Promo banner

A+ A A-

Život i studij jednog studenta sa invaliditetom

damir-babajicPiše: Damir ef. Babajić

U životu svakog čovjeka postoje pojedini trenutci kada se nađe u, rekao bih opsežnom i situacijom inspiriranom toku razmišljanja i donošenja odluka, koje će, na onaj ili ovaj način, uvelike utjecati na njegovu budućnost u određenom vremenskom razdoblju i/ili dugoročno gledano kroz život.

Jedan od takvih trenutaka je upis na fakultet. Jednostavno rečeno, svi mi imamo svoje poglede na svijet, svoja stajališta i svoja razmišljanja, te uzevši u obzir želje, ambicije, volju i mogućnosti sukladno s navedenim, biramo fakultet tj. studij koji nam se najviše sviđa i najviše nam odgovara. U većini slučajeva je tako, ali kao i uvijek u životu postoje iznimke. Naime, tu je i onaj manji dio nas koji imamo jednake želje, ambicije i volju, ali su naše mogućnosti u nekim pogledima ograničene i to uvelike utječe na našu odluku.

Na kraju će, obzirom na spomenuta ograničenja, svaki pojedinac u sklopu sebe spoznati i uvjeriti se koliko je jak kao individualna osoba i koliko će mu ista ograničenja utjecati i/ili smetati u donesenoj odluci. Ja sam sada student prve godine Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Odlučio sam se na studiranje u prilično neprilagođenom Sarajevu, naspram drugih bližih gradova. Koliko je to bio pravilan izbor, vrijeme će pokazati. Da bi ovaj drugi izbor bio uvelike lakši, svakako, ali kao i uvijek u životu za sve što išta vrijedi treba dati mnogo truda i napora. Jedno je sigurno, a to je da bih bez obzira na napornost i težinu svog izbora, opet donio istu odluku.

Život sa paraplegijom

Ja sam odrastao upoznavajući bolest "paraplegija", promatrajući mijenjanje svog invaliditeta do trenutka sjedanja u invalidska kolica, što je bilo prije tri godine, pa i dan danas, i pokušavajući shvatiti kako sam se našao u ulozi invalida, kako bih to prihvatio i naučio se živjeti s tim. Na kraju, našao sam se zatvoren u svom mračnom svijetu, okružen samoćom i osjećajem da sam izgubljen u vremenu i prostoru. Godinama sam odbijao tuđa znanja o životu i svemu što mi se događa, ponašao se kao da jedini ja znam svoju bol i negirao da osim znanja o neopisivoj boli i patnji ne znam gotovo ništa. Kad sam se promijenio, točno ne znam. Možda kada sam se kao dvadesetpetogodišnjak našao u trenutku kada sam se trebao smijati, a nisam jer je mi je nešto u meni govorilo da to ne smijem.

U srednjoj školi, uz pomoć određenih ljudi, shvatio sam da ne znam sve i da je dozvoljeno griješiti sve dok čovjek iz tih pogrešaka nešto nauči. Na kraju, prihvatio sam živjeti ovaj život onako kako najbolje znam i onako kako me nova znanja to uče, jer bol u mom životu je prevelika da bih još patio. Godinama koje su slijedile učio sam živjeti prema onom što mogu i prema onom što očekujem od sebe i života, a najbitnije što sam naučio je da me nitko ne smije uvjeriti kako sam manje vrijedan i kako moj život nema smisla. 2006. godine izdao sam zbirku hutbi, baš kako bi riječima izvukao ono što me godinama mučilo i priječilo da budem slobodan i sretan mladić. Jesam li uspio - vjerujem da jesam jer sam i tu naučio da prvo postojim ja kao osoba, a tek onda moja invalidska kolica ta da ona ne predstavljaju cijelog mene već su samo dio mene. Na ljeto iste godine promatrao sam život s drugih pogleda i shvatio da je samostalnost veliki faktor koji me kao čovjeka, a vezano da sam u invalidskim kolicima, čini potpunim. Bilo je problema, no kako mi nikad ništa u životu nije bilo previše lako, dao sam sve od sebe i bio uporan u ostvarenju svog cilja.

Danas, više od dvije godine kako nisam vozač, nakon što sam promijenio dva automobila, vjerujem da sam u namjeri da budem što samostalniji uspio i osjećaj koji imam u sebi kad sjednem za volan nikad ne bih dao za ništa na svijetu. To je bio moj prvi dokaz da niko ne zna bolje od mene što mogu i što trebam, i da sve nije zaustavljeno time što sam u invalidskim kolicima.

