Islamske informativne novine „Oslobođenje"

Od srednjeg vijeka pa do Prvog svjetskog rata, u (višim) socijalnim sferama postojala je pojava ili društvena uloga poznata pod pojmom - kurtizana. Kurtizane su bile žene koju su muškarcima iz visokih društvenih slojeva nudile različite usluge, seksualne i druge, a sve to za pare, politički utjecaj, vlastitu promociju, položaj u društvu, viši socijalni status itd. Pojedini analitičari povijesne zbilje su ih smatrali „majstoricama diplomacije" dok su za druge (većinu) bile klasične prostitutke.

No, možemo uočiti da u našoj društveno-političkoj stvarnosti ta pojava još uvijek postoji i da je vrlo aktivna, jer bh. dnevni list „Oslobođenje" je klasična medijska „kurtizana". Ova konstatacija, u svojoj provokaciji, je ambivalentan pojam. Zato što „Oslobođenje", s jedne strane, zbog različitih političkih interesa i neskrivenih tendencija, nudi besplatno svoje usluge, a vrlo često ih dobro i naplati, onoj (vjerskoj) autorskoj klijenteli koja „Oslobođenju" ne pripada, a koja, eto, treba usluge tog medijskog provajdera. A s druge strane, dakle, bjelodano je da postoje oni koji te usluge (ne nužno) trebaju, a obilato ih koriste, i zbog takvih usluga i tih autora/teologa, tih izrazito vjerskih tema i pisanja, „Oslobođenje" bi konačno moglo dobiti (i) nove pridjeve, perspektive i ambicije - „Islamske informativne novine". Ali, to je himera.

Čitao sam u subotu (29.05.) u „Oslobođenju" dr. Dževada Hodžića i njegov (moram reći) sjajan referat „Razmišljanje svojom ili tuđom glavom" (gle čuda, naslov i pitanje od skoro stotinu godina koje nas zaokuplja i tišti, a u ovoj konstelaciji moglo bi se „prevesti" i kao korištenje svog ili tuđeg medija) o uvaženom alimu, merhumu Muhamedu Seidu Serdareviću i čitavo vrijeme borio sam se sa osjećajem koji me gušio i lomio, jer čitam dobar tekst na pogrešnom mjestu. I pitao sam (se): Zašto bi, recimo, Ziji Dizdareviću i auditorijumu ala Zija Dizdarević, a kojemu se „Oslobođenje" obraća i zbog kojeg „Oslobođenje" na koncu i postoji bio interesantan esej o zeničkom alimu, fakihu i misliocu M. Seidu Serdareviću? Ili, pak, drugo pitanje, ovo razmišljanje je prijeko potrebno ljudima koji se profesionalno bave ovom tematikom, mladim ljudima, mladićima i djevojkama koji studiraju na našim fakultetima, uče u medresama razumijevanje vjere i implementaciju fikhskih propisa u životu muslimana, koliko, zapravo, ti i takvi čitaju „Oslobođenje"? Odgovor se sluti: slabo, gotovo nikako. Ili nam se, pak, (ne)izravno poručuje da moramo redovito kupovati i čitati „Oslobođenje", kao dopunsku literaturu, i koristiti ga kao izvor. A to bi onda ovako izgledalo, kada jedan mladi imam, student ili svršenik FIN-a drži hutbu u svome džematu i sa mimbere poručuje i prenosi poruku svojim džematlijama: Rekao je naš uvaženi alim dr. Ovaj ili Onaj u našem dragom „Oslobođenju"... (Oslobođenju, a od čega oslobođenju.) Možete to uostalom i pročitati u tom i tom broju, a odmah poslije tog teksta vidjet ćete na djelu i dokazanog islamofoba ovoga ili onoga kako u svojoj redovitoj kolumni bljuje po islamu i muslimanima...
Ili, da budem ciničan do kraja, možda treba zamoliti druga Ziju Dizdarevića da počne pisati za „Preporod" i da tretira one svoje teme koje je tretirao u listu „Komunist" ne tako davne osamdeset i treće.

