Uloga džamija u islamu

Kako god je islam vjera pojedinca, tako je on i vjera koja daje život zajednicama i vodi ih vječitoj sreći. Po kur'anskom ajetu: «Muslimani su braća.», islamska zajednica je vjerskim bratstvom čvrsto vezana zajednica, u kojoj svaki pojedinac sliči jednoj cigli u čvrsto zidanoj zgradi. Allahov Poslanik kaže: «Musliman prema muslimanu sliči dijelovima zgrade, koji jedan drugog čvrsto drže i čuvaju.» Islamska zajednica treba da bude kao jedno tijelo, da jednom dušom svi dišu, jer Allejhisselam kaže: «Muslimani u međusobnoj ljubavi i milosti izgledaju kao jedno tijelo; kada mu oboli jedan dio, i ostali dijelovi trpe od nespavanja i temperature.»
Da bi se muslimani mogli u ovakvoj zajednici održati, islam je postavio razna pravila i ustanove, koje će podržavati ovakvu zajednicu. Među islamske ustanove, kojima je cilj održavanje zajednice, spada: džema'at, džum'a, bajrami, hadž, Kur'an, ezan, selam i slične ustanove, koje su muslimani dužni održavati, da bi održali svoju zajednicu i svoj život.

Poslanikova a.s. džamija u Medini

Uzmimo za primjer džema'at. Uzvišeni šeri'at smatra namaz, koji se obavi u džema'atu dvadeset i pet puta boljim od namaza, koji se obavi posebno. Allahov Poslanik kaže: «Namaz, koji čovjek obavi u džema'atu bolji je od namaza, koji obavi sam kod kuće ili u dućanu za dvadeset i pet stepeni.» Kad bismo razmotrili uzrok tome, vidjeli bismo da je to stoga što džema'at podržava zajednicu muslimana. Za vrijeme sastanka radi džema'ata muslimani trebaju da se pobrinu o svojoj općoj koristi, porazgovore se o zajedničkim poslovima i zajedničkom napretku.
Sastajališta muslimana radi džema'ata su džamije. Džamije su najvažnija ustanova, kojom se podržava islamska zajednica. To su mjesta, gdje pobožni ljudi zarađuju sreću budućeg svijeta. U džamijama je dvostruka korist: za ovaj i za budući svijet. Zato su džamije Bogu najdraža mjesta.
Džamijski prostor je bitan dio života muslimana u kojem se okupljaju i zadržavaju samo zbog namaza pet puta dnevno. Ovo ne isključuje činjenicu da osoba može upotpuniti obred namaza bilo gdje na zemlji. Poslanik, a.s., je ukazujući na ovu činjenicu rekao: "Ja sam odlikovan iznad svih drugih poslanika sa šest stvari, jedna od njih je ta, da je za mene sva zemlja učinjena džamijom." Kur'anski ajeti upućuju na ovu činjenicu: "Kuda god se okrenete - tamo je Allahova strana." (2:115)
Ipak, postoje neki izuzeci u pogledu pristojnosti mjesta za obred na Zemlji izvan džamije, jer nije dozvoljeno namaz obaviti na mezaru, u kupatilu, klaonici, đubrištu, smetljištu, jazbini idr.

