilja, netolerancije, radikalizma i isključivosti vjerom. Mi ne želimo da se protiv jedne isključivosti borimo drugom isključivošću, a protiv jedne netolerancije drugom ne­tolerancijom. Kur'an nas uči da s neistomišljenicima „na najljepši način raspravljamo" i da uvijek prednost dajemo dijalogu nad represijom. Nije li veličina islama baš u tome što je izbjegao notorni glas inkvizicije?

Zanimljivo je da je čovjek kojem se sada stavlja etiketa i vehabizma, Ahmed ibn Hanbel, bio šampion u otporu protiv državne inkvizicije koju su muslimanski racionalisti htjeli uvesti silom zloupotrebljavajući moć halife El-Memuna.

Čini mi se da bi i današnji naglašeni racionalisti bili spremni u ime svog racionalnog jednoumlja uvesti inkviziciju. Nasreću, to je suprotno duhu islamskog pluralizma, ali i uopće religijskog pluralizma koji islam tako snažno zagovara. Etiketiranje svih koji iz­gledaju drugačije ili vjeru doživljavaju drugačije od većine kao opasnosti otvara prostor da se jedna čitava skupina bez ikakvog doka­za progoni ili javno diskriminira i šikanira. To IZ ne može podržati i ona neće biti neko ko će pozivati na progon ljudi samo zato što razumiju vjeru drugačije, a nisu se ogriješili ni o zakon, ni o temeljne principe Kur`ana i sunneta.

Selefizam ili tradicionalizam Muhameda ibn Abdul Vehaba samo je jedno od učenja koje se po­javilo u muslimanskom svijetu kao odgovor na zaostajanje muslimanske civilizacije i pokušaj reforme. Očito je da selefijski pokret u svijetu, pa vjerovatno i njihovi simpatizeri kod nas, nisu monolitna cjelina. Također je evidentno da postoje ljudi koji sebe nazivaju muslimanima i selefijama, a koji su u ime svojih uvjerenja spremni počiniti zla djela, ali to ne znači da se neselektivno mogu svi simpatizeri tog učenja, među kojima ima dobrih ljudi, etiketirati.

□ Kako komentirate pojavu famoznog spiska od 3.000 potencijalnih terorista o kojem je pred Parlamentom BiH govorio direktor OSA-e Almir Džuvo, tražeći nove zakone kako bi te ljude „odmah strpao iza rešeta­ka"!?

-Ta izjava uznemirila je ne samo muslimane nego, vjerujem, i sve građane ove zemlje. Ne znam, ako su to stvarno teroristi, zašto do sada nisu uhapšeni i procesuirani. Država BiH ima sve zakone koji omogućavaju da se djela terorizma procesuiraju. Očito je da se ovdje radi o nečemu drugom. Zato smo mi zatražili da se taj spisak obznani kako bi se skinula sumnja s bosanskih muslimana i da se javno kaže za šta se to terete ljudi sa tog spiska. Koja je njihova konkretna krivična ili druga odgovornost?

Iskustva iz dugih zemalja, naročito muslimanskog svijeta, govore da je neprofesionalan i neselektivan pristup problemu terorizma često pravio više problema nego što ih je rješavao. Nepravda, isključenost i frustracije najčešće ljude guraju u ruke radikalnim elementima i zato država treba biti oprezna da ne ponovi greške nekih drugih zemalja koje su sada shvatile da za problem terorizma nika­da nije bila dovoljna upotreba sile.

Zaštita povratnika

□ Očekivano, borbu protiv terorizma u RS su iskoristili da počnu progone bošnjačkih po­vratnika u taj entitet. Zanimljivo, vehabije su vidjeli uglavnom u onim mjestima gdje je postojala imalo brojnija povratnička zajednica?

- Stječe se dojam da većina onih koji se u javnosti bore protiv tzv. vehabija ustvari više čini da se taj problem ne riješi, da se problem stvori i da se pojedinci koji se dovode u vezu s drugačijim interpretacijama islama, po mogućnosti radikaliziraju i isprovociraju da naprave neki incident ili zlo kako bi se time kompromitirala cijela bošnjačka politička pozicija u BiH i svijetu.

Što se tiče institucija i zvaničnika RS i njihovog odnosa prema borbi protiv terorizma, mislim da je stav o tome dala jedna od svjetski najrelevantnijih institucija, to jest američki Stejt depa­rtment. Ako u RS uistinu žele da se potencijalna prijetnja terorizmom u BiH svede na minimum, onda vrlo dobro znaju šta se treba raditi, ali to njima, očito, nije cilj, nego nešto drugo.