Prije 9 godina maturirao sam medresu školu u Tuzli, s prosjekom odličnim. Došlo je pitanje što dalje, a više od ičeg želio sam dalje. Imao sam tri mogućnosti: biti doma, zaposliti se ili studirati. Između ostalog, javio sam se na par oglasa za zaposlenje. Prve dvije mogućnosti sam odmah odbacio, radi doista različitih razloga. Allah je htio da odmah dobijem posao i zaposlio sam se na mjesto imama, hatiba i muallima u džematu Dedići, Medžlis Islamske zajednice Srebrenik. Da bi se to i dogodilo, pošavši da prisustvujem proklanjavanju džamije u mjestu Bjelave, Srebrenik, stavši da izvršim skretanje u to mjestu imao sam udes u kojem sam zadobio teške tjelesne povrede i ostao prikovan za invalidska kolica, u kojima se nalazim i dan danas, hvala Allahu na iskušenju.

U odabiru fakulteta uz sve moguće pretpostavke nisam oklijevao, znao sam šta želim. Kako u Sarajevu niti Tuzli niti jedan fakultet, izuzev nove zgrade Ekonomskog fakulteta u centru grada, nije potpuno prilagođen, odlučio sam se iako je to izazov da upišem Fakultet Islamskih nauka Sarajevo jer je ono što me ponajviše privlači i što je, vjerujem, najbolji izbor budućnosti obzirom na moje mogućnosti i sposobnosti kao osobe u invalidskim kolicima. Položio sam prijemni ispit i krenuo ostvarivati jednu od najvećih želja, ali istovremeno i jedan od najvećih strahova u životu.

Konferencija o životu studenata sa invaliditetom

Krajem 2009. godine sudjelovao sam na Prvoj konferenciji o kvaliteti života studenata s invaliditetom. Taj događaj potaknuo me da se učlanim u Udrugu studenata s tjelesnim invaliditetom, odnosno da doprinesem svojom sposobnošću ovom društvu i osobama sa tjelesnim invaliditetom, da doprinesem sebi jer sam i ja taj, jedan od njih. Uslijedila su predavanja o studiranju osoba s invaliditetom, gdje sam kroz informativan razgovor i obrazloženje rezultata iz prethodno provedene anonimne ankete o studentima s invaliditetom, provedene među kolegama na raznim fakultetima, želio upoznati kolege studente s našim potrebama i problemima. Reakcija na predavanja, naročito među kolegama studentima, bila je iznenađujuće dobra. Volio bih da se osnuje udruga studenata sa posebnim potrebama, tjelesnim invaliditetom, a ja bih bio rad da sudjelujem u tome. Zar nije lijepo čuti i ovo da je  ljetos u Rovinju održana ljetna škola za studente s invaliditetom, što je bilo vrlo lijepo i vrijedno iskustvo učenja o samom sebi, sviješću o svojim vrijednostima i potrebama, te pronalaženju rješenja na mnogobrojne probleme tokom studiranja nas studenata s invaliditetom, zar se i kod nas ne može ovako nešto organizovati i na takav način pokazati studentima sa invaliditetom da nisu ništa manje vrijedni od ostalih?

Doista je velik i poseban događaj prisustvovati i biti dio ovakvih događaja, zato bih imao veliku želju da i mi to pokrenemo u našoj lijepoj Bosni, jer znam da to možemo i znamo. Tu doista ne fali zrelosti i uključenosti jer svaki od nas zna - sve što mogu učiniti mogu učiniti pametnim postupcima do kojih mogu doći samo zrelim razmišljanjima, a i svaka sitnica koju kao individua učinim za boljitak svog življenja kao student s invaliditetom, jednako će pomoći kako meni tako i svakom kolegi studentu s invaliditetom. Naravno, ono što jedan može učiniti možda je sitnica, no zato se i okupljamo zajedno da bi svako od nas svojom sitnicom pridonio nečemu većem i boljem. Uporni jesmo, vjerujemo u sebe i imamo nadu da ćemo to i postići. Osobno, kolegama studentima s invaliditetom sam potpuno oduševljen, podržavam ih u svemu i, kao što sam im rekao, učinit ću sve što mogu i znam kako bi svojom sitnicom pridonio velikom i važnom za svih nas - poboljšanju života studenta s invaliditetom. Želio bih im svima zahvaliti na prilici da sudjelujem u radu na način poboljšanja našeg života i odnosa u društvu, na načinu kojim su me prihvatili i ponudili mi svoje prijateljstvo.

Studij na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Danas, kada studiram prvu  godinu i kako su me mnogo, mnogo puta stepenicama podigli cijenjeni kolege, opet se nalazim pred novim dokazom da moj život nije zaustavljan time što sam u invalidskim kolicima i da sam konačno stvorio život kojim sam zadovoljan i kojeg ne bih mijenjao. Vjerovali ili ne, studiranje i ovaj Fakultet, to su mi i pružili.

Ovom prilikom želio bih se zahvaliti dekanu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, prof. dr. Bušatlić Ismetu na svim naporima koje je uložio kako bi mi omogućio da studiram, ali prije svega na ljubaznosti i srdačnosti. Isto tako, zahvaljujem se prodekanu za nastavu na podršci i savjetima, te isto tako na jednakoj ljubaznosti i srdačnosti, kao i svim profesorima koji pokazuju nesebično razumijevanje oko ispita.