Ništa i niko na svijetu nije baš onakav kako o sebi misli

Veoma često se u našim novinama pojavljuju tekstovi koji nemaju ništa zajedničko ni sa informiranjem ni sa bilo kojom vrstom novinarstva, nego prije sa nekom vrstom lešinarenja, nekrofilije i nastojanja da se naša sredina maksimalno zagadi, da se pretvori u kaljužu i blato, u kojem ćemo se svi valjati i biti crni, prljavi i smrditi po žabokrečini.

Tu vrstu novinarstva i takve novine davno već su nazvali cicvarićkim novinama. U jedno vrijeme je uređivačka metoda Koste Cicvarića bila ozvaničena u ideološkom i političko-policijskom novinarstvu komunističke ere.

Laži i izmišljotine

To je jedan čisto ideološki i bez ikakvog uporišta u historiografskim ocjenama i konsideracijama pristup životu u kojem je vrijedno i treba da važi samo ono što ja mislim i želim, a sve drugo je diskvalificirano i to često na veoma grub i čovjeka nedostojan način. Jedan dio našeg novinarstva, koji se posebno dičio svojim razlikovanjem od bivšeg ideološkog komunističkog novinarstva, ustvari je bio jedini pravi nasljednik upravo tog ideološkog novinarstva i njegovih metoda. Imam dokumentaciju sa cijelim nizom napisa koji se po svojoj niskoj razini, količini diskvalifikacija izrečenih često i o veoma značajnim ljudima, neistina i direktnih laži i izmišljotina, ma sve u svrhu da bi se dokazala neka unaprijed postavljena teza, ne samo da mogu mjeriti sa najvišim dometima komunističkog ideološkog novinarstva nego ga umnogome prevazilaze.

Posljedica je to činjenice da su komunističko novinarstvo pisali dobro poučeni i oprobani i često vrlo sposobni novinari, dok se ovdje radilo o novinarskim amaterima i ideološki nabijeđenim fanaticima koji su mislili da sve znaju i da o svemu mogu suditi. Davati aktuelni politički značaj tim raspravama je glupo, bespredmetno i uzaludno, jer se iz njih ništa ne može dobiti osim daljnjeg zagađivanja ionako svim mogućim izmima zagađene sredine. Takve rasprave, u kojima se donose sudovi o ljudima, njihovim motivima i postupcima, daju se o njima negativne kvalifikacije, čak se podvode pod kolokvijalne definicije sramnog karaktera i nečasnog porijekla, bez adekvatne i dokumentirane historiografske i političke analize, vode nas u blato u kojem smo, kako je rečeno, svi prljavi i iz kojeg ništa čisto i dobro ne može izaći.

Naša ukupna situacija je takva da ona kao rezultat cjelokupne politike koja je u naše ime vođena, bolje od ikoga govori da niko ko je od 1990. godine vršio vlast i odlučivao šta i kako će biti, nije čist i nema pravo da sudi drugima i na sve njih se odnosi poznata izreka Isusa Krista (Issa, a. s.) koju je izrekao kada su neki "pravednici" htjeli kamenovati pokajnicu Mariju Magdalenu: "Neka baci kamen onaj koji nema grijeha". Situacija u kojoj se nalazimo najbolja je definicija kvaliteta obavljenog posla naše politike od 1990. godine do sada.

Pogotovo je takav diskurs nepotreban i direktno štetan jednom novom političkom, moralnom i duhovnom pokretu kakav se želi formirati i koji jedino ima smisla, a koji ne bi trebao da bude samo još jedna od stranaka koja konkurira za vlast i za nju se bori svim sredstvima, ne pitajući se za njihovo moralno značenje, nego nosilac jednog potpuno novog duha, nove koncepcije politike, novih rješenja gorućih pitanja ove zemlje i naših ljudi i novih metoda političkog djelovanja i, na kraju, novog morala u politici i javnom životu. Samo takva radikalno različita politika i način političkog djelovanja može da bude osnova i polazna pozicija za rješavanje ove sveopće i sveobuhvatne krize u kojoj se nalazi naše društvo.

Dakle, onaj koji želi u tom novom pokretu uzeti učešća, onaj ko želi da ga pomogne i sudjeluje u izgradnji novog načina političkog mišljenja i djelovanja koji će biti različit od nacionalističkog, totalitarističkog, korporativističkog, grupnog i mafijaškog, koji danas vladaju našim prostorima, mora napustiti staru metodu mišljenja i način govora, mora prestati da se ponaša kao da je on ili neka određena politička ideja i snaga jedino ispravna, a sve ostalo je izdaja, neprijateljstvo ili kriminal.

Svako iz iskustva zna da ništa i niko na svijetu nije baš onakav kako o sebi misli. Onaj ko misli da će jednu novu ideju podržati tako da je konfrontira sa drugim idejama i stavovima samo na razini osuda i diskvalifikacija, od kojih su neke užasno dalekosežne, kao npr. da su neki ljudi izdajnici ili kriminalci, pa čak i ratni izdajnici svoga naroda, ne čini ništa dobro i nikome ne pravi uslugu. Sa idejama se odista konfrontira samo na način da se one analiziraju i pokazuju njihove nedostatnosti, nedosljednosti u konceptu i izvodima i nedovoljnosti u odnosu na stvarnost na koju se te ideje odnose.

