Zapadno shvatanje islama

Islamsko-kršćanski odnosi su izgubili svoju originalnost uslijed nasilja i sukoba. To je počelo krstaškim ratovima, preko kolonijalizacije do modernih političkih ideja. Krstaški ratovi su oblikovali zapadnu svijest i imaju uticaja u međusobnim odnosima sa muslimanima.

Duboko se vjeruje na Zapadu da je sa Francuskom revolucijom počela rapidna borba za slobodu čovjeka i za jednakost ljudi. Afirmacija ljudskih prava dovodi se u vezu sa zapadnom civilizacijom, tvrdeći da su engleska Magna Carta iz 13. stoljeća, američki Ustav iz 18. stoljeća i Deklaracija o građanskim pravima u Francuskoj preteče demokratskog društva. Međutim, za razliku od toga u 7. stoljeću Muhammed a.s. je proklamirao slobodne ideale čovječanstva. Poslanik a.s. je izvršio enorman zadatak u kulturno-istorijskoj evoluciji ljudske populacije uz slobodu i dostojanstvo bez nasilja. Na temelju Kur'ana i Sunneta islamski pravnici su izveli koncept zaštite pet temeljnih prava svakog čovjeka: pravo na život, pravo na vjeru, pravo na slobodu, pravo na imovinu i pravo na čast. Trijumf solidarnosti i sveopšteg bratstva bio je oproštajni hadž (Hadždžetu-l-veda') 8. marta 632. godine. Muhammed a.s. je održao govor koji predstavlja sintezu islamskog učenja, osnovna prava čovjeka i dužnosti prema Bogu, sebi, porodici, komšijama i čovječanstvu. Taj govor predstavlja najbolju deklaraciju koja je proklamovala slobodu, bratstvo i jednakost.

Da li je islam naklonjen miru ili nasilju
Filološki riječ islam je deriviran iz riječi selam, što znači mir, a to aludira na to da je islam vjera mira. S druge strane, riječ islam, iz koje se derivira pojam musliman, znači i apsolutno pokoravanje Bogu.

Islam se shvata kao vjera sile, ali da se islam širio sabljom, muslimani Španije, koji su njome vladali 800 godina, da su htjeli mogli su protjerati sve nemuslimane ili ih prisiliti da prihvate islam. Muslimani vladaju Arabijom, ne računajući period vladavine Francuza i Engleza, oko 1.400 godina. Da se islam širio sabljom ne bi ostao nijedan kršćanin na tlu Arabije. Muslimani su u Indiji dovoljno dugo vladali da su mogli natjerati svakog nemuslimana da konvertira u islam, ali to nisu uradili. Malezija i Indonezija su dvije najmnogoljudnije muslimanske zemlje. U ove dvije zemlje islam je došao prije vlasti. U istoriji nije poznato da je ijedna muslimanska vojska kročila na ta područja dolaskom muslimana. Zato treba imati na umu da se islam i vlast nisu istovremeno širili.

Da se islam širio nasiljem novi obraćenici bi se te vjere pridržavali samo dok opasnost ne prođe. Stanovnici Afrike prihvatili su islam jer su ih muslimani oslobodili mnogih dažbina i enormnih poreza koje su morali plaćati Rimljanima, kao i zbog toga što im je pod muslimanskom jurisdikcijom zagarantovana sloboda.

Agresivnost koju su ponekad pokazivali muslimanski vojnici nema elemenata islamskog učenja. O islamskom načinu postupanja najbolje svjedoči praksa Muhammeda a.s. i njegovih prvih sljedbenika. Mogu, naravno metaforički, reći da su muslimani koristili mač, ali to je mač koji osvaja srca ljudi: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!"

U Bibliji stoji da je Isus rekao kako je došao da donese sablju. Iz ovog citata bi se moglo reći da je kršćanstvo vjera mača, terorizma i nasilja. Muslimani tako ne razumiju ovaj biblijski stavak.

Islamska interpretacija džihada
O ovoj temi je važno govoriti budući da se mnoge denuncijacije iznose na račun islama, a i mnoga zlodjela su počinjena u ime islama. Islam se povijesno, a često i sada, stigmatizira da se širio nasilno uz pomoć mača i kroz ratove. Takve kvalifikacije su postale intenzivnije nakon 11. septembra, te zato mislim da je važno elaborirati pitanje džihada, fundamentalizma i terorizma.

Povijest je pokazala da je vjera ogromna i moćna snaga u čije ime su se činila mnoga dobra i zla djela. Islamsko-kršćanski odnosi su izgubili svoju originalnost uslijed nasilja i sukoba. To je počelo krstaškim ratovima, preko kolonijalizacije do modernih političkih ideja. Krstaški ratovi su oblikovali zapadnu svijest i imaju uticaja u međusobnim odnosima sa muslimanima. U tome udjela ima i nasljeđe evropske antike. Grci i Rimljani su samo sebe smatrali civilizovanim, a sve ostale, posebno one sa Istoka, varvarima.