Historijat džamije

Prva džamija je utemeljena lično od Poslanika, a.s., u Kuba'u, mjestu tri milje daleko od Medine, u septembru 622 godine. Kur'an ukazuje na mesdžid u Kuba'u sljedećim plemenitim riječima: "Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste (9:108)
Dolaskom u Medinu Poslanik je odlučio napraviti nešto trajno za obrede vjernicima nakon što je odsjeo u kući Ebu Ejjuba Ensarije, r.a. Neki su prigovorili izboru zemljišta koje je bilo dijelom vlasništvo dva jetima. Nakon što ga je otkupio, započeli su gradnju prve godine po Hidžri, 622. Lično, Poslanik, a.s., je doprinio njenoj gradnji radeći sa ashabima. Izgrađena je čerpičom pečenim na suncu, stubovima od palminih stabala, stropom od palmina lišća i ilovače. Za prvo vrijeme Muhammedove, a.s., misije okupljanja vjernika u ovoj džamiji oglašavano je ezanom. Tek poslije uspješnog pohoda na Hajber 7. godine po Hidžri, Poslanik, a.s., je proširio džamiju kupovinom okolnih kuća od ashaba. To potvrđuje primjer časnog Poslanika, a.s., da poštuje privatnu svojinu u potpunosti, pa čak i kad gradi Božiju kuću. Dakle, kako islam štiti javni i privatni život, džamija mora biti jednostavna i primjerena potrebama muslimana. U praksi, gradnja džamije sa kupolom, minaretom i bakrorezom, uvedena je poslije kada su muslimani ostvarivali veće prihode razvojem i organizacijom zajednice tokom historije. Lokalni običaji i stilovi, također, utiču na arhitekturu džamija. Ipak, osnovni princip funkcionalne jednostavnosti ostaje nepromijenjen. Tokom života Allahov Poslanik, a.s., je sagradio tri džamije u Medini.
Poslanik, a.s., je upitan o najranijoj džamiji koja je utemeljena za ljude: "Allahov poslaniče, koja je džamija prva sagrađena na zemlji?" Odgovorio je: "Mesdžidul-haram - prostor sa objektom časne Ka'be u Mekki." "Koja je poslije nje?" "Mesdžidul-aksa - znamenita džamija u Jerusalimu." Kur'an, a.š., također, iznosi sadržaje o Prvoj kući Božijoj sagrađenoj u Mekki: "Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima." (3:96)
Mesdžidul-aksa ima izuzetno značenje za tri glavne religije u svijetu: islam, kršćanstvo i judaizam. To je bila prva kibla u islamu i muslimani su prema njoj okretali svoja lica u namazu moleći Uzvišenog Allaha. Ovaj običaj je trajao duže od 14 godina. Međutim, 15. ša'bana 2. godine po Hidžri, odnosno, 11 februara 624 godine dok je Poslanik, a.s., obavljao podnevni namaz u džamiji u predgrađu Medine, dobio je naredbu od Svemogućeg da okrene svoje lice na drugu stranu prema časnoj Ka'bi (2:144). Ova džamija je nazvana Mesdžidul-kibletejn - džamija sa dvije kible i ona još postoji u Medini.

