Promocija Stuba srama u Berlinu

Početak prezentacije u jednoj od najvećih evropskih prestolnica, privukao je veliku pažnju medija, građana Berlina i mnogobrojnih turista. Pred brandeburškim vratima i simbolici razbacanih i jednostavno skupljenih cipela na jednu veliku hrpu sa znakom Ujedinjenih nacija u sredini odaslana je snažna poruka o odgovornosti UN u GENOCIDU na BiH.

Tilman Zülch predsjednik Društva za ugrožene narode iz Göttingena govorio je o sramnom odnosu UN prema događajima u Srebrenici prije i poslije GENOCIDA, odnosu međunarodne zajednice prama preživjelima i nehapšenju najtraženijih ratnih zločinaca. Na skupu su govorili i ambasador BiH u Berlinu Tomislav Limov. Dok je trajala komemoraciju u Potočarima, istovremno su se za govornicom u Berlinu smjenjivali govornici i sa jasnim porukama tražili pravdu za Srebrenicu.

Muftija Mustafa ef. Klanco je govorio o posljedicama GENOCIDA i današnjem stanju u kojem se nalazi bosanskohercegovačko društvo naglašavajuću važnost pravde za preživjele i pronalazak svih nestalih i ubijenih u srebreničkom masakru. Na kraju govora muftija je proučio tradicionalnu srebreničku dovu na bosanskom, njemačkom i arapskom jeziku. Mešihat Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj je učestvovao u prikupljanja cipela i na taj način iskazao svoj protest protiv sramnog odnosa UN prema BiH.

Govor Tilmana Zülcha na skupu u Berlinu

Bosanski Muslimani (Bošnjaci), a s njima i Bosanci drugih nacionalnosti koji su se zalagali za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, prozivjeli su sve najgore: dugogodisnje masovne egzekucije, koncentracione logore, masovna protjerivanja i silovanja, granatiranja opkoljenih gradova. Umirali su na cestama, ulicama i sumama, a mnogi i od soka koji je uslijedio nakon bijega i protjerivanja. Razoreni su stari gradovi sa spomenicima islamske arhitekture, srušeno je 1 188 dzamija i medresa. U zaposjednutim podrucjima samo je jedna dzamija ostala netaknuta.

Svi mi u Europi mogli smo to svakodnevno pratiti na TV-ekranima. Niko od nas ne moze reci da nije nista znao. Vidjeli smo priloge britanskih televizijskih ekipa. Zaslugom naseg prijatelja Roya Gutmana otkriven je uzas koncentracinih logora čiji su zatočenici postali nasom realnoscu zahvaljujuci TV-ekranima. Na televiziji smo mogli vidjeti kako je, na primjer, gorio 12. sprat jednoga od mnogih nebodera u Sarajevu, kako stanari te zgrade pomocu zavezanih plahta pokusavaju spasiti glavu i kako se u agoniji sunovraćuju na zemlju.

Obicni ljudi, vecina gradjana Njemacke, bila je zatecena, bespomocna i uzasnuta, te je zahtijevala intervenciju. Ali, nazalost, ne i vecina onih koji inace u takvim i slicnim situacijama protestiraju i demonstriraju. Kada je potom u nasoj zemlji utociste naslo 320 000 izbjeglica, Bosanci su primljeni rasirenih ruku.

Nikada necemo zaboraviti istaknute Zidove koji su protiv tih zlocina podigli svoj glas. Njihove jasne poruke nisu se mogle precuti. Spomenut cu, među ostalima, Eliea Wiesela, Simona Wiesenthala, Roya Gutmana, Mareka Edelmana, Abrahama H. Foxmana, Georga Sorosa, Ignaza Bubisa, Ernsta Tugendhata, Daniela Cohn-Bendita, Milana Sterna, Alana Finkielkrauta, Bernarda Henrija Lévyja, Andréa Glucksmana , Susan Sontag, Henryja Siegmana i Alfreda Grossera.

Citirat cu neke od njih:

- Marek Edelmam, posljednji (nedavno preminuli) prezivjeli komandant ustanika Varsavskog geta: "Europa nije nista naucila iz holokausta . Nista nije poduzeto da se sprijeci to ubijanje. Ono sto se desilo u Bosni i Hercegovini, posthumna je pobjeda za Hitlera."

