Pogovor knjizi "Reisofobija"

Knjigom „Reisofobija, sasvim opravdano i odveć potrebno, Fatmir Alispahić u javni diskurs uvodi nove pojmove i imenitelje, koji su uokvireni u specifične i sasvim nove konstrukcije. A jedna od tih konstrukcija jeste i centralni pojam knjige, zapravo, riječ je (i) o naslovu - „Reisofobija", sa kojom Fatmir Alispahić autentično i odvažno oslikava i impregnira cjelokupni horizont mržnje, straha i otklona kojeg generira svekolika, uglavnom ovdašnja, organizirana islamofobija spram imena, lika, djela i autoriteta reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića. A reisu-l-ulema je, podsjećamo i naglašavamo, vrhovni vjerski poglavar bh. muslimana, ili Bošnjaka u širem i preciznijem određenju. Što bi se narodski kazalo: Prvi (u vjeri) kod Bošnjaka!

Fatmir Alispahić, dakako, ordinira i na tromeđi (drukčijih) konstrukcija: strukturalne trezvenosti (M. Hoffman), mentalne čestitosti (M. Širbić) i, konačno, duhovne sabranosti (A. Debeljak). A budući da baratamo sa novim pojmovima i konstrukcijama, usuđujem se predložiti i jednu novu u pojašnjenju konstrukcije reisofobija, a to je konstrukcija IZ-ofobija (širenje jakog straha od Islamske zajednice i zajedništva bh. muslimana u jedinstvenoj vjerskoj organizaciji). Naravno, imenovat ćemo stvari pravim imenima, da se zna, a jezik je, svakako, kuća bitka. Jezik je, također, i kuća pamćenja, jer upravo ove konstrukcije - islamofobija, reisofobija, IZ-ofobija, pa na koncu i BBI-ofobija (strah od koncepta i standarda života), jesu okviri, instrumenti i načini preko kojih sadašnja generacija selektiranih i osviješćenih bošnjačkih partikula i institucija, u ime cjelokupnog (ne)svjesnog bošnjačkog korpusa, u jedva podnošljivoj teškoći povijesnog trenutka, evidentira i dokumentira aktivnosti koje su usmjerene protiv bošnjačkog kolektiva, bića i duha, istovremeno. Isto tako, ove egzistencijalne konstrukcije treba shvatiti i kao konstruktivan, suvisao i smislen odgovor na cjelokupnu lakrdiju pojmova i konstrukcija preko kojih vulgarni, agresivni ateizam i(li) organizirana islamofobija atakuje na islamske vrijednosti, općenito moral, prosvijećenost i sami duh bošnjačkog bića. Izdvojit ćemo sljedeće primjere, između mnogih drugih: „neprosvijećeni medžlisizam" Tarika Haverića[1], a radi se o nazor sklepanoj i nemuštoj konstrukciji koja odražava nemoć, ljutnju i sami Bog zna više šta, no, jasno je na što i protiv koga je uperena, dakle, „strijela je odapeta", kao što kaže S. Pećanin urednik „Dana"; zatim konstrukcije - „sakralne nakaze" i „arhitektonske rugobe", sa kojima se proslavio dokazani islamofob Željko Ivanković u banjalučkim „Nezavisnim novinama" (05.01.2010.), a, zapravo, to su konstrukcije kojima je tretirao sarajevske džamije, pridruživši se aktualnoj antiislamskoj euforiji, u trenutku kada Evropa odveć zvanično, referendumski, step by step, objavljuje „rat" i odlučno kaže NE minaretima, džamijama, hidžabima i mahramama.

