Žrtva koja neće biti primljena

Kralj Ričard Lavljeg Srca ostat će u povijesti upamćen kao zatornik druge vjere, tuđe kulture i imetaka, te kao križar čiji su križarski pohodi završavali u dalekom Jerusalemu. Na koncu, lišen bogastva i slave, pljačka na svome putu kući u Englesku, nakon deset godina križarskog pohoda. To će slikom autentično prikazati i vrhunski film mejker Skot Ridli u svom posljednjem mega hit filmu „Robin Hud". A Robin Longstride, vitez i vispren strijelac (preteča današnjeg snajperiste), bio je u sastavu vojske kralja Ričarda, upravo u tom pohodu i povratku u kojem Ričard gine - u Francuskoj u opsadi jednog dvorca.

No, ima jedna fantastična scena, a takve scene polaze za rukom samo vrhunskim majstorima kao što je Ridli (pamtimo ga po „Kraljevstvu nebeskom" i „Gladijatoru"), u kojoj se dva Ričardova strijelca žestoko potuku u njegovom prisustvu, a ne znajući da je kralj tu. I kralj ih ispituje zbog čega su se potukli i ko je, zapravo, prvi počeo. Robin priznaje da je počeo tuču, a kralj, cijeneći njegovu hrabrost, iskrenost i poštenje, pita ga dalje: Jesi li dovoljno iskren i pošten da kažeš kralju nešto što ne želi čuti? Koje je tvoje mišljenje o mom križarskom pohodu, hoće li Bog biti zadovoljan mojom žrtvom? Neće! Zbog čega?

Zbog masakra u Akri i dvije i po hiljade ubijenih muslimanskih civila, muškaraca, žena i djece. Žena pod mojim nogama, vezanih ruku, pogledala me. U očima joj nije bio strah. Nije bio gnjev. Samo sažaljenje. Znala je da kada ste dali naredbu, da se naše oštrice supste na njihove glave, da ćemo u tom trenutku biti bezbožni, svi mi.

Bezbožnost je ključna riječ, zbog koje žrtva neće biti primljena!

Sulejman „Lavljeg Srca"

Ako bi smo hipotetički zamislili scenu ili situaciju u kojoj bi predsjednik najveće bošnjačke partije u parlamentu Bosne i Hercegovine, dakle, SDA, upitao svoje „vitezove i strijelce" hoće li njegova žrtva kod naroda (i za dobro naroda) biti primljena - ti bi odgovori bili višestruki, naravno, u monovalentnom, čisto negacijskom kontekstu i karakteru. A budući da se ne čuju oni koji bi iskreno i hrabro svome predsjedniku ukazali na njegove greške i odgovorili mu zašto njegova žrtva neće biti primljenja, evo, mi ćemo ukazati na neke od njih, a koje se signifikantno tiču (i) nas, naših života i naših sudbina.

Kažimo i to da se u proteklih nekoliko dana pojavilo dosta onih koji su potrčali da iskažu svoj bijes i ogorčenje u raznoraznim komentarima i paskvilama na račun naibu reisa hafiza Ismet ef. Spahića, dovodeći u pitanje njegov integritet, njegovu moralnost, referentnost, štaviše, zadiralo se i u dubinu same intime hafizovog privatnog i porodičnog života. Da budemo jasni, zbog onoga šta je preživio, šta je žrtvovao, gdje je bio i šta je radio, hafiz Ismet ef. Spahić, naibu reis, ima pravo da priča šta hoće i da optužuje, na specifičan način alima/čovjeka iz naroda, koga hoće. On ima bekgraund za to, ima debelo pokriće i niko ne može njegovu poziciju i referentnost u moralnom smislu dovoditi u pitanje.

No, tema ovog teksta jesu „grijesi" aktuelnog predsjednika SDA, pa krenimo od najaktuelnijeg - „zločin" (!!!) u Dobrovoljačkoj. Predsjednik SDA konstantno i konzistentno, kao po nekom nalogu i neviđenom diktatu, ponavlja da se 03. maja u Dobrovoljačkoj ulici dogodio „zločin". Naravno, tu više nema mjesta mišljenju i vjerovanju da se radi o nekom naivnom ispadu, već zbog te permanencije stvar postaje itekako ozbilja, opasna i zabrinjavajuća. Zato što, po crti te logike, zločin je i svaki ubijeni četnik i agresorski vojnik JNA koji je poginuo u operaciji PL-a, TO, policije BiH, a kasnije i Armije BiH. A u Dobrovoljačkoj se radilo o agresorskim vojnicima koji su netom prije pucali po nedužnim i nezaštićenim civilima u gradu i koji su iza sebe ostavili miniranu kasarnu na Bistriku i u kojoj je u startu istoga dana poginulo nekoliko branitelja. O pogubnosti takvih izjava koje su štetne za našu egzistencijalnu odbranu, mnogo detaljnije će kazivati oni koji se studiozno bave ovom tematikom. A drugi je par rukava što ovakve izjave nimalo ne pomažu uhapšenom ratnom članu Predsjedništva BiH dr. Ejupu Ganiću i njegovom oslobađanju pred britanskim pravosuđem, koje je i samo talac velikosrpske ambicije, hegemonije i politike. A, uostalom, zbog viška pameti i pravičnosti koja se naknadno uvijek pojavi, zašto se neko ne sjeti da pozove na odgovornost svakog vojnika JNA koji je prije tog konvoja pucao po gradu i civilima, zašto se i oni ne procesuiraju?! Dakako, i ovo je pitanje koje traži odgovor.