Zato smo mi morali stati u zaštitu onog malog broja povratni­ka koji su se, bez ikakve pomoći i uz sve opstrukcije tog entiteta, odlučili vratiti u svoje domove iz kojih su protjerani. Ali, to još je­dnom dokazuje da se pitanje tzv. vehabizma u BiH politizira kako bi se ostvarili dnevnopolitički i strateški ciljevi, od ustavnih promjena i reforme policije do sprečavanja povrataka.

Bosanski muslimani nikada ni­su bili prijetnja bilo kome na ovim prostorima, naročito ne Evropi. Oni su najveća evropska žrtva i nekima je očito stalo, možda radi pranja vlastite savjesti, da se Bošnjaci prikažu kao problem i da se forsiranjem unutarbošnjačkog sukoba stvori neko bošnjačko pitanje kako bi se stvorio osnov za neke druge političke procese.

IZBiH je spremna da ponese svoj dio bremena kako se taj scenarij ne bi realizirao, ali od bošnjačke i bosanske politike, pa i međunarodne zajednice, tražimo da budu na nivou zadatka i da ne nasjedaju na konstrukcije onih koji ovoj zemlji ne žele dobro.

Razbijanje Zajednice

□ Ne želeći ignorirati bilo čiju odgovornost, ne može se ne primijetiti da država BiH i njene institucije uopće ne reagiraju ta pojavu, recimo, Ravnogorskog četničkog pokreta (RCP). Šta mislite o tome?

- Da, to je odlično zapažanje. Koliko mi je poznato, ne postoji registrirani naziv za „vehabijski pokret" u našoj zemlji, dok je RČP, za koji se tačno zna šta znači i kakve poruke šalje nama Bošnjacima i nakon genocida, registriran i javno djeluje. Štaviše, ako se neko suprotstavi RČP-u, kao što su to uradile naše srebreničke heroine Melisa, Sedina i Dženeta uzvikujući: „Ovo je Bosna!", dok su četnici dan nakon dženaze žrtvama genocida u Potočarima poručivali da je „Bosna Srbija", sud u RS ih optuži za kršenje javnog reda i mira!?

Zanimljiv je i slučaj vaše novinarke Medihe Smajić, koju niko od vrlih zaštitnika novinarskih prava nije uzeo u zaštitu kada su je vlasti u RS optužile za istu stvar kao i njene sugrađanke. Očito je da je sloboda nekih novinara kod nas važnija od slobode nekih drugih. Pa, zaista licemjerju nema kraja. No, naivno je mislili da radikale neko može kontrolirati. Ljudi koji su zaslijepljeni mržnjom su destruktivni i oni se nerijetko okreću protiv onih koji misle da njima vladaju.

Zato država treba učiniti sve da se zabrane i sankcioniraju ne samo pokreti ili organizacije koje zvanično promovišu fašizam nego, prije svega, govor mržnje, poticanje na vjersku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost, pozivanje na nasilje, veličanje zločinaca i minimiziranje ratnih zločina i zločina genocida. Onda bi vrlo brzo jasno bilo koje organizacije treba i zbog čega zabraniti, bez obzira na to iz koje etničke skupine dolazile.

□ Posebno bolno Bošnjaci su ovog ramazana doživjeli rušen­je mesdžida u Sturbi kod Livna. Nemalo je onih koje je dirnula slika Vas kako sa svojim saradnicima klanjate ikindija-namaz na ruševinama te Božije kuće.

- To šio se dogodilo u Sturbi za­ista je sramno i nepojmljivo. Ni­sam vjerovao da nam država usred dana, u ramazanu, pred ne­moćnim ženama, starcima i djecom ruši mesdžid na našoj zemlji, samo zato što Hrvate katolike to podsjeća na Turke i zato što su oni odlučni da se tu ne može graditi islamski objekt.

Zato smo mi odlučni da uvijek budemo muslimani! Ni ovdje nije bilo ni vehabija, ni novih muslimana. U Sturbi žive stari muslimani Bošnjaci, koji su željeli ima­ti mali mesdžid na mjestu kuće jednog Bošnjaka koji im je to uvakufio kao opće dobro za sve. No, i to nam se moralo dogoditi da ništa ne ostane nerečeno.

