Muftija Zukorlić: Bošnjaci imaju frtalj države

Autonomija Sandžaka je nešto što se mora dogoditi. To je jasna poruka - kaže u intervjuu za "Avaz" glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer ef. Zukorlić.

Na Sandžaku je u posljednje vrijeme potpuno uzavrela politička atmosfera. Toliko da se mnogi pitaju kako će to završiti i hoćemo li imati još jednu reprizu Kosova.

Duhovni lider sandžačkih Bošnjaka po prvi put otvoreno govori šta je uzrok novih autonomaških stremljenja Sandžaku, koliko srbijanski režim griješi prema Bošnjacima u Srbiji i kako iznova ponavlja greške s Kosova.

Muftija Zukorlić objašnjava kakav će biti odgovor Sandžaka u slučaju eventualne destabilizacije BiH, te iznosi svoje stavove o napadu na dom reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića, bošnjačkim političarima, tekfir ideologiji i njenim sljedbenicima, te ulozi Islamske zajednice u borbi protiv terorizma.

Razgovarao: Faruk Vele

Primjer Kosova

Predsjednik Odbora za obnavljanje Narodnog vijeća Sandžaka Džemail Suljević poručio je nedavno da će, u slučaju da se RS otcijepi, isto učiniti i Sandžak. Ta izjava, koja je zlonamjerno pripisana Vama, izazvala je dosta pažnje u regionu. Šta mislite o takvim paralelama uopće? Jesu li one realne i koliko su opasne?

- Cilj je, zasigurno, satanizirati muftiju Zukorlića kako bi se stekao utisak da predstavlja opasnost za Srbiju. Umjesto da srbijanska vlast dođe pameti i kaže: "Evo svi pobjegoše, ostali su samo Bošnjaci u Sandžaku. Hajdemo pokazati da možemo živjeti s nekim, da ne moraju svi pobjeći, pa pružiti ruku iskrenog prijateljstva". Ne, naprotiv. Oni više nemaju koga napadati, pa krenuli na nas u Sandžaku. Onda, oni vole targetirati nekoga, a sada je to muftija Zukorlić. Kad te odrede kao cilj, onda ne biraju sredstva. Šta god ko kaže, onda je to rekao muftija.

Dobro, mislite li da treba vezati pitanje budućnosti BiH i Sandžaka?

- Mislim da zveckanje stabilnošću BiH, ne treba biti stručnjak pa to otkriti, ne može biti samo bosanska stvar. Da budemo vrlo jasni. Svaki pokušaj disolucije BiH, znači uvlačenje cijelog regiona u nestabilnost. To je već viđeno. Ja ne znam da li to treba objašnjavati. Ali, u svakom slučaju, naš stav je savršeno jasan.

Dakle, ne zbog emocija, već jednog normalnog pragmatizma i pacifističke orijentacije Bošnjaka, mi tražimo rješenja, odnosno našu slobodu i prava u okviru postojećih država. Ne znam da li postoji blaži zahtjev. Ali, kada vam ne prihvataju blage zahtjeve, šta da činite? Naša poruka je jasna. Tražimo našu slobodu i naša prava u okviru Srbije, Crne Gore i ma gdje Bošnjaci bili. No, mi se razlikujemo od njihovih poltrona iz Sandžaka. Mi kažemo: "Da bismo prihvatili državu Srbiju i doživjeli je kao svoju, ona nas mora doživjeti kao svoje građane, a ne kao drugorazredna bića". Mi u tome ne popuštamo, ma koliko to njima uši paralo. Ako oni nas smatraju drugorazrednim građanima, mi nećemo državu Srbiju doživjeti kao svoju domovinu.

Šta je uzrok u zadnje vrijeme sve snažnijeg glasa o autonomiji Bošnjaka u Sandžaku? Je li to, kako pojedinci tvrde, zapravo odraz ukupnog nezadovoljstva tamošnjih Bošnjaka položajem u kojem se nalaze?