Vrijednost gradnje i održavanja džamija i mesdžida

Koliko je Alejhisselam nastojao na osnivanju džamija, vidi se iz slijedećih hadisa: «Ko sazida džamiju u ime Božije, Bog će njemu sazidati istu takvu u Džennetu!»
«Ko sazida džamiju, makar malenu kao što čaplja (ptica) iskopa za svoja jaja, Bog će mu u Džennetu sazidati kuću!»
Iz ovih i drugih hadisa razumijemo koliko je važno i Bogu ugodno djelo podizanje džamija - mesdžida. Iz toga se da zaključiti, da je opet rušenje džamija i njihovo zapuštanje zlo djelo, a evo šta, u vezi stim, u Kur'anu stoji: «Ko veće nasilje čini od onoga, koji spjrečava, da se u Božijim kućama spominje Njegovo ime, i koji nastoji, da ih poruši? Takvi ne treba da u džamije ulaze, osim u strahu. Njima je poniženje na ovom svijetu, a na budućem velika kazna.»
Iz svega navedenog se vidi da je dužnost muslimana da podižu džamije - mesdžide tamo gdje ih nema, a da ih održavaju i popravljaju, gdje su džamije - mesdžidi već sagrađeni.
Da džamije mogu služiti svojoj svrsi, treba ih i posjećivati i u njima namaz obavljati. Kakva korist od džamije, koja se ne posjećuje?! Davno su naši stari rekli: «Pred džamijom se muslimani dijele,» tj. pravi muslimani u džamiju, a slabići mimo džamiju. Ovaj smisao ima i ovaj Alajhisselamov hadis: «Kad vidite jednog čovjeka, da običava dolaziti u džamiju, svjedočite, da je musliman!» Allahov Poslanik, s.a.v.s., nastoji, da i po noći muslimani posjećuju džamije, pa veli: «Obraduj one, koji po tami i mraku idu u džamije, potpunim svjetlom na Sudnjem danu!»
Iz svega navedenog se može vidjeti, koliku je pažnju uzvišeni šeri'at obratio džamijama.
Džamija može da služi osim za vjerske potrebe još i za mnoge javne poslove: vojne, političke, socijalne, edukativne i drugo. U vrijeme Poslanika, a.s., čak i znatan period kasnije, džamija je služila za takve poslove. U toj džamiji Poslanik, a.s., je održavao ratni savjet, primao strane misije i izricao presude. Džamija nije samo duhovni centar za vjernike već može biti i ured administracije, sjedište skupštine, prvorazredni sud države i drugo.
Dio poslanikove džamije, suffa-platforma korištena je za obrazovanje i misionarske aktivnosti. Praktično, ovo je bio prvi islamski univerzitet. Tokom razvoja u arhitekturi, škole i biblioteke su bile često pridodane srednjovjekovnim džamijama na način Al-Azhara u Kairu, s obzirom na činjenicu da u kasnijim sistemima organizacije države, obrazovna, politička, diplomatska i vojna aktivnost dobivaju nove sadržaje prema zahtjevima razvoja modernog društva, što ih izdvaja od džamijskog prostora koji ostaje vjerski i obrazovni centar esencijalne vrijednosti.
Džamije su prostori dubokog poštovanja iznad svih drugih mjesta na zemlji. Prema riječima Allahova Poslanika, a.s.: "Dijelovi zemlje najdraži Allahu su njihove džamije, a mjesta koja Allah najviše prezire su tržnice." Divna nagrada je obećana onima koji obrede upotpunjuju u džamiji sa džema'atom - zajednicom muslimana.
Džamija se obično naziva ‘Allahova kuća', kao mjesto osjećanja Boga, jer tu se osoba najviše podsjeća na bliskost Božiju spram koje svi drugi ovozemaljski poslovi za svoje samozadovoljstvo bivaju zanemareni i tretiraju se prestupom. Svaka aktivnost upućuje osobu na traženje Božijeg zadovoljstva uređenim pokretima u propisanom namazu i određene upućuje da ne mogu biti obavljeni samostalno, bez džema'ata, odnosno džamije.
Islam je vjera, kako duševne, tako i tjelesne čistoće. Musliman mora biti čista tijela, odijela; mora mu biti čista kuća, a iznad svega mora mu biti čista duša. Zato treba da džamije budu uzor čistoće. One ne moraju i ne smiju biti okićene i raskošne, ali moraju biti čiste. U jednom hadisu stoji: Jedan od Alejhisselamovih drugova veli: «Naredio nam je Božiji Poslanik, s.a.v.s., da gradimo džamije u plemenima (mahalama), da ih čisto držimo, i da ih lijepim mirisom namirišemo.» Od počasti je i vrijednost onoga ko mete i čisti džamije i mesdžide. Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Pokazane su mi nagrade mog ummeta, čak i trunčicu koju čovjek iznese iz mesdžida.» U hadisu koji prenosi Ebu Seid el-Hudri, r.a., se navodi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Ko iznese neprijatnost iz mesdžida, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.» (Ibn Madže)
Ubejj ibn Ka'b, r.a., je ispričao: «Bio je jedan čovjek koji je, koliko ja znam, živio najudaljenije od džamije. Nijedan namaz ga nije mimoišao a da nije bio u džamiji. Pa sam mu rekao: 'Kada bi sebi kupio magarca da ga jašeš po tmini i po vrelini.' Reče: 'Ne veseli me da mi je kuća blizu džamije, nego ja želim da mi budu upisani moji koraci dok idem u džamiju i kad se vraćam iz nje svojoj porodici.' Pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Sve ti je to Allah objedinio/podario.» (Muslim)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ko se očisti u svojoj kući a potom krene u Allahovu kuču kako bi obavio Allahov farz, njegovi koraci su takvi da se jednim briše grijeh, a drugim povećava stepen.» (Muslim)
Burejde el-Eslemi, r.a., prenosi da je vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Obraduj one koji koračaju po mraku u džamije/mesdžide svjetlošću na Kijametskom danu.» (Ebu Davud i Tirmizi)