Tihićeva žrtva neće biti primljena i zbog Dedinja (i one blamaže u Bugojnu u pokušaju evociranja uspomena na Tita i njegov lov) i matrice titoističke filozofije kojom je naš narod kontaminiran i trovan decenijama kao tobožnjim recidivom uspješnog, mirnog, sretnog i sigurnog života. I sada su ti repovi, po crti specijalne regeneracije, živi i aktivni u javnom prostoru. A to vrijeme i život kojeg je živio ovaj narod bio je tuđi život, to je bila himera i balon (od sapunice) lažnog respekta i blagostanja koji je naravno ne pukao već eksplodirao.

Grijeg predsjednika SDA je i slučaj rahmetli generala Delića. Nećemo sada ulaziti u razloge generalove galopirajuće bolesti koja ga je odnijela sa ovoga svijeta, jer to je u domenu privatnog života u (ko)relaciji sa javnim, stvar sudbine, genetike, Božijeg određenja itd. Ali, jedna stvar je indikativna, predsjednik SDA nije prekinuo sjednicu Doma naroda i nije otišao na dženazu rahmetli generalu Deliću. A kao Predsjednik najveće bošnjačke stranke, bez obzira, morao je otići na dženazu. I kao čovjek, kolega, kome je r. general bio savjetnik za vojna pitanja.

Tihićev „grijeh" je i zbližavanje sa srbijanskom politikom, a udaljavanje od naših ljudi i političara, sa kojima se u konačnici i u vanjskoj politici mora biti homogeno, jer tu sujeti i prenaglašenom egu mjesta nema. Nacija/narod, država, zemlja, vjera - to su prioriteti, političari su tu transimisija, instrumenti i potrošna roba. I ne može nekom bošnjačkom političaru biti bliži srbijanski političar od bošnjačkog i da bude u boljim odnosima sa njim nego sa našim, sa kojim realno treba da gradi i da bude vezivno tkivo (u) ovoj državi i ovom narodu. Krivica za takvo stanje u najmanjem je jednaka i polovična.

Treba li spominjati i uvođenje pive/alkohola u stranku, na mala i velika vrata. Dakle, kroz vrata a preko ljudi, njihovih sklonosti i poroka. Sjetimo se da je gosp. Tihić i redovit gost na sajmovima šljivovice (da li kao degustator ili već šta, to će čitatelji sami prosuditi).

Treba li spominjati i katastrofalne izjave o kolektivnoj krivnji svih naroda na ovim prostorima, o radikalizaciji stranke u lijevo, o napuštanju politike viktimizacije koja, po njegovom opskurnom viđenju nacionalnog statusa, predstavlja prepreku i blokadu progresa i napretka državi i naciji. Treba li spominjati da je volšebni predsjednik u svojoj umišljenoj moći branio Amerikance od reisu-l-uleme dr. Cerića? Treba li, na koncu, reći, a itekako treba, da je kriv za zahlađenje odnosa na relaciji Islamska zajednica - SDA. Dakako, govorimo o vrhovima koji (ruko)vode. (Treba pročitati tekst/uvodnik u prvom broju „Preporoda" nakon prošlogodišnjeg kongresa SDA, gdje je uredništvo „Preporoda", kao zvanično glasilo IZ-e, na svojevrstan način konstatiralo stanje u stranci i njenom rukovodstvu kao stvar datosti i ponudilo ruku suradnje staro-novom rukovodstvu SDA. Tekst nosi naslov „Kome prepustiti vjeru i politiku".)
I konačno najvažnije, gledano iz naše perspektive, to je recentni udar Predsjednika SDA na IZ-u i njeno jedinstvo. Predsjednik SDA je do sada uspio rastaviti i podijeliti bitne stvari i pojave u našem narodu. On je to uspio i radio uz pomoć raznih službi, a ostala je još Islamska zajednica, kao meta koja svojom unikatnošću organizacije i jedinstvom njenih ljudi, struktura i programa (Ustav) neodoljivo privlači. Sulejman Tihić dao je intervju za „Slobodnu Bosnu" (03.06.) i u njemu je kazao, pro foro externo, da on nema podršku vrha Islamske zajednice, poglavito reisu-l-uleme i naibu reisa, ali zato ima podršku najšireg sloja svijesti i organizacije IZ-e, njenog fundamenta imamsko-medžliske strukture, jer on tobože ima podršku medžlisa i imama, dakle, IZ-e na tom nivou. To je izravni udar na jedinstvo IZ-e, podsticaj na raskol njenih struktura, na odbijanja lojalnosti nižih organa IZ-e njenom vrhu, osobito reisu-l-ulemi. Da, ovo itekako ima smisla ako se ova izjava shvati u kontekstu razbijanja IZ-e i to nije nimalo bezazleno. Dakle, drugim riječima, predsjednici medžlisa i glavni imami su lojalni predsjedniku SDA a ne reisu-l-ulemi i muftijama koji su opet odgovorni reisu-l-ulemi. Da nije zabrinjavajuće bilo bi smiješno, ali nama nije smiješno.