Pojam džihada asocira zapadnu svijest na nasilje, ali osnovno značenje ove riječi nema ništa sa ratom. Ta borba je koncept koji je ekvivalent konceptu pravednog rata zapadnih naroda. Pojam džihad je izveden iz korijena dž-h-d (truditi se, zalagati se). Očigledno je da džihad asocira na svaki oblik napora i uloženog truda. Džihad predstavlja svaki napor u aktivnostima za progres, blagostanje pojedinca i društva. U užem smislu znači i oružanu borbu, odbranu zemlje, slobode, uvjerenja, časti i drugih vrijednosti pomoću sile, ukoliko ne postoji drugi način. On znači samonaprezanje na Božjem putu, voditi koristan život, nastojati društvo učiniti moralnijim i pravednijim. Dakle, ovaj termin predstavlja borbu i ulaganje truda da se poboljša i unaprijedi ljudski život.

Islam nije propisao džihad s ciljem primoravanja ljudi da prihvate islam, niti s ciljem širenja nereda i straha među ljudima. Džihad predstavlja borbu i nastojanje da se uspostavi pravno i demokratsko društvo i da se svako zaštiti.

Ovaj se termin koristi vrlo tendenciozno s namjerom da se muslimani shvate kao populacija koja je sklona sukobima i agresiji i da se ne očekuje da budu konstruktivan element za mir.

Džihad predstavlja otpor, borbu i aktivnost na nekoliko načina: srcem, jezikom, rukom i mačem. Prva vrsta je borba sa sobom, druga predstavlja borbu pojedinca da interveniše kako bi ispravio greške i uspostavio dobro i posljednji koji znači odbranu vjere, domovine protiv onih koji napadaju. Oružani rat je sekundaran, ali se u zapadnoj svijesti ukorijenila negativna konotacija.

Džihad nikako ne znači namjeru da se objavi rat cijelom svijetu da bi im se islam silom nametnuo. Džihad, zapravo, znači samo legitimnu borbu u odbrani ljudskih prava. U početku je borba muslimanima i Muhammedu a.s. bila zabranjena, uprkos svim represalijama i nasilju koje su muslimani trpjeli. Drugovi Muhammeda a.s. su bili ranjavani, diskriminirani i maltretirani na brutalan način, te su tražili od Poslanika a.s. dozvolu da uzmu oružje i da se brane. Međutim, odgovor od Allaha bio je strpljivost: „Dalje od boja, već molitvu obavljajte..."

Takva praksa važila je trinaest godina, koliko je Muhammed a.s. u Meki boravio. Dakle, trinaest dugih godina strpljivosti na razne i brutalne nasrtaje na muslimane. Tek nakon preseljenja Poslanika a.s. iz Meke u Medinu oružana odbrana je dozvoljena: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini, a Allah je, doista, kadar da ih pomogne, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja prognani samo zato što su govorili: - Gospodar naš je Allah."

Ukoliko prestane nasilje i ubijanje, onda Kur'an naređuje: „Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih."

Međutim, u situaciji kada agresorska strana ne želi mir, onda: „Ako se oni ne okane vas i ne ponude vam mir i ako ne prestanu vojevati protiv vas, vi ih hvatajte i ubijajte, gdje god ih stignete, puno pravo vam dajemo protiv njih."

Džihad, kao borbu, islam eksplicite propisuje u specifičnim situacijama. Naprimjer, u sprječavanju zlostavljanja i nasilja u vjeri, kao što prethodni kur'anski citati na to aludiraju. Razlog dozvole džihada jeste i borba kako bi se potlačeni izbavili iz takve situacije, kao i čuvanje svetinje vjere i države. U Kur'anu se kaže: „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!"

Dakle, islam zahtijeva da se izbjegava borba, ali je legalizuje isključivo radi odbrane.

Džihad, u stvari, znači borba da se cjelokupni život uskladi sa Božjom voljom, truditi se da se čini dobro i suprotstaviti se zlu. On predstavlja i borbu protiv nepismenosti i svega što je destruktivno. Islam ne pretenduje imati političku dominaciju i hegemoniju u svijetu niti potčinjavanju vjeri, nego osuđuje silu, razaranje, zato što je cilj islama mir među ljudima.

Na Zapadu se džihad prevodi kao sveti rat, a to je refleksija srednjovjekovne kršćanske percepcije islama kao vjere mača. To čine krugovi koji pripisuju islamu nasilje kao način na koji se širio, a takvo poimanje džihada bi trebalo značiti da svaki musliman mora mrziti nemuslimana i boriti se protiv njega. Islamu se, s druge strane, ne može pripisati pojam sveti rat, jer u islamu tako nešto nije poznato, budući da u njemu nema svetih ljudi, pa ni svetih ratova.

dr. hfz. Almir Pramenković (www.glas-islama.info)