- Katastrofalan odnos beogradskog režima prema Bošnjacima je uobičajena pojava. Žalosno je da je to permanentna politika Beograda prema Bošnjacima, neovisno jesu li na vlasti proevropske ili neke druge snage. Ono što je vrlo loše jeste da se taj odnos predstavlja kao normalan. Naprimjer, pomoćnik ministra za ljudska prava kaže da su Bošnjaci specifični i da za njih moraju postojati posebni zakoni. To je rasistička izjava. No, on i dalje ostaje na položaju i nema nikakve odgovornosti za svoje istupe.

Ili, Nevena Petrušić, povjerenica za zaštitu prava manjina, utvrdi da je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije diskriminiralo Bošnjake propisivanjem posebnih uvjeta za konstituisanje Nacionalnog savjeta Bošnjaka, a opet se ništa ne desi. Zamislite kada se utvrdi da Ministarstvo za ljudska i manjinska prava vrši diskriminaciju, a njegova uloga je da štiti prava!? To je naprosto kraj poruke. Čak i kada Ministarstvo prizna da je diskriminiralo Bošnjake, ništa se ne desi. Zapravo, tako pokušavaju otvoriti novi manevarski prostor za nove manipulacije i malverzacije.

Šta ove činjenice govore o odnosu Srbije prema Sandžaku i Bošnjacima? Šta se želi postići?

- Činjenica je da je sve što smo mi ponudili proteklih deset godina, a imalo je, uvjetno rečeno, integrističku ambiciju sandžačkih Bošnjaka u pogledu države Srbije i želju da svoja prava ostvarimo u okviru te države, državne vlasti su opstruirale. Konkretno, onog trenutka kada smo proglasili jedinstvenu Islamsku zajednicu u Srbiji, a to znači uvezivanje svih Bošnjaka i njihovo praktično vezivanje za Srbiju, oni su odmah pristupili udaru na Zajednicu.

Prvo pokušajem otimanja Zajednice, a zatim pravljenjem paralelne. Kada smo napravili Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru sa odjeljenjima širom Srbije, slično su reagirali. Neka pametna vlada bi s radošću dočekala to kao model integracije Bošnjaka i Sandžaka u sistem države Srbije. Taj primjer bi koristila za popravljanje svog imidža u svijetu. Naprotiv, oni i dan-danas prave razne opstrukcije da bi gušili taj Univerzitet, a posebno odjeljenja širom Srbije. Projekt Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) u Srbiji,  također, jeste integrativni projekt koji u okvirima zakona Srbije pokušava da ostvari prava Bošnjaka. Ali, oni su ga opet diskriminatorski opstruirali.

Šta je poruka? Poruka je naprosto suicidna sa pozicije države. Jer ona odbija sve što Bošnjaci pokušavaju raditi u interesu i te države. Šta onda ostaje Bošnjacima i Sandžaku osim da traže dodatne zaštite i autonomni status gdje neće moći neki pomoćnik ministra ili ministar da odlučuje o njihovoj sudbini. To je potpuno logičan slijed koji se sada nameće iz permanentnog ponašanja državnih organa u proteklih 20 godina.

S tim u vezi, prema Vama, koliko državni režim Srbije gura Bošnjake u autonomiju i koliko se tu ponavlja historija Kosova?

- Vidite, oni čak nisu ni razumjeli moje poruke. Ja već nekoliko godina ukazujem na nadolazeće probleme i opasnosti, praveći paralele sa nekim pojavama na Kosovu. Ali, oni nikad to nisu doživjeli kao dobronamjernu poruku, već kao prijetnje, najavu kosovizacije Sandžaka. Moj akcent je bio na slično ponašanje režima danas na Sandžaku sa nekim elementima ponašanja na Kosovu ranije. A to znači nespremnost da se priznaju problemi i da se oni rješavaju. Kada se god ukaže na probleme, upre se prstom u nekog domaćeg neprijatelja sa navodnom stranom zavjerom. To je isti put. Nema razlike između Miloševićevog i sadašnjeg režima Srbije.