No, Fatmir Alispahić upravo sa tromeđe, koju smo već spomenuli, vrši sondažu recentne prošlosti, iz koje vadi i crpi stvari, pojave i aktivnosti koje su nam se organizirano spravljale i priređivale, osobito reisu-l-ulemi dr. Ceriću. I jasno ćemo kazati: Ne, nama se to nije dogodilo - to su oni smišljeno, planski, konstanto i konzistento radili - nama, osobito vrhu IZ-e, napose reisu-l-ulemi. I zato smatram da Fatmir Alispahić, knjigom „Reisofobija", pledira na ozbiljnost naše nakane smještene i precizirane u konstrukciji: institucionalno pamćenje (izrazito egzistencijalna konstrukcija)! Ovaj put, odlučili smo da pamtimo, legalno i legitimno, studiozno i naučnoistraživački ćemo se odnositi spram svih onih tendencija i akcija koje su uperene protiv naše vjere, naroda, zajednice i institucija koje su garant opstojnosti: vjere, naroda i domovine. I upravo je Fatmirova knjiga „Reisofobija" jedan od prvih koraka u realizaciji te ideje i te ozbiljnosti. I zato je ova knjiga, kao takva, bila odveć očekivana, jer doćeralo je „cara do duvara"! Dakle, bilo je pitanje dana kada će na vidjelo izaći knjiga koja će se temeljito pozabaviti svim akcijama, plaćenim i onim dragovoljnim (itekako ima i takvih egzemplara/kičmenjaka/auto-rakara), koje su usmjerene na blaćenje, satanizaciju i do besvijesti vrijeđanja ličnosti - centralne i najveće vjerske pozicije, štaviše institucije - reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića. I upravo je sve to i svemu tome - autentičan dokaz - knjiga „Reisofobija".

Fatmir Alispahić se potrudio da prelista i „iščita" oko petstotinjak brojeva sarajevskih magazina („Dani" i „Slobodna Bosna") i dnevnih novina („Oslobođenje"), također da uprati i centralne informativne i političke emisije/magazine na Federalnoj televiziji, koji su uporno i konzistentno, u svim svojim varijacijama, od uvodnika, preko kolumni pa do karikatura na duplericama i raznoraznih paskvila, iracionalno i neosnovano, bezrazložno i ad hominem, sa povodom i bez njega, pogano, ružno i krajnje nepristojno, nemisleći i nelogično (pobogu, kako će misliti, kada su već plaćeni za to - a ovdje u ovoj konotaciji riječ je o „beskičmenjacima"), napadali i satanizirali najvećeg bošnjačkog vjerskog velikodostojnika, dakle, vjerskog poglavara reisu-l-ulemu! Neke stvari je logički nemoguće i objasniti, a neke, pak, ne treba ni pojašnjavati! A možda bi trebalo pojasniti i ukazati na izvjesnu proporciju: jer, što je više rastao autoritet, sposobnost i (međunarodna) priznanja reisu-l-uleme utoliko je, dakle, proporcionalno, štaviše kao popodnevna sjenka, rasla i kvasala ovdašnja reisofobija i islamofobija u svim svojim kombinacijama i sa svim svojim ograncima. (No, sreća im je što mi ipak živimo u nesređenoj državi, jer sud bi se itekako trebao baviti ovim stvarima i bile bi mu pune ruke posla!)

Ali, o kakvom se „pokušaju podvale" radi od strane onih koji tako uporno i tako bezočno, gdje god mogu i gdje god im se ukaže prilika, napadaju i udaraju na reisu-l-ulemu i institucije IZ-e, ukazuje i sarajevski profesor dr. Ugo Vlaisavljević koji će u jednom od posljednjih brojeva „Dana" reagirati („Moć javnog šikaniranja", Dani, 29.01.2010.) na iskrivljene navode novinara „Dana", pa će ponoviti svoje mišljenje i zamjećivanje da neumorni kritičar reisu-l-uleme, sarajevski profesor i dokazani vulgarni ateist - prof. dr. Enver Kazaz, upravo suprotno od reisu-l-uleme i onoga za što ga optužuje, „dobija više prostora u medijima od reisu-l-uleme" i „da Kazaz u javnom mnijenju ima veću moć od reisu-l-uleme". Prof. dr. Ugo Vlaisavljević će i kasnije, sasvim odlučno, stajati iza svoje tvrdnje o Kazazovoj velikoj moći u javnom mnijenju kazavši da on „ima priliku reći u javnosti gotovo sve što mu padne na pamet." I, naravno, nikada nikome nije problem (sic!) Kazazovo medijsko i uopće javno preeksponiranje, nego je problem medijsko eksponiranje vrhovnog vjerskog poglavara bh. muslimana. I, na koncu reagiranja, prof. dr. Vlaisavljević poentira kazavši da je problem u tome što neki novinari žele postati moćniji i utjecajniji i od samog poglavara reisu-l-uleme. Po njima - reisu-l-ulemi je mjesto u zapećku i u jednoj strukturalnoj dubini duhovne i „memli" tišine i intime uskog vjerskog prostora. A treba li im kazati da je politika polje djelovanja volje i da je vjera, na svoj način - preko etike, savjeta i drugih metoda, itekako pozvana da učestvuje u njoj