Šaćir „Lavljeg srca"

Skoro u isto vrijeme, pa gotovo koordinirano (a ipak se nisu dobro koordinirali), javio se u „Danima" (04.06.) i dr. Šaćir Filandra sa svojim poluesejom, u polihistorik varijanti zaogrnutoj intelektualizmom, u kojem je sasvim očigledno pobrkao nekoliko važnih stvari, što bi narod rekao, pobrkao babe i žabe. (No, ovo neće biti njegovo „krštenje", jer u ovom ruhu znao se dr. Filandra pokazati i na HRT-u kao gost Nu2 kod Aleksandra Stankovića, i tu ga zatičemo po teškim optužbama na račun IZ-e.) E, da bi smo dobili kravu, možda moramo progutati žabu, kazao bi Krleža, ali šta u samom startu Filandru prokazuje? To je panegiričko „skidanje kape" Sulejmanu Tihiću, jer je tek on (nezamjenjivi i nesmjenjivi predsjednik) konačno uspio rastaviti vjeru od politike i omogućio ljudima od zvanja i znanja (vjerovatno onima ala Š. F.), dakle, po crti automatizma, svojoj stranci i ljudima u njoj, da zastupaju nacionalne interese.
Naravno, tim slijedom, vjerskoj zajednici određuje se uglavnom onaj svijet, metafizičko i transcedentalno, a njima i ovaj i onaj svijet. No, zaboravljaju da je politika polje djelovanja volje i vjera je itekako pozvana da participira u njoj, na svoj način. Ali i zbog onog dijela identiteta kojeg ona kreira, dakle, vjera.

A ako mozaik identiteta, u svojoj kompleksnosti, čini skup različitih segmenata i kockica koje se nadograđuju i uvezuju, onda je vjera jedan od bitnih dijelova tog mozaika. A ko će tačno povući crtu i reći gdje završava vjera ili kultura a počinje politika, a opet gdje tačno završava politika a počinje novinarstvo, a kada novinar postaje epigon ove ili one politike, to je izrazito teško, gotovo neuhvatljivo precizirati i artikulirati.

A, opet, drugo je pitanje to kako će artikulirati našu etno-nacionalnu politiku i zastupati bošnjačke interese Desnica Radivojević. On je regularan i legitiman (u državi) s aspekta zajedničkog života, državotvornosti, državne bosanskohercegovačke nacionalnosti, ali kako će on artikulirati i zastupati etno-nacionalne bošnjačke interese? I drugi slični njemu koji se nalaze u predsjedništvu i glavnom odboru SDA.

No, možemo se ipak u nečemu složiti sa dr. Filandrom, koji kaže da se kod bošnjačkog čovjeka pojavio alkoholizam, a kako i ne bi kada ljudi vide od svojih bošnjačkih političara i predstavnika u vlasti.

Čekajući istinsko lavlje srce

I sve dok se ne pojavi neko hrabar, iskren i pošten ko će unutar (a sveznačajno) predsjedniku SDA Sulejmanu Tihiću, iskreno i hrabro kazati i pokušati ga ubijediti da se odrekao i odrodio od ideje SDA, koja je bila prvotna i okupljajuća, egzistencijalna, odbrambena i životna, neko ko bi mu pokušao ukazati na greške koje mogu koštati ovaj narod povijesne slave u odbrani svoga bića, mi ćemo glasno, iskreno i hrabro to govoriti, ponavljati i na to ukazivati. I nećemo se umoriti i mi konačno imamo pravo na to. Jer, neka oprosti dr. Filandra zbog svoga zaborava, ali je prvi predsjednik SDA Alija Izetbegović uspio implementirati svoju ideju u narodu preko hodža, imama, medžlisa i tih struktura. A gdje su tada bili sadašnji alotrični bošnjački političari, kvazikulturnjaci i intelektualci koji toliko viču i galame na IZ-u i njeno djelovanje!? Neka takvi pogledaju i u same potpisnike platforme SDA, ko su bili ti ljudi? Upravo oni koje SDA sada najviše proganja i ignoriše.

A lavlje srce, hrabro i pošteno, ipak, postoji. Ono je zasigurno u našem narodu. I proradi kad zatreba.

Muhamed Velić, Dnevni avaz (11.06.2010. godine)