Bljesak munje
Piše: Uri Avnery
U kolumni jednog od najdosljednijih izraelskih aktivista za mir, pokazuje se kako se mijenjaju okolnosti koje su Izraelu decenijima omogućavale da 's popustom' primjenjuje politiku sile.
Noć. Potpun mrak. Pljusak. Vidljivost gotovo nikakva.
A onda, odjednom - bljesak munje. U djeliću sekunde svjetlost pokaže krajolik. U tom djeliću sekunde može se vidjeti zemljište oko nas. Nije onakvo kakvo je nekoć bilo.
Akcija naše vlade protiv flotile s pomoći za Gazu bila je takav bljesak munje.
Izraelci, što se tiče viđenja svijeta, uobičajeno žive u mraku. Ali u onom se trenutku moglo vidjeti zbiljski krajolik oko nas; izgledao je zastrašujuće. Potom se na nas opet spustio mrak, Izrael se vratio u svoj mjehur, a svijet je nestao s vidika.
Taj djelić sekunde bio je dovoljan da otkrije turoban prizor. Gotovo na svim frontama stanje Države Izrael se pogoršalo nakon posljednjeg bljeska munje.
Taj krajolik nisu stvorili flotila i napad na nju. On postoji otkako je uspostavljena naša sadašnja vlada. Ali ni to nije bio početak pogoršanja. Ono je počelo davno prije.
Akcija Ehuda Baraka & co. samo je rasvijetlila situaciju kakva je sada i dodatno je gurnula u krivom smjeru.
Kako taj novi pejzaž izgleda u svjetlu Barakove barake ("barak" na hebrejskom znači munja)?
Na čelu popisa nalazi se činjenica koju, čini se, nitko dosad nije primijetio: smrt Holokausta.
U cijeloj strci koju je ova afera izazvala diljem svijeta Holokaust nije čak ni spomenut. Istina, bilo je nekih u Izraelu koji su Tayyipa Erdoğana nazvali "novim Hitlerom", a neki izraelomrsci su govorili o "nacističkom napadu", ali Holokaust je praktički iščezao.
Tokom cijelih dviju generacija naša se vanjska politika služila Holokaustom kao glavnim oruđem. Stav svijeta spram Izraela određivala je njegova nečista savjest. (Opravdani) osjećaji krivice - bilo zbog počinjenih grozota, bilo zbog toga što se gledalo na drugu stranu - uzrokovali su da se Evropa i Amerika odnose spram Izraela drukčije nego spram bilo koje druge nacije - od nuklearnog naoružanja do naseljā [na okupiranim područjima - prev.]. Svaka bi kritika postupaka naših vlasti odmah bila obilježena kao antisemitizam, i ušutkana.
Ali vrijeme čini svoje. Osjetila svijeta su otupjela uslijed novih tragedija. Za novu generaciju Holokaust je stvar daleke prošlosti, poglavlje u historiji. Osjećaj krivice nestao je u svim zemjama, osim Njemačke.
Izraelska javnost to nije primijetila, jer u samom Izraelu Šoa je živa i prisutna. Mnogi Izraelci su djeca ili unuci onih koji su proživjeli Holokaust, i Holokaust je ostavio pečat na njihovom djetinjstvu. Štoviše, golem se aparat brine da Holokaust ne nestane iz našeg sjećanja, počevši od dječjeg vrtića, pa preko ceremonija i spomen-danā, do organiziranih putovanja "onamo".
Prema tome, izraelsku javnost šokira saznanje kako Holokaust gubi moć kao politički instrument. Otupjelo je naše najvrednije oružje.
Središnji stup naše politike jest naš savez sa Sjedinjenim Državama. Da upotrebimo izraz tako drag Benjaminu Netanyahuu (u drugom kontekstu): to je "stijena našeg opstanka".
Mnoge nas je godine taj savez čuvao od svih nevolja. Znali smo da od SAD možemo dobiti sve što nam treba: moderno naoružanje kojim zadržavamo nadmoć nad svim arapskim armijama skupa, municiju u vrijeme rata, novac za našu privredu, veto na sve rezolucije Vijeća sigurnosti UN protiv nas, automatsku podršku za sve akcije svih naših vlada. Svaka mala i srednja zemlja na svijetu znala je da, želi li pravo ulaza u palače Washingtona, mora podmititi izraelskog vratara.
Ali tokom prošle godine u tom su se stupu pojavile pukotine. Ne tek malene ogrebotine i krhotine uslijed normalnog trošenja, nego pukotine što ih izazivaju pokreti tla. Uzajamna averzija između Baracka Obame i Benjamina Netanyahua samo je simptom mnogo dubljeg problema.
Prošlog tjedna šef Mossada je rekao Knessetu: "Za SAD mi više nismo pozitivna stavka nego teret."
Tu je činjenicu oštrim riječima izrekao general David Petraeus, kazavši da trajni izraelsko-palestinski sukob ugrožava živote američkih vojnika u Iraku i Afganistanu. Značaj tog upozorenja nisu izbrisale kasnije umirujuće poruke. (Kada se Petraeus ovog tjedna onesvijestio tokom senatskog saslušanja, neki religiozni Židovi su u tome vidjeli božju kaznu.)
Sudbonosnu promjenu nisu pretrpjeli samo izraelsko-američki odnosi; i položaj samih SAD se pogoršava, što je doista loš znak za budućnost izraelske politike.
Svijet se, polako i tiho, mijenja. SAD su još uvijek daleko najmoćnija zemlja, ali više nisu ona svemoćna supersila kakvom su bile od 1989. Kina pokazuje mišiće, zemlje poput Indije i Brazila su sve jače, neku ulogu počinju igrati zemlje poput Turske - da, Turske!
