Sjećanje na šehide Bioče
Bioča je malo mjesto u blizini Ilijaša, geografski gledano nezanimljiva destinacija, koja je godinama tavorila i nije se adekvatno razvijala. Stanovništvo prije agresije na BiH, mahom srpsko i bošnjačko, živjelo je u naizgled dobrim odnosima. Bošnjaci, naivni kakvi i jesu, vjerovali su svojim komšijama i nisu mogli prihvatiti činjenicu da oni nešto strašno spremaju, da bi ih mogli protjerati sa ognjšta, a kamoli da bi mogli pucati u njih ili njihove porodice. Tako je bilo sve do pred agresiju. 29. maja 1992. godine na kućnom pragu ubijeni su Selimović Uzeir i njegov sin Zahid te nakon dva dana 31. maja 92. na brdu Trešnjici u zasjedi su ubijeni Šehić Džemil i Handžić Edin.
Poslije ovoga sve je krenulo nizbrdo za ovo mjesto i njene mještane i Bioča je natapana nevinom krvi njenih sinova iz pedeset i jedne kuće ubijeno je 47 Bošnjaka.
31. maja 2010 u Bioči bio je lijep dan neka nova Bioča blista obnovljene kuće renovirana škola izgrađen mesdžid uređeno mezarje živi se punim kapacitetom.
Pred školom okupio se veliki svijet, razlog je sjećanje na Šehide Bioče, promocija knjige „Da se ne zaborave" autora Muhameda Handžića penzionisanog pukovnika ARBiH, te otkrivanje dvije spomen poloče na mjestima gdje su pomenuti mještani poginuli maja 1992.
Pred školom okupilo se sve što može hodati u Bioči ima tu i gostiju, a posebno ima puno djece jer danas je najpotrebnije njima prenijeti nedavnu prošlost i to samo iz jednog razloga da se i njima ne ponovi Bioča.
Kada je oficijelni program pred školom završen uz obraćanje nekoliko gostiju Haruna ef. Hodzića, Mehmeda Džinde te načelnika Općine Ilijaš Nusreta Mašića i organizatora Muhameda Handžića. Autor knjige koja je posvećena šehidima Bioče svim prisutnim je podijelio po jedan primjerak. Nakon toga je formirana kolona i uputila se ka mjestima gdje su postavljene spomen ploče. Prvu su otkrili Selimović Zijad i Zakir, sinovi rahmetli Uzeira a braća rahmetli Zahida. Uz učenje Fatihe suze su se slivale niz lica mnogih prisutnih koje je izazvalo sjećanje Zijadovo koji je te 92. godine imao trinaest godina i bio svjedokom svirepog ubistva svog babe i starijeg brata i samo čudom je preživio bježeći niz padinu ispod kuće dok su zlikovci pucali za njim. I na ovom mjestu obraćanja su bila dirljiva uz načelnika Općine obratio se i imam Ahmed ef. Purdić.
Zatim se kompletna kolona ponovo uputila šumskim stazama i nakon sat pješačenja i to dijelom „puta spasa" kako to neki vole reći došlo se do druge spomen ploče koju su otkrili Dženan sin rahmetli Džemila Šehića te Nermin brat od rahmetli Edina Handžića. I ovdje je svjedočenje jednog preživjelog bilo dirljivo koji je bio ranjen i nekoliko sati proveo u besvjesnom stanju, ali hvala Bogu ostao je živ da bi svjedočio i mlađim naraštajima prenosio opomene i upozorenja da opuštanja nema, da mir koji vlada može preko noći nestati da svakog trenutka trebamo biti spremni na sve izazove i nedaće koje nas mogu zadesiti.