Zbog toga, oni koji to nisu u stanju neka ostave novi koncept koji se rađa i oblikuje na miru i ne uvlače ga u blato koje je ostalo iza prošlih dana i ljudi.

Pogotovo griješe oni koji misle da čine usluge Fahrudinu Radončiću i njegovom novom političkom pokretu tako što će ga uvlačiti u rasprave i sukobe koji imaju genezu u prošlosti, u sukobima određenih grupa u našoj novijoj historiji sa određenim ljudima u kojima on nije učestvovao, a ne sa aktuelnim političkim idejama i stavovima.

Novoj politici, za koju se nadamo da će odista biti nova, nisu neprijatelji ni Tihić, ni Silajdžić, ni Lagumdžija lično i svojom osobnom historijom, ma kakva ona bila. O onome što oni rade i što su radili neka sude građani koji su nadležni da sude o moralnoj strani ponašanja svakog čovjeka.

Prolazni ljudi

Novoj politici su protivnici politike koje Bosnu i Hercegovinu onemogućavaju da napreduje, politike ličnih i grupnih interesa, politike ukopavanja u postignuto i odbrane toga kao da se radi o sudbini naroda i zemlje, nasuprot jednostavnoj istini da je samo korak naprijed spasonosan. Stoga je ona u sukobu sa realnim problemima ove zemlje i naroda, a ne sa prolaznim ljudima, pa čak i njihovim političkim konceptima koji su se odavno pokazali kao promašeni i nemoćni da rješavaju stvarne, a ne politikom proizvedene probleme, što je, ustvari, osnovni razlog da se pokuša stvoriti nova politika.

Sve ovo sam napisao prvenstveno iz razloga da upozorim na način mišljenja Nedžada Latića. Latić piše protiv ljudi, to je uvijek radio i između ostalih i na njega se odnosi ono što sam rekao o našem navodno novom novinarstvu. Zar on misli da je jedini radio ispravno. Zar je zaboravio koliko je ljudi uvrijedio, koliko je dezinformacija o ljudima i njihovim mišljenjima proizveo, koliko je iluzija kod naših ljudi posijao.

Ne moramo svi jednako misliti o ovozemaljskim stvarima

Posebno me je pogodilo kad sam vidio da Latić, ponovljeno, a on ima običaj da se ponavlja i iste tekstove objavljuje u dvije novine, napada neke mlade i veoma značajne ljude, daleko značajnije od njega i u domenu svog rada sa daleko većim kompetencijama od njegovih i to samo zbog toga što su imali drugačije mišljenje o državi i načinima njenog funkcioniranja, tj. što nisu identificirali državu sa jednim čovjekom i njegovom politikom, nego su poštovali načelo legaliteta i legitimiteta i smatrali da se svaka demokratska država sastoji od institucija koje objedinjuju politički različite interese i da je bitan odnos prema državi, a ne prema politici koja tvrdi da tu državu jedina zastupa na adekvatan način. U tom kontekstu i sa tim teškim osjećanjem beznađa sam pročitao i ono što je Latić napisao o našem najznačajnijem islamskom filozofu i poznavaocu islamskog misticizma, sjajnom stilisti i čovjeku koji je toliko obogatio naš rječnik pojmovima, terminima i riječima koje na pravi način korespondiraju sa onim što je islamska mistička filozofija mislila - Rešidu Hafizoviću.

Može Latić kritizirati Hafizovićeve političke misli i ideje, naravno, pod uvjetom da ih je razumio i da ima dobre argumente protiv njih, ali služiti se uvredljivim floskulama o "Fra Rešidu" i to iza leđa studenata Islamsko-teološkog fakulteta, koji mogu biti sretni što imaju priliku slušati jednog takvog znalca, krajnje je nisko i nedopustivo. Bio sam i osobno pogođen onim što sam pročitao. Naime, nema protuhe u našem javnom životu, a protuhe mogu biti i ljudi veoma visokog ranga u politici, kulturi i nauci, kako se svakim danom sve više i više uvjeravamo (parafraza Sidrana), koja nije o meni pisala. Znam kroz šta sam sve prošao zbog takvih ljudi koje su pokretale dvije povezane mržnje - ona protiv islama i muslimana i ona protiv mene kao osobe. Sada, kada pročitam nešto slično onome što su o meni pisali zadnji ljudi na kugli zemaljskoj, a to se događa među nama i to nakon svih iskustava koja smo proživjeli, mislim se ima li uopće mogućnosti za naš duhovni, moralni, politički i državni oporavak ili smo mi već jedan narod koji je daleko otišao putem bez povratka.

Jesmo li definitivno sišli s pozornice ljudskog zbivanja ozbiljno je pitanje za sve ljude sposobne da misle. Latić bi trebao o svemu ovome da promisli ako drži do sebe, i odmah se ispričati Rešidu Hafizoviću. Mi imamo nekoliko modernih i veoma sposobnih mlađih islamskih mislilaca, filozofa, znalaca islamske povijesti i drugih disciplina složene nauke o islamu. Među njima je Rešid Hafizović. Ja lično se osjećam jadno i bijedno u ovom momentu, na isti način kao što sam se osjećao kada su napadali Abdulaha Sidrana ili Nedžada Ibrišimovića. Ne moramo svi jednako misliti o ovozemaljskim stvarima, a nismo svi ni iste naravi, ali to nam ne bi trebalo smetati da budemo prijatelji i međusobno se poštujemo i uviđamo vrijednosti koje i jedni i drugi posjedujemo.