- Simon Wiesenthal, koji nas je pozvao u New York na svoj Kongres o Bosni 1993., a onda preuzeo pokroviteljstvo i nad nasim Kongresom o genocidu odrzanom u Bonnu 1995. godine, na koji je doslo 150 ucesnika s pet kontinenata: „Buduci da su u izvjestajima o zlocinama u Bosni i Hercegovini neprestano spominjana imena glavnih krivaca za ratne zlocine, Radovana Karadzica i Ratka Mladica, bio sam cvrsto uvjeren da se te osobe moraju privesti pravdi jednako kao i nacisticki zlocinci nakon Drugog svjetskog rata".

- Henry Siegman, predsjednik American Jewish Congressa u svome otvorenom pismu Billu Clinonu, objavljenom u New York Timesu od 20. aprila 1993., kaze sljedece: "Ako nas prisjecanje na zrtve holokausta ne potakne na to da reagiramo na patnje Bosne, kakvoga bi smisla ono uopce trebalo imati?"

- Eli Wiesel, koji je i sam prezivio holokaust i koji neprestano podsjeca na zlocine holokausta da se ne bi ponovili, obracajuci se tadašnjem predsjedniku Clintonu 22. aprila 1993., rekao je: „Gospodine predsjednice, moram Vam reci sljedece: Bio sam prosle jeseni u bivsoj Jugoslaviji. Ono sto sam tamo vidio ne da mi vise mirno spavati. Kao Zidov mogu vam reci da moramo nesto uciniti kako bismo zaustavili prolijevanje krvi."

Pa ipak, Evropa je ostala pasivna. Gotovo cetiri godine mirno je posmatrala sto se dogadja u Bosni. Skupa s jos nekim zemljama, Njemacka se zalagala za embargo na oruzje koji je zapravo pogadjao samo one koji su se branili od napada, ali ne i proizvodnju oruzja u Jugoslaviji; ona je bila u srpskim rukama. Vlade Velike Britanije i Francuske , ali i Rusije, s mnogo velikih i malih inicijativa potpomagale su srpsku politiku i sudjelovale u brojnim planovima podjele Bosne i Hercegovine. Povremene inicijative koje su pokretale Sjedinjene Americke Drzave kako bi se genocid konacno zaustavio vojnom intervencijom, sustavno su odbijane, takodjer i od strane Njemacke. Sjetimo se da je zbog toga odstupio s duznosti nas prijatelj Christian Schwarz-Schilling. Nakon sto je u krugu ministara prezentirao prvi otisak nase Dokumentacije o genocidu, zatrazio je da se po pitanju Bosne donesu hitne mjere. Naisavsi na njihovo odbijanje, podnio je ostavku. Schwarz-Schilling se i danas zalaze za bosanske zrtve.

Evropa je prihvatila etnicko ciscenje, podjelu Bosne i protjerivanja te na taj nacin izdala veliki broj bosanskih Hrvata i Srba koje su predvodili Mirko Pejanovic, Miro Lazovic, general Jovan Divjak, Stjepan Kljuic i Ivo Komsic. Oni su dali sve za svoju zemlju.

11. jula 1995. godine pocela su u Srebrenici, zasticenoj zoni UN-a, masovne egzekucije u kojima su srpske trupe generala Ratka Mladica ubile 8 372 djecaka i odrasla muskarca. Danas smo ovdje kako bismo se prisjetili njihove sudbine. Danas mislimo i na prezivjele koji su rasuti po cijelome svijetu. Samo malen broj tih ljudi uspio se vratiti svojim kucama. Udruzenja majki Srebrenice, njihova borba da se sacuvaju sjećanja na zrtve i da pocinitelji zlodjela priznaju zlocine i budu osudjeni te da Srebrenica bude ponovo ozivljena, zasluzuje divljenje i podrsku.

Nikada necu zaboraviti posljednji razgovor s radio-amaterom iz Srebrenice, Ninom Caticem, pred sami pad Srebrenice. S njim smo vise puta organizirali medjunarodne telefonske konferencije, u kojima su sudjelovali mnogi americki i evropski mediji. Samo nekoliko dana prije toga uspjelo nam je skrenuti paznju na masakar u tzv. Svedskom selu Zasticene zone. Ali, nista se nije promijenilo. I Nino Catic je medju ubijenima, njegovi ostaci jos uvijek nisu pronadjeni. Hajra Catic, njegova tesko bolesna majka, neumorno se bori za sve zrtve Srebrenice.