Pravila ponašanja u džamijama/mesdžidima

Džamija je jedna od najznačajnijih institucija u islamu za koju je vjernik vezan od rođenja - prilikom nadijevanja imena novorođenčetu, pa do kraja života - klanjanja dženaze-namaza.
Samom odlasku u džamiju prethodi čitav niz adaba koje vjernik treba ispoštovati, a to je da se okupa, uzme abdest, obuče lijepu odjeću, namiriše, te krene u džamiju smireno i dostojanstveno, ne saplićući prste svojih ruku, jer je u islamu takav postupak zabranjen, a vjernik je praktično u namazu onog momenta kada se zaputi ka džamiji. O tome govori i Božiji Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kojeg prenosi Katabe, r.a., pa kaže: «Dok smo klanjali za Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., začuli smo graju nekih ljudi, pa ih je vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon što smo klanjali upitao: 'Šta vam je?' Odgovorili su: 'Žurili smo na namaz!' On im je tada, rekao: 'Nemojte tako raditi! Kada pristupate namazu, pristupajte mu smireno i dostojanstveno, pa ono što stignete za imamom klanjajte, a ono što vam je izmaklo nadoknadite!'»
Kašnjenjem na namaz često nesvjesno činimo pokuđene stvari, kao što su prelaženje preko ramena klanjača da bi dospjeli u prvi saf, potom razdvajamo dvije osobe kako bismo se i mi utrpali u saf, a zaboravljamo da tako dekoncentrišemo ostale klanjače. Vjerovjesnik, s.a.v.s., nas je upozorio na taj čin, naglasivši: «Da neko od vas čeka sto godina, bolje mu je nego da prođe ispred svog brata koji klanja!» Prema tome, trebamo u svoju svijest, a i svijest drugih ljudi, usaditi naviku da na vrijeme dolazimo u džamiju, kako bismo činili što manje onoga što ne spada u islamski edeb.
Od edeba je da osoba koja dođe u džamiju sjedne tamo gdje je prazno mjesto u safu i ne podiže druge osobe da sjedne na njihovo mjesto. Treba naglasiti da jedinu privilegiju u džamiji ima onaj koji dođe prvi i zauzme mjesto tamo gdje želi. Svaka druga privilegija u islamu nije validna i suprotstavlja se sunnetu.
Lijepo se zadržati na mjestu gdje smo klanjali, jer sve dok mi sjedimo nakon namaza meleki mole za nas. U džamiji trebamo izbjegavati bilo kakav razgovor o dunjalučkim stvarima da se ne bi remetila harmonija te kuće, jer ukoliko želimo postići Allahovo zadovoljstvo, onda naš boravak u džamiji mora biti isključivo radi iščekivanja namaza, učenja Kur'ana ili stjecanja nekog drugog korisnog znanja.
Također, još jedna od neprijatnosti na koju nailazimo, a što je po islamu zabranjeno, je da druge džematlije izlažemo raznim neprijatnostima i neugodnim mirisima.
Potom, od sunneta je izravnati i popuniti safove u džamiji, ne dizati glasove previše te, naravno, i prilikom izlaska iz džamije izaći lijevom nogom.
U nas Bošnjaka je običaj, adet da se tehijjetul-mesdžid, odnosno klanjanje dva rekata, obavlja samo u novootvorenoj džamiji ili ako smo prvi put u nekoj od džamija. Međutim, tehijjetul-mesdžid trebalo bi svaki put da se obavlja kada se dođe u džamiju, ukoliko namaz već nije počeo ili ako je nastalo vrijeme u kojem je pokuđeno klanjati.

Ismail Haverić (www.preporod.com)