Uvijek se govori da je u Sandžaku sve super, med i mlijeko. Njihovi ovdašnjih saradnici šalju izvještaje kako Bošnjaci u Sandžaku vole vlasti Srbije, ali da ima tamo jedna šaka ljudi koji su gladni. Treba ih najesti i sve će biti uredu. Poručuju i da ima tamo neki muftija i šaka ljudi oko njega, koji nas, eto, vraćaju u devedesete. To je stereotipna priča. Šta treba uraditi? Stegnuti obruč oko muftije i nekoliko ljudi i sve je gotovo. Sve se to osamdesetih i devedesetih činilo na Kosovu i evo do čega je došlo. Kada ja upozorim na te stvari, oni odgovaraju da prijetim kosovizacijom. Ponašanje srbijanskog režima jednostavno proizvodi uSandžaku reakcije slične vrste kao svojevremeno na Kosovu. To je sasvim logičan pravac kretanja.  

Bojite li se da, ipak, govorite preteške stvari?

- Pitam se zašto se samo u slučaju Bošnjaka svaka, pa i normalna stvar satanizira. Od nje se prave tabui, predstavlja se kao bauk. Najnormalnije je da Srbi u BiH imaju Republiku Srpsku, iako do genocida nije postojala ni kao najniži oblik administrativne organizacije. Najnormalnije se govori o autonomiji Srba na Kosovu po modelu južnog Tirola u Italiji. Najnormalnije je da predsjednik Srbije Boris Tadić kaže kako ne može da zamisli da su Srbi u Crnoj Gori manjina, pa to dva puta ponovi u Podgorici. To je sve normalno. A kada Bošnjaci i spomenu autonomiju, digne se svijet da se na njih sruči. Poručuju: "Šta sad vi, kao, hoćete"?!

Bošnjaci se optužuju za cijepanje države. Što više govorite da nećete da cijepate teritoriju, oni govore da hoćete. Više ne znate je li pametnije reći da hoćete da cijepate Srbiju ili da nećete. To je opet znak diskriminacije Bošnjaka u mentalitetu vlasti u Beogradu. Za nas drugi parametri važe. Sve što je dozvoljeno drugima, nama je zabranjeno. Kada se tome doda genocidna sudbina Bošnjaka tokom proteklih decenija i stoljeća, kada se doda činjenica da smo mi narod koji je preživio Srebrenicu, a da je sve to projektirano iz Beograda, jasno vam je zbog čega je narod zabrinut.

Osim toga, mi smo jedini evropski narod koji nema nacionalnu državu. Pa čekajte, kome ja to trebam povjeriti sudbinu moje djece i unučadi?! Takvim monstrumima koji su toliko neuki da ne znaju ko su bile dahije, niti šta su bili Turci, pa iz tog razloga ubiju 9.000 Bošnjaka da bi se osvetili dahijama!? To je ilustracija našeg stanja. To je pitanje savjesti.

Skloni sve moje pozicije i specifičnosti, ali moja savjest normalnog čovjeka ne dozvoljava mi da se pomirim s tim da takvim ljudima i takvom režimu povjerim budućnost i sudbinu moje djece. Otud proističe ta motivacija da se borimo za našu sigurnost. Ovo nije borba za nekakve političke koristi. Ovo je borba za minimum dostojanstva, sigurnosti, časti i prosto neke iole sigurnije budućnosti.

Koliko je svijest o kojoj govorite sazrela među Bošnjacima i da li se baš svima dopadaju ideje o autonomiji o kojima govorite?