Nakon pada grada pokusali smo, skupa s prijateljima Drustva za ugrozene narode u Svicarskoj, Austriji, Luxemburgu, Njemackoj, Engleskoj i Sjedinjenim Americkim Drzavama, prekinuti sutnju. Svjesno smo otvorili ured ne samo u Sarajevu nego i u Srebrenici. Ured u Srebrenici vodi Hatidza Mehmedovic. Hatidza je u genocidu izgubila supruga i dvoje djece. Ona se vratila u Srebrenicu i neumorno radi za prezivjele.
U ljeto 1997. pratili smo "pohod zena Srebrenice". S njima smo, naime, pokusali preci demarkacionu liniju prema tzv. Republici srpskoj. Ruski i americki vojnici sprijecili su tu akciju i pretresali nas trazeci oruzje, razdvojivsi pritom muskarce i zene.

S obzirom na sve sto se desilo, danas podrzavamo inicijativu Philippa Rucha i njegovog "Centra za politicku ljepotu". On je vec jednom organizirao akciju podsjecanja na Srebrenicu ispred Reichstaga, u kojoj su sudjelovali berlinski glumci. U okviru te akcije prosle godine rekonstruirani su posljednji sati Srebrenice i dijalozi generala UN-a koji su, u ime Vijeca sigurnosti UN-a, sprijecili akciju spasavanja toga grada u julu 1995. godine. Jer, upravo su Vijece sigurnosti i vec spomenute velike sile dopustile i potpomogle da se dogodi genocid. Velika vecina drzava-clanica UN-a izvan evropskoga kontinenta nije odgovorna za te odluke UN-a. Naprotiv, medju njima je Bosna uzivala velike simpatije.

Podsjeticu na tri generala UN-a i njihove propuste. Prvi je general Philipp Morillon, koji je za vrijeme jedne zabave u Sarajevu dao pozvati ljude koji su pucali na Sarajevo i zabranio im da ih ometaju dok traje zabava. On je 1993. godine, na celu svojih trupa i u pratnji brojnih novinara, stigao u Cersku, koja je tada jos bila opkoljena: "Poznajem miris izgorjeloga ljudskog mesa. Bio sam vojnik u Alziru. Ovdje niko nije ubijen", izjavio je. Ipak, nesto dalje od njega srpske su milicije odvodile stanovnike grada . Danas znamo da je tu bilo oko 800 zrtava.

Kanadski general Lewis MacKenzie igrao je nogomet sa srpskim vojnicima koji su drzali grad u opsadi, a u pansionu "Sonja" mjesecima je silovao mladu zenu obecavsi joj oslobadajanje i odlazak u Sarajevo s malim djetetom .I konacno, medju njima je i britanski general Michael Rose, koji je branioce Sarajeva optuzio da su granatirali svoje sugradjane kako bi krivicu pripisao onima koji su mjesecima bili opkoljeni.

Ovaj "Stup srama" mora biti poticaj za rusenje zida srama koji je Evropa podigla oko Bosne. Bosna i Hercegovina, zemlja koja je zrtva genocida, danas je podijeljena. Polovinom zemlje, ukljucujuci i dio teritorija na Drini i Srebrenicu, i danas upravljaju oni koji su pocinili zlocine. Sprijecen je povratak prognanih jer ga stalne clanice Vijeca sigurnosti nikada ozbiljno nisu ni namjeravale sprovesti.
Zemlji koja je bila zrtva agresije i genocide sracunato se uskracuje prijem u Evropsku uniju, a njenim gradjanima slobodno kretanje po svijetu. Odugovlaci se i s njenim prijemom u NATO, jednako kao i s obnovom i ujedinjenjem zemlje. I njemacka Vlada ne insistira ozbiljno na izrucenju glavnoga odgovornog ratnog zlocinca Ratka Mladica Tribunalu u Den Haagu.

Konacno moramo srusiti taj zid srama oko Bosne i primiti je kao ravnopravnu clanicu u Evropsku uniju.

Na kraju zelim zhavaliti svim suradnicima, clanovima Drustva za ugrozene narode, praktikantima nase organizacije za ljudska prava kao i nasim predstavnicama u Sarajevu i Srebrenici, Fadili Memisevic, Belmi Zulcic i Hatidzi Mehmedovic.

(11. jula 2010 na Brandenburška vrata (Pariser Platz) u Berlinu)