Promo banner

A+ A A-

Hadždž u književnom doživljaju

hadz-320x240Piše: Mr. sc. Fatmir Alispahić 

Islamski kulturni centar „Behar" iz Grand Rapidsa (Michigen, SAD) ustanovio je u Bošnjaka vrijedan oblik afirmacije islama izvan institucija i pojedinaca kojima je to posao. Otvaranje najvažnijih islamskih tema za promišljanje i kreativno ispoljavanje, putem literarnih natječaja, konkretizira fundamentalnu bitnost islama u narodnosnom identitetu i kulturnoj praksi Bošnjaka. Ako je to tako, onda islam treba biti oprisutnjen u kreativnoj i emotivnoj energiji najširih intelektualnih slojeva, a što će se najprije postići kroz otvaranje islamskih tema za duhovne refleksije izvan Islamske zajednice, izvan medresa i islamskih fakulteta, a unutar bošnjačkog duhovnog prostora. 

Biti Musliman bez islama

Na ovaj važan konceptualni iskorak čekale su generacije Bošnjaka, možda još od austrijskog vremena, otkad su svi režimi nad Bošnjacima nastojali da bošnjački narod odvoje od islama, a da islam zatvore u ibadeske okvire, u ulemu, kojoj je decenijama od tih istih režima nametana krivica besposličarenja i izlišnosti postojanja. U međuvremenu, pa i u ovom dejtonskom vremenu, niko nije postavljao pitanje srodstva između srpstva i pravoslavlja, između hrvatstva i katoličanstva, jer se podrazumijeva da karakter srpske i hrvatske kulture potiče iz vjere, ali se uvijek nastojalo kazati kako se Musliman, a potom Bošnjak, može biti i bez islama. Konkretna manifestacija ovog ateističkog plana očitovala se i u vanjskom i u unutarnjem shvatanju da islamom treba da se bave hodže, a da narodu pripada ljudsko pravo da u hodže gleda, da hodže čuje, i da ništa ne razumije. Godine borbe za opstanak konačno su nakon stoljetne zebnje, poput ponornice, vratile Bošnjacima primjernu slobodu vjeroispovijesti, čime je osnažen bošnjački nacionalni identitet. Ali, ostao je još uvijek prazan, nedopisan prostor, kreativnih doprinosa najširih intelektualnih slojeva afirmaciji islama, čije tumačenje treba da bude čast uleme, ali, čiji doživljaj treba da pripada duhovnom bitku naroda, i da se nesputano, oslobođeno i poželjno, ispoljava. 

Duhovne refleksije vjere

IKC „Behar" gradi već četvrti most putem kojega kreativna energija u Bošnjaka isijava umjetničke medaljone spram najvažnijih islamskih tema. Svjedoči se time da nema Bošnjaka bez islama, i da bošnjaštvo u svojim kulturnim signalima treba i može da odašilje poruku jedinstva sa islamom i jedinstva u islamu. Odabir sve četiri dosadašnje teme IKC „Behar" za godišnji literarni konkurs ukazuje na nedvosmislenu namjeru podsticanja kreativnog ispoljavanja osjećanja islama, koji je u Bošnjaka kroz decenije represije živio kao skrivena sehara, a da nikad, slobodno i nesputano, taj osjećaj nije bivao pretakan u misao, u riječ, u tekst. Dakako, bivalo je autora koji su se i u zla vremena bavili islamskim temama, čak i onih koji su teoretizirali o jedinstvu Bošnjaka i islama, ali, nije zaživjela praksa podsticanja i slobodnog iskazivanja ljubavi i poštovanja prema islamskim vrijednostima, a pogotovo ne u širim kreativnim mogućnostima. Teme „Zašto volim Poslanika Muhammeda a.s.", „Kur'an je bio moral Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.", „Zašto nakon hidžre prvo graditi džamiju?", te ovogodišnja „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru" - iskazali su, dakle, jasnu namjeru IKC „Behar" da se profilira kao adresa sa koje će se u Bošnjaka obnavljati i izgrađivati ta decenijama sputavana bitnost da se u kulturnom biću ovog naroda, kao i svakog drugog naroda, svjedoče duhovne refleksije vjere. A da je misija IKC „Behar" naišla na žednu zemlju, na gladna usta, na zrelu umjetničku energiju koja vapi da se ispolji, dokaz je iznimno visok kvalitet radova koji su pristizali. 

Putopis u izvornoj potrebi

S temom za četvrti natječaj - „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru", IKC „Behar" je otišao korak dalje u mogućnosti žanrovskog ispoljavanja, budući da su prve dvije teme, pa i treća, više zadavale refleksivne i misaone intonacije, nego li što su ostavljale prostor za naraciju. Tema puta za Meku, hadždža i umre, u začetku otvara mogućnost žanrovskih širina, od narativnih tokova priče, preko putopisne proze, do zapisa u maniru dnevničkih bilješki, pa čak i stihovanih putopisa sa hadždža.  Tako se i dogodilo, da u radovima koji su pristigli na četvrti natječaj prepoznamo bogatu žanrovsku šarolikost, koja je tim zanimljivija što se u konačnici, u idejnoj fakturi, stapa u jedinstveno duhovno iskustvo susreta sa Kabom i sa obredima hadždža i umre.

Vjerovatno jedini putopis koji i danas živi u izvornoj potrebi putopisa - da čitaocu opriča daleke krajeve i pravila ponašanja u tim dalekim krajevima - jeste putopis sa hadždža. Svake godine milioni hadžija, pred polazak na put, tragaju za literaturom koja će im približiti osjećaje sa kojim će se susresti dolaskom u Meku i Medinu. Putopis je odveć u „globalnom selu" izgubio svoju informativnu funkciju, prerastao u esej, izmiješao se sa drugim žanrovima, ali, putopis sa hadždža je i dalje putopis, utoliko što ni jedan put, kao put vjernika na hadždž, ne može u čovjeku pobuditi taj osjećaj pozitivne treme zbog susreta sa najsvetijim Božijim hramom. Tu je objašnjenje i zašto se putopis sa hadždža, u svojoj osnovnoj funkciji -  da prenese informacije i doživljaje - najduže zadržao u odnosu na sve druge teme u našoj književnosti, a vjerovatno i drugdje.