□ Nedavno ste kazali da poje­dini politički centri ne mogu podnijeti jedinstvo IZBiH te da su, nakon što su uništili sve što je vrijedilo kod Bošnjaka, od institucija kulture do politike, „sada odlučni da rasture i IZBiH". Gdje primjećujete te tendencije i šta imaju one za cilj?

- Pa, to je svima jasno da se u nekoliko prošlih godina dano­noćno udara na IZ iz svih sredstava, naročito putem nekih elektronskih i printanih medija. A kako se zna da kod nas mediji ne rade ništa bez političke potpore, onda je jasno da iza medijske hajke na vrijednosti IZ stoje centri političke moći koje nije teško prepoznati, jer nam je i sudskom presu­dom (slučaj „Ajanović", op. a.) rečeno da mi moramo podnositi uvrede i klevete i da je naša obave­za da praštamo kada nas napadaju.

Nije mi poznato da u svijetu postoji sud koji traži od žrtve da, po sudskoj presudi, mora oprosti­ti. Da paradoks bude veći, onaj koji od nas traži da mu oprostimo ni­je se ispričao za nanesenu uvredu i klevetu, niti je tražio da mu se nakon toga oprosti. Ali, zato je us­pio da u ime njega sud od nas traži da mu oprostimo. Svaka daljnja priča je suvišna.

No, IZBiH je jedinstvena i snažna više nego ikada zahvaljujući vrijednim džematlijama, požrtvovanim mutevelijama, savjesnim imamima, odgovornim muftijama te podršci određenih medija koji su dopustili da se u toj hajci na IZBiH čuje i naš glas razuma i da se ispoštuje pravo na stav i mišljenje druge strane.

□ Je li vrijeme za promjene u bošnjačkoj politici? Koje su nam to vrijednosti i snage potrebne da bi ojačale Bošnjake i koliko su nam potrebne nove snage?

- Neka se narod o bošnjačkoj politici izjasni na izborima 3. oktobra. Ako ljudi misle da nam je bolje nego što je bilo prije četiri godine, neka glasaju za iste. No, ako misle da nam je gore nego što je bilo prije četiri godine i da je moguće da nam bude bolje, onda neka biraju. Dakle, neka ne glasa­ju samo, nego neka biraju one u koje vjeruju da hoće, znaju i mogu naše društvo izvesti iz ekonomske krize, političke blokade i europske izolacije. Dakle, izbor je naš - do­bar ili loš, bolji ili gori. Neka nam dragi Allah pomogne. Amin!

Čudan odnos SDA

□ Jedan ste od osnivača SDA. Bili ste bliski i s rahmetli Alijom Izetbegovićem. Mislite li da je ovakva SDA kao pokret i stranka izgubila svoju smisao ili završila historijsku ulogu, kako je primijetio uvaženi hafiz Ismet ef. Spahić? Pitam Vas to i kao poglavara IZBiH, jer se desilo i ono stoje donedavno bilo nezamislivo, a to je da SDA u više navrata udari na IZBiH.

- Čudan je taj odnos prema IZBiH i neobjašnjiv. Ali, i to nam se moralo dogoditi da bismo prošli kroz sve kroz šta prolazi jedan na­rod, jedna nacija u svom sazrijeva­nju. IZ ide svojim putem, a to je put dobra za naš narod. Prozivati borce Armije RBiH, recimo, da su teroristi jeste nešto što je nedopustivo i za svaku osudu!

□ Kako komentirate činjenicu da su SDA i SBiH obećale, a ni nakon Četiri nove godine mandata nisu riješile pitanje vakufske imovine? Je li u pitanju još jedna prevara?

- Ne radi se tu o prevari, već o neodgovornosti prema općem dobru kao što je vakuf. Mi smo zaista razočarani. Vlast, koja se uveliko oslanjala na IZBiH, obećavala je da će omogućiti IZ da kroz vakuf vrati svoju punu samostalnost i da se na taj način ispravi velika nepravda prema instituciji vakufa. Ali, ta vlast nije donijela zakon o restituciji kojim bi vakuf dobio svoje pravo mjesto u društvu i državi.

Nažalost, mi smo sada suočeni sa činjenicom koja je bolnija nego za vrijeme oduzimanja vakufa u komunizmu, a to je da se vakuf, odnosno vakufski stanovi mogu otkupljivati, čime se gubi ta trajna vrijednost vakufa zbog koje je vakuf i nastao. To je zaista bolno, sramno. To je povijesni grijeh prema vakufu.

Zabranom nikaba te žene se guraju u još veću izolaciju 

□ Šta mislite o zahtjevima za zabranu nikaba u BiH? 