- To je ono što poprima masovnost u Sandžaku na svim nivoima. Političkom, vjerskom, kulturnom, obrazovnom i općenarodom... Pošto je to dobilo općenarodnu podršku, to izaziva nervozu Beograda i njegovih agenata iz ministarskih fotelja koji dolaze iz Sandžaka. To je ono što u svojim grudima nosi 95 posto Bošnjaka Sandžaka i Sandžaklija. To nije puka želja, već osjećaj realnosti i minimuma potrebe za očuvanje identiteta i našeg opstanka uopće.

Dakle, želimo jednu normalnu autonomiju u okviru postojećih suverenih država, ali gdje će postojati minimum prava na odlučivanje o sebi na nivou te regije. To je nešto što je u skladu sa evropskim regionalizmom, sa intencijom evropske reorganizacije i decentralizacije. Ništa mimo toga. To je u skladu sa demokratskim načelima i evropskim konvencijama. U pitanju je nešto što je sasvim normalno i nešto što se, da budemo realni, mora desiti. Ide se u tom smjeru i najbolje bi bilo da to vlast u Beogradu što prije shvati. 

Kako Bošnjaci u Sandžaku reagiraju na stalne prijetnje Milorada Dodika da će podijeliti BiH? Da li se položaj Bošnjaka u Sandžaku treba vezati za položaj Srba u BiH, kako, recimo, smatra Suljević?

- Ne bih se osvrtao na Dodikove prijetnje. To je nešto što je toliko brutaliziralo i banaliziralo javnu, političku komunikaciju. Ma kako primitivno to izgledalo, smatram da je to namjerni primitivizam u politici koji treba da relativizira sve i da psihološki priprema javnost za neke namjere iza kojih sasvim jasno stoje politički centri u Beogradu. U širem dijelu ovog regiona ništa se ne radi bez Beograda i time se niko ne treba zanositi. Dodika manje-više treba tretirati, ali uvijek treba znati gdje se donose odluke.

Nisam neko ko pribjegava reciprocitetima, mada oni nekada mogu biti logični. Mi se za svoju slobodu, ipak, moramo boriti principijelno. Šta nam pripada, to nam pripada. Činjenica je da danas na Balkanu imate Srbe koji, uzmemo li bratsku im Crnu Goru, imaju svoje dvije i po države. Albanci, također, imaju svoje dvije i po države. Bošnjaci imaju frtalj države! Ako hoćemo preciznu ilustraciju, onda ona ovako izgleda. Ne mislim da je dobro da se na taj način utrkujemo, ali je važno da to imamo u vidu da bi vidjeli koliko smo zaštićeni ili nezaštićeni. Toliko smo zaštićeni koliko imamo državnog aparata koji nas štiti.

Svijest o sudbini

Neki su primijetili da se, s druge strane, taj bošnjački teritorij konstantno topi. Vi ste na to upozorili i nakon nedavnih pokušaja Srbije da dodatno atomizira Sandžak. Šta možete reći o tome?
 
- Bošnjački životni prostor se permanentno ubija. On je ugrožen i u BiH, genocidnim ratom, ali i u Sandžaku, gdje se genocid provodi u svilenim rukavicama. Taj genocid nije proizvod stava nekog srbijanskog političara ili režima u trenutku, već permanentna srbijanska politika od Ilije Garašanina i njegovog "Načertanija", preko Jovana Cvijića, Stevana Moljevića, Vase Ćubrilovića, do Dobrice Ćosića. To je definitivno i Bošnjaci to moraju znati. To je ono sa čim se Sandžak suočava.

Nije ovdje u pitanju nikakvo politikantstvo. U pitanju je svijest o budućnosti i sudbini. Ili ćemo se prepustiti da kao sapun nestajemo, da budemo dostupni svakom da opere ruke i da opet poslije toga budemo manji, ili ćemo, naprosto, praviti svoj put. Poštujući pri tome i civilizacijska i demokratska i sva druga prava. Ali, ne dopuštajući da svi drugi namiruju svoje nacionalne interese preko naših leđa.