A stvarno je pitanje zašto ovi uvaženi i cijenjeni alimi, teolozi, vaizi, imami, mufessiri, mutekellimi, muhaddisi, historičari, profesori, doktori, akademici itd. pišu o vjerskim stvarima i izrazito teološkim temama isključivo u „Oslobođenju"? (Drastičan i možda najizrazitiji je primjer Mustafe Spahića koji u "Oslobođenju" objavljuje tekstove od po nekoliko stranica, koji nikako nisu dio općeg koncepta toga lista, tim prije što je svima poznata uloga toga lista u procesu Mladim muslimanima iz 1983.u kojem je i on bio jedan od osuđenih!) I tu bi odgovori mogli biti polivalentni, ali da pokušam neke naznačiti ili barem na njih uputiti.
Ako zbog svog „ignorisanja" i nepisanja u „Preporodu" (naravno, ni za kim se ne plače i ne žali, ali se može „nepravilnost" uočiti) ti spomenuti i tretirani vide problem u koncepciji lista - to objektivno ne može biti problem za objavljivanje tekstova, a drugi je par rukava da li se koncept lista nekome sviđa ili ne, dakle, to bi bila stvar i pitanje ega ili sujete, a ne ideje. Ili, pak, ako je „riječ" o uredništvu „Preporoda" - i tu nije problem, ili ga barem treba ispitati, a to realno nije teško: pošalje se tekst za objaviti i dobije se izravan odgovor, ako se već objavi i ako ne objavi - zašto nije. Naravno, što se tiče „Preporoda", stvari mogu biti drukčije, da ne kažem bolje, ali, isto tako, stvari mogu biti i lošije, mnogo lošije, tako da nije do urednika/uredništva i koncepta. Ljudi se samo mogu „vaditi" na to.

Dakako, „Preporod" je dao značajnog prostora i uvaženom akademiku dr. Durakoviću da objavljuje šta mu pamet hoće. I pisao je (šta je htio), i (š)to je dobro, a onda su ljudi reagirali, jer se pisalo i radilo o živoj i osjetljivoj stvari, dakle, vjeri. Bilo je normalno i za očekivati da će biti i drukčijih mišljenja i reagiranje, pa ne može se sve i na sve aminovati. Ali, ne, akademik se malko „rasplakao javnosti" upravo pod skutima medijske „kurtizane" „Oslobođenja" pa smo zbog te „tužbalice javnosti" imali recentni atak ovdašnje islamofobije u banjalučkim „Nezavisnim novinama", gdje je dokazani islamofob Željko Ivanković iskoristio tu „žalopojku javnosti" kao šlagvort za svoju patologiju i kontaminaciju mržnje i optužbi da smo vjerski policajci, radikalci, vehabije, talibani, rušitelji, spremni na bombe, mržnju, vatre i lomače, ukratko opasni. A pošto je akademik dr. Duraković govorio o zamkama koje je postavio, ipak mu se u tu zamku nije ulovio fetva-i emin dr. Enes Ljevaković, jer je njegova prava zamka bila postavljena u „Oslobođenju", i tu da je dr. Ljevaković reagirao tek bi tada u mreži i u zamci bio uhvaćen „kapitalac". Ali, nije, fetva-i emin je legalno i legitimno reagirao na mjestu gdje treba i prosto je radio svoj posao.
A, isto tako, treba postaviti pitanje i, po crti automatizma, (pokušati) dati odgovor: Zašto naši uvaženi i cijenjeni alimi ne reagiraju na ovolike izljeve islamofobije koji plave javni i privatni prostor? Pa, zato što su zauzeti pisanjem u islamofobičnom „Oslobobođenju", između ostalog.
A zar tamo (u „Oslobođenju") ima ljudi, retorički ćemo se pitati!? Pa, tamo više nema ljudi, kazao bi Krleža, posljednjeg kojeg sam znao, klanjali smo mu dženazu ravno prije dvije godine. Rahmetli Memnun Idžaković je bio jedini čovjek (uposlenik) kojeg sam tamo znao, žalio mi se da je sinekura. Memnun, naravno, u posljednje vrijeme nije mogao pisati o onome što je htio, o onome što je osjećao i vjerovao, jer to nije dozvoljavala koncepcija lista i uredništvu nije bilo stalo do takvih tema, ali će zato uredništvo „Oslobođenja" svim silama dopustiti svojevrsnim „disidentima" da objavljuju izrazito vjerske teme i teološke rasprave koje im ne pripadaju i koje se ne uklapaju u tu koncepciju. A, realno, to im ne treba zbog njih samih, ali i zbog njihovog vjernog crvenog čitateljstva. (Da ne bi bilo zabune, i mi pratimo i čitamo „Oslobođenje", ali ne spadamo u taj vjerni crveni auditorijum zbog kojeg na koncu „Oslobođenje" i postoji.)

Za kraj, posudit ću pitanje od dr. Hodžića, koje mi se nameće kao sjajan završetak, epilog, dijagnoza i poenta, a koji se, dakle, s punim pravom pita: „Da li naša sklonost da zaboravljamo naše velikane (i u medijskom smislu kolektive i medijske provajdere - moj dodatak) predstavlja izraz onog našeg samopreziranja koje dolazi kao strašna posljedica dugotrajnog nepriznavanja?" (Dr. Dževad ef. Hodžić, „Oslobođenje", 29. maj/svibanj 2010. godine.)
Treba li ovom pitanju kakav odgovor ili potpitanje?!?

Muhamed Velić, Islamske informativne novine "Preporod" (15.06.2010. godine)