- IZBiH je na stajalištu većine islamskih autoriteta prema kojem nikab ili, kako se to kod nas nazivalo, feredža ili zar nisu vje­rska obaveza. Ali, ponovo poštujući pravo izbora, IZ je na stajalištu da sekularna država ne bi trebala regulirati način na koji se neko oblači ili ispovijeda svoju vjeru. Pravo na javno ispovijeda­nje vjere jedno je od temeljnih prava i ono može biti ograničeno samo kada se nedvosmisleno do­kaže da za to postoji opravdan ra­zlog, kao, naprimjer, sigurnosne prirode.

Relevantne bh. institucije nisu izašle s dokazima da nikab predstavlja sigurnosni problem. Indikativno je i to kako se upravo nakon aktueliziranja ovog pitanja u Parlamentu BiH, desila pljačka kladionice u kojoj je, prema navodima medija, napadač bio obučen pod nikabom. Napadači su se prerušavali u sve i svašta, pa nikome nije padalo na pamet da zabrani takvu vrstu odijevanja!?

Mi se plašimo da bi zabrana nikaba samo još više te žene gurnula u izolaciju i potisnula ih iz društva, dok IZ nastoji da ih ohrabri da se integriraju u normalne tokove društva, educiraju i otvaraju, a ne zatvaraju prema svijetu koji ih okružuje.

Podržat ćemo svaki dogovor Bošnjaka i Srba u Srbiji

□ Kako komentirate posljednje događaje u Sandžaku? Situacija u tom dijelu Srbije postaje sve napetija.

Pažljivo pratim šta se ovog ramazana događa u Sandžaku i šokiran sam brutalnošću beogradskih vlasti i bezobzirnošću bošnjačkog političkog fenomena Sejde Bajramovića. Budući da se na­ma Bošnjacima sve događa s izvjesnim zakašnjenjem, tako nam se i sindrom Sejde Bajramovića događa sada, kada je svima jasno da ta politička logika nigdje više ne prolazi.

Ali, ovo je prilika da u ime IZBiH kažem da mi priznajemo državu Srbiju te da mislimo da sva pitanja u Srbiji između Bošnjaka i Srba treba rješavati di­jalogom, poštujući osnovna ljudska prava. Mi ćemo podržati svaki dogovor u Srbiji između dva konstitutivna naroda - Srba i Bošnjaka.

S obzirom na iskustvo koje imamo s beogradskim režimima, koji nisu bili obzirni prema slobodi i pravima drugih etničkih grupa, posebno Bošnjaka, što je rezultiralo genocidom, mi podržavamo poziv Nacionalnog vijeća Bošnjaka da Brisel što prije pošalje evropske posmatrač. Jer, politika koja je počinila genocid i koja to još negira, spremna je to opet učiniti. Zato je potreban konstruktivni dijalog da se u Sandžaku smire tenzije i da ta­mošnji Bošnjaci ne strahuju od policijske represije.

 Zna se ko dolazi po naše sinove 

- Sloboda podrazumijeva i pravo izbora prijatelja, pa su i profesori FIN-a slobodni da biraju s kim će, kada i kako razgovarati. O izboru prijatelja postoji jedan hadis u kojem se kaže: „Čovjekova vjera ili duhovnost je po­put njegovog prijatelja, pa zato obrati pažnju koga biraš za prijatelja" (El-Tirmizi).

Akademska sloboda u IZBiH je neupitna. Ne po nečijoj milosti, već po nedvojbenom uvjere­nju da je akademska sloboda, a to je pravo da se slobodno govori, slobodno misli i slobodno sluša, jedna od najvećih vrijednosti islama. Sloga, dužnost vrha IZBiH je da osigura potreban budžet FIN-u u Sarajevu, a pravo akademika je da vode akademske rasprave i da kritiziraju.

Naravno, te kritike trebaju bi­li utemeljene na argumentima, konstruktivne. Kod muslimana, koji znaju za važnost uloge FIN-a, ta kritika treba poticati pozitivnu energiju. Ja sam, prema Ustavu IZ, vrhovni muftija i reisu-l-ulema i zato moram voditi brigu i štititi legitimna prava svih muslimana, pa i onda kada se s nekima od njih ne slažem u sve­mu.

Akademska sloboda je privilegija, ali je i odgovornost za javno izrečenu riječ. Ona treba biti na razini akademske uvjerljivosti, ugleda i tačnosti. Zna se ko je dolazio i ko i dalje dolazi po naše si­nove. I zato je neodgovorno, zlo­namjerno i akademski neugledno povoditi se za novinskim hajka­ma i amnestirati ratne zločince tako što će se optuživati bilo koja grupa na osnovu vjerskog uvjerenja ili fizičkog izgleda. IZBiH ima jasan stav u osudi nasilja i terora protiv bilo koga, ali IZBiH nije i neće biti policajac ni progonitelj bilo koga. Zna se ko se treba brinuti o miru i sigurnosti u našoj državi.

Naravno, IZBiH se ponosi slobodom i demokratičnošću ko­ja vlada u njenim institucijama. Mi slobodu koju imamo u odnosu na politiku i državu, ali koju nastojimo i izgraditi u svojim institucijama, smatramo svojim prirodnim pravom. Jednoumlje ne donosi nikakvu korist. Ali, kao što rekoh, oni koji javno iznesu polemički stav, naročito ako je on upućen na neku od institucija, moraju biti spremni da čuju i kontraargument.

Kao što se nama stalno govori da u javnom prostoru niko ni­je nedodirljiv, tako se i svi u društvu moramo navikavati da se o svačijem stavu može raspravlja­ti na osnovu argumenata i da ni­ko ne može IZBiH diktirati kako će se ona ponašati i koje stavove zauzimati. Ono što ne bismo smjeli dozvoliti jeste da naši javni stavovi budu opterećeni ličnim netrpeljivostima, sujetama i neodgovornim akademizmom koji nije spreman da preuzme odgovornost za bilo šta, dok u isto vrijeme o svemu ima konačan i je­dini ispravan stav.

Zašto neke zapadne prijestolnice ignoriraju tekfir-ideologiju 

- Tekfir, proglašavanje muslimana nevjernicima, pojava je ko­ja je prisutna kroz historiju muslimanskih sljedbi i mi smo o njoj u Bosni učili samo u knjigama, prvenstveno na primjeru sekte haridžija. To su kroz historiju, a i da­nas, bile male skupine koje su ostajale na marginama društva, ali ne­rijetko su pravile nered ili timu u društvu pod izgovorom da prave red na Zemlji, kako Kur'an kaže, stvaraju red i provode volju Božiju i Njegove zakone. Naša ulema, a prije svega profesori islamskih fakulteta i muftije, morat će, na teološkoj ravni, dati odgovore na stavove koje ti pojedinci pripisuju islamu i njegovom učenju.

Oni to, naravno, mogu i više su nego kvalificirani i sposobni da islamsko učenje brane, kao što je to ulema činila kroz stoljeća, od svih oblika devijacija. Ti stavovi više su nego jasni, ali oni moraju biti artikulirani i dostupni našim imamima koji se na terenu, u ovom vremenu globalizacije, su­sreću sa čitavim spektrom starih i novih ideologija.

Imami su do sada najzaslužniji što se takvi stavovi nisu omasovi­li i što su uspjeli sačuvati jedinstvo muslimana u vezi s tradicionalnim muslimanskim vrijednostima. To je proces na kojem kroz ilmiju radimo i radit ćemo, ako Bog da, i u budućnosti. Naravno da nas plaši, i mi smo na to više puta upozoravali, da centri i ključni ideolozi tih nastranih ideja slobodno djeluju u nekim zapadnim prijestolnicama, odakle, dok primaju socijalnu po­moć država u kojima žive, poziva­ju na nepoštivanje države BiH i njenih zakona.

Može se primijetiti da u zastranjene ideologije upadaju mladi ljudi iz svih etničkih, socijalnih i vjerskih grupa. Ovo nam govori da pitanje radikalizma i ekstremizma, bez obzira na to bio on motiviran vjerom ili nekim drugim idealima, nije samo bošnjački problem. To je nešto sa čim se čitavo društvo, pa ako hoćete i na globalnom planu čovječanstvo, treba pozabaviti ka­ko bismo našli odgovore na to šta privlači omladinu da se uključuje u radikalne ideologije.

Vjerujte u Boga i u bolju budućnost

□ Koja je Vaša bajramska poruka Bošnjacima? O čemu bi oni morali voditi računa?

- Da čuvaju zdravlje, da se brinu o porodici i da rade na našem jedinstvu i slozi! No, prije svega trebamo vjerovali u Boga i u sebe te ne gubiti nadu u bolju budućnost. Bajram šerif mubarek olsun!

(Dnevni avaz, 08.09.2010. godine)