Šta znači markiranje Vas kao ključnog problema Sandžaka i Srbije, bezmalo regiona. Bojite li se da i lično fizički možete biti ugroženi?

- To su uobičajeni mehanizmi udbaških faktora koji su jako moćni u Srbij, ali su, nažalost, prisutni i u Sarajevu. To je nešto što je viđeno mnogo puta. Oni znaju da se svako institucionalno jačanje naroda dešava na stubovima, a stubovi su izvjesni autoriteti u narodu koji mogu biti iskazani u vjeri, kulturi, politici, nauci...

Čim vide da neko iskoči, da je prošao sve kvalifikacije uprkos nepravednoj igri, onda se obruše na njega. Nisam ja tu jedini primjer. Reis Cerić je prije mene mnogo više napadan. Znamo šta mu rade mediji sa sumnjivom vlasničkom pozadinom, objavljujući naručene tekstove pod maskom nezavisnosti, a ustvari su jako zavisni. I u mom slučaju imamo istu pojavu. Ovdje je bitno polomiti nekog ko se drznuo da kaže istinu, a ko je istovremeno dobio podršku naroda.

Po njihovom mišljenju, ne morate svaku ciglu srušiti. Srušite stubove i zgrada sama pada. Posljednjih godina ja sam suočen s raznim oblicima prijetnji, koje su imale i drastične oblike. Ugrožen je bio i moj život. Ali, navikao sam se na to nenormalno stanje, jer godinama živim u potpunoj nesigurnosti. Svjestan sam da sloboda nije jeftina stvar, da se za nju mora rizikovati, žrtvovati se...

Mi tražimo dijalog i mirna rješenja, ali, nažalost, nemamo sugovornike za to u Srbiji. 

Mi moramo čuvati i boriti se za naše ljude, afirmirati ih, a kako bi oni bili stubovi te nacionalne zgrade. Fokusiranjem mene oko svih tema u Sandžaku želi se bošnjački narod predstaviti kao vjerska zajednica, a ne nacija. Kroz moju ahmediju se implicira da je u pitanju klerikalizacija politike, a da bi se navukle reakcije međunarodnih faktora. Iako ja nemam nikakvu političku ulogu. S druge strane, želi se poručiti kako mi nismo kolektivitet, već da postoji persona koja je kriva za sve. Po istom modelu reis Cerić je kriv za sve na svijetu. I što neko nije otvorio fabriku, i što neko pravi džamiju, i za to što pare nisu date nekom drugom. Te demagoške, udbaške poruke, su klišei. To se potegne uvijek kad je potrebno.

Napad na dom reisa Cerića je opomena

Kako komentirate nedavni napad na dom reisa Cerić u Sarajevu? Policija je uhapsila sitnog kriminalca, koji je to djelo, navodno, priznao, ali po načinu izvršenja teško da je koristoljublje moglo biti krajnji motiv. Muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović u tome je prepoznao poruke. Šta Vi mislite o tome?

- Kad su ovakvi napadi u pitanju, ne postoje slučajnosti. Kriminalci znaju da postoje autoriteti i oni ne diraju tamo gdje ne treba, osim kad su angažirani. To je sastavni dio pritiska. Ustvari, time se šalje poruka. A onda se muftija kritizira što ima tjelohranitelje. Evo reis Cerić nema ništa, pa mu svaka šuša može lupati pendžere u noći. Šta je sad dobro, ovo što ja radim ili on? Ja se ne slažem s tim da reis Cerić ovako prepušta sebe neizvjesnosti samo da mu neko ne bi zamjerio što ima osiguranje. To, jasno, nije krivica reisa Cerića već onih oko njega, dakle institucije IZBiH. Narod koji hoće da je ozbiljan, mora ozbiljno da brine o svojim autoritetima. Ne može kuća reisa Cerića biti svakom dostupna da mu lupa pendžere, pa da onda nagađamo šta je u pitanju. Izvinite, ali u tom slučaju smo neozbiljan narod, nacija i Islamska zajednica.

