18. godišnjica genocida u Prijedoru

Elitocid je svjesno, namjerno i planirano neutraliziranje utjecaja određenih elita, te određenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na svoje stanovništvo. To je pokušaj eliminacije prvaka jedne nacije. 15 godina kasnije, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, mnogi Bošnjaci koji su bili izloženi elitocidu, još se ne mogu reintegrirati u sredinama u kojima su doživjeli strahote, šikaniranje i maltretiranje, i to se u njihovim životima na neki način nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom okruženju, a  elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež.  Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. Kako je napredovao elitocid, tako se on pretvarao u genocid protiv Bošnjaka. 

U proljeće godine 1992 britanska TV-reporter Michael Nicholson je prvi put upotrijebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru, zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko mjeseci srpske paravojne formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko, Višegrad, Zvornik, Bratunac, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni ) koje je imalo za posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva. 

Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno  uklanjanja elitnih segmenata lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovine je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida protiv Bošnjaka.  Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika sustavnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se može praktično elitocide istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji  od dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, vođe) i latinske imenice occidio (ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i klasifikaciji elitocida  u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje, definirajući  uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini. On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao: koherentan u vremenu i prostoru, međusobno zavisan proces, sustavno planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u  cilju  vladavine nad Bošnjacima i njihovim teritorijama. 

Dakle osnovna svrha elitocida u Bosni i Hercegovini  bila uništenje bošnjačkih elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima  žive i uspostavljanja srpske vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogućavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini ima genocidni karakter. 

Šehid Eso Esad Sadiković, dokaz Prijedorskog elitocida 

Novinska vijest od 28.jula 2007. godine: u Prijedoru je danas na stadionu Poljana u naselju Zagrad organiziran ispraćaj 147 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnica i identificirani u hali Šejkoviča kod Sanskog Mosta. Na zajedničkom ispraćaju bilo je oko 20.000 Prijedorčana. U vijesti su navedena i imena žrtava. Pod rednim brojem 130 navedeno je: Sadiković Hasiba Esad, 17.06.1948. Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunić u svojoj knjizi „Doktor Eso" napisa: "Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995".

Eso je tako otišao u red nevino pogubljenih mučenika, šehida. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mržnje onih zlih likova koji se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade Mutića po naslovom „Komšiluk na probu", Eso je napisao kolumnu za „Kozarski vjesnik" u kojoj je između ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reći da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi  i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje.U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni".

Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u „Kozarskom vjesniku", Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog puča, 30. aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o navodnom "demokratskom" preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast osnovala koncentracione logore smrti, od kojih je najgori bio Omarska.

„Zar nisi mogao otići iz Prijedora", pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati".

U noći između petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se". U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura.

Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese i svih Esa širom Bosne i Hercegovine. Jer Eso i Ese su simboli nesalomljivog bosanskog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je nastao bosanskohercegovački čovjek, nacija, društvo i država. Eso treba biti svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu i sve Ese u nepostojeće bošnjačko historijsko pamćenje, da tako njihove vrijednosti poštujemo i slijedimo. Jer Eso, bard prijedorske čaršije, ali i svih bosanskohercegovačkih čaršija je oličenje renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka.

Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnički poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje dr. eksperta UN. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoć i ljudsku bijedu ubijajući Esu i sve Ese u Bosni i Hercegovini? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni  personificiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti. Planetarna pravda će pobijediti povratkom digniteta i dužnog dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.

Da li  imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji? 

Prijedor je mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovačkog građanina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon prijedorskog genocida i svih bosanskohercegovačkih genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li  imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji? 

Genocid nad Bošnjacima  ne tiče se više samo Bošnjaka - on je od kraja 20-og stoljeća sastavni dio evropske svijesti i savjesti.  Pitanje genocida je pitanje cijelog čovječanstva. Cjelokupnu dramu oko genocida treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije.  Institucije entiteta RS, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bošnjaci, Srbi i Hrvati u institucijama dejtonske vlasti moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona (Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu iz februara 2007.) nadređena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog ekspanzionističkog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma.

U entitetu RS očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. Od 1995. do 2010. godine Bosna I Hercegovina je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika srpska četnički antibosanskohercegovački projekt trebaju odstupiti iz strukture vlasti koja se bori za državu Bosnu i Hercegovinu. Jer oni ne shvataju ili ne žele da shvate da se entitet RS pokazuje kao čuvar ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države" na tlu države Bosne i Hercegovine. 

Da li je moguće da djelo genocida ostane postojati na tlu države BiH?  Danas ponovo treba pokrenuti to pitanje u kontekstu priče o ustavnim promjenama, jer ne može se iz genocida izvlačiti pravo, beneficije,  ne može se na osnovu genocida ostvarivati pravo na bilo šta. Zločinom genocida stvorila se RS na tlu Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred institucijama prava. To, naravno, nije cjelokupan srpski narod.  Dakle, ne smijemo genocid nad Bošnjacima  pretvoriti u „manifestacije obilježavanja genocida", a ništa ne poduzimati na strani prava i pravde.

Emir Ramić