To nije stvar godine ili dviju, ali svatko tko razmišlja o budućnosti Izraela za deset, dvadeset godina mora shvatiti da će se, ako se iz osnove ne promijeni, pogoršati i naša pozicija.
Ako je naš savez sa SAD jedan od središnjih stupova izraelske politike, drugi je široka podrška većine svjetskog židovstva.
Tokom 62 godine mogli smo na nju računati naslijepo. Štogod smo činili - gotovo su svi Židovi svijeta stajali u stavu mirno i salutirali. Kroz vatru i vodu, pobjede i poraze, slavna ili mračna poglavlja - Židovi svijeta su nas stvarno podržavali, dajući novac, demonstrirajući, vršeći pritisak na svoje vlade. Bez premišljanja, bez kritike.
Više ne. Mirno, gotovo šutke, i u tom su se stupu pojavile pukotine. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da se većina mladih američkih Židova okreće od Izraela. Ne tako što bi svoju lojalnost premjestili s izraelskog establishmenta na izraelski liberalni tabor - nego se potpuno okreću od Izraela.
Ni to se neće odmah osjetiti. AIPAC [American Israel Public Affairs Committee] i dalje tjera strah u srca onih u Washingtonu, Kongres će i dalje plesati kako oni sviraju. Ali kada na ključne položaje dođe nova generacija, doći će do erozije podrške Izraelu, američki političari će prestati puzati a vlada SAD će postupno izmijeniti svoje odnose s nama.
U našem neposrednom susjedstvu također se zbivaju duboke promjene, od kojih su neke blizu površine. Incident s flotilom ih je otkrio.
Utjecaj naših saveznika se postojano smanjuje. Gube na visini, a u usponu je stara-nova sila: Turska.
Hosni Mubarak je zaokupljen nastojanjem da vlast prenese na svojeg sina, Gamala. Islamska opozicija u Egiptu diže glavu. Nova privlačnost Turske postaje jača od saudijskog novca. Jordanski kralj je prisiljen da se prilagodi. Osovina Turska-Iran-Sirija-Hezbolah-Hamas je snaga u usponu, a osovina Egipat-Saudijska Arabija-Jordan-Fatah u opadanju.
Ali najvažnija je promjena ono što se događa u svjetskom javnom mnijenju. Svako ismijavanje tog mnijenja podsjeća me na Staljinovo znamenito podrugivanje ("Koliko divizija ima papa"?).
Nedavno je neka izraelska televizijska kuća prikazala fascinantan film o njemačkim i skandinavskim volonterkama koje su u pedesetim i šezdesetim godinama preplavile Izrael kako bi radile (a ponekad se i udale) u kibucima. Izrael se tada smatralo srčanom malenom nacijom okruženom neprijateljima koji je mrze, državom koja se uzdigla iz pepela Holokausta kako bi postala rajem slobode, jednakosti i demokracije, koja je svoj najuzvišeniji izraz našla u toj jedinstvenoj tvorevini, kibucu.
Sadašnju generaciju mladih idealista iz cijelog svijeta, muškaraca i žena, koji bi nekada bili radili kao volonteri u kibucima, sada se može naći na palubama brodova što plove ka pogaženoj, zagušenih i izgladnjeloj Gazi, koja dira srca mnogih mladih ljudi. Onaj pionirski izraelski David prometnuo se u okrutnog izraelskog Golijata.
To ne bi mogao izmijeniti čak ni neki genij spina. Sada već godinama svijet svaki dan vidi Državu Izrael na televizijskom ekranu i na prvim stranicama predočenu teško naoružanim vojnicima kako pucaju na djecu koja bacaju kamenje, topovima koji ispaljuju fosforne granate na stambene četvrti, helikopterima koji vrše "ciljane eliminacije", a sada i piratima koji napadaju civilne brodove na otvorenom moru. Prestravljenim ženama koje u rukama nose ranjenu malu djecu, muškarcima s amputiranim udovima, razorenim domovima. Kada čovjek na jednu sliku koja prikazuje drukčiji Izrael vidi stotine slika poput ovih, Izrael postaje čudovište. Tim više što izraelska propagandna mašina uspješno potiskuje bilo kakve vijesti o izraelskom mirovnom taboru.
Prije mnogo godina, kada sam htio ismijati narkomansku ovisnost naših vođa o upotrebi sile, parafrazirao sam izreku koja u mnogome odražava židovsku mudrost: "ako sila ne djeluje, upotrebi mozak". Da bih pokazao kako se mi Izraelci jako razlikujemo od Židova, izmijenio sam riječi: "ako sila ne djeluje, upotrebi još više sile".
To sam rekao kao šalu. Ali, kako to već biva s mnogim vicevima u ovoj zemlji, ona je postala zbiljom. Sada je to credo mnogih primitivnih Izraelaca, s Ehudom Barakom na čelu.
U praksi, sigurnost neke države ovisi o mnogim faktorima, a vojna je sila samo jedan od njih. Dugoročno, svjetsko javno mnijenje je jače. Papa ima mnogo divizija.
U mnogim je aspektima Izrael još uvijek snažna zemlja. Ali, kao što je pokazalo iznenadno osvjetljenje afere s flotilom, vrijeme ne radi u našu korist. Trebali bismo produbiti svoje korijene u svijetu i u regiji - što znači postići mir sa svojim susjedima - sada dok smo još jaki.
Ako sila ne djeluje, ni jača sila ne mora djelovati.
Ako sila ne djeluje, sila ne djeluje. I točka.