Bez obzira na motive, posve indikativno je da na napade na reisa Cerića niko nije reagirao?

- Pazite, stalna suglasnost da se duhovni lider Bošnjaka i poglavar IZBiH konstantno vrijeđa, ismijava, napada, pljuje, ima tendenciju da se javnost navikne da je to normalno. A to se nikada ne dešava ni sa velikodostojnicima SPC-a, niti velikodostojnicima Katoličke crkve. To je opasna tendencija. Tu ja opet zamjeram bošnjačkim političarima, elitama, pa i samim Bošnjacima kao narodu. Mi moramo znati poštovati sebe da bi nas drugi poštovali i mi se ne smijemo suglasiti sa takvim oblicima skrnavljenja. Kada to rade godinama, postaje normalno da se napadne i na kuću reisa Cerića. Postoje i tendencije da se autoriteti dovedu i u vezu s kriminalom, mafijom itd. Jer, ako se sutra nešto desi, masa će reći: "Ma on je nešto tamo bio upetljan sa bandom". To je sve proračunato. Mislim da bi se ovo u slučaju reisa Cerića moglo protumačiti kao opomena. Kao da su poručili: "Deder, reise, malo povedi računa o sebi, nego da daješ velike izjave i poruke narodu".

Nama se nametao ko je stigao

- Za mene je narod žrtva. Bošnjaci su jedan od najboljih naroda. Prvo, uspjeli su preživjeti sve što su preživjeli. Oni su i najvitalniji. Da su neki drugi narodi bili pod torturama kao mi, zasigurno bi nestali. Mislim da naš narod ima velike kapacitete, ali onako poput skupe rude, duboko ispod zemlje, ili poput krupnog bisera, koji je uvijek na dnu mora. Treba se potruditi da se dođe do tog blaga. Tu su problem naši političari. Oni ne znaju doći do snage našeg naroda, jer nastupaju površno i bez ideala, sa plitkim interesima.

Problem je što se haotično desila politička reafirmacija naroda, pa se kroz sistem i dugoročno nije moglo doći do najboljih bošnjačkih sinova i kćeri koji će voditi narod, već se nametao ko je stigao. Znate, uvijek se najbolje snađu mešetari. Trebamo doći do najboljih ljudi i afirmirati najbolje koje imaju i Bošnjaci u BiH i u Sandžaku.

Moramo vratiti samopoštovanje

- Mi smo bili taoci historije u pogledu nacionalne konsolidacije u 19. stoljeću, kada se desilo nacionalno definiranje naroda Evrope. Mi tu jednostavno kačimo posljednje vozove. Ali, cijena je previsoka. Neke procese, koji se rade decenijama, mi moramo odraditi  u nekoliko godina. To permanentno stvara probleme.

Ali, mi imamo dovoljno prostora za optimizam. Najgore se predat i reći da ne možemo. Osim toga, ta porobljenost bošnjačkog naroda u proteklom stoljeću je dovela do devijacije, a to je nedostatak samopoštovanja. To je nešto što predodređuje za poraze. A nama trebaju pobjede i pobjede. Nama trebaju ljudi koji vjeruju u kvalitet svog naroda i koji u sebi imaju šampionskog talenta. Moramo vratiti samopoštovanje Bošnjacima.

To se potvrdilo i nedavno na izborima za Bošnjačku kulturnu zajednicu. Oni su dokaz kako je narod spreman da na jednoj strani ima svoju autentičnu nacionalnu poruku, koju prihvata, a da, s druge strane, ima kampanju od nekoliko miliona eura, koju glatko odbije. To je bio veliki ispit koji je, prema meni, narod položio. To mi daje motivaciju da idemo dalje i da vjerujemo u kapacitet našega naroda.

(Dnevni avaz, 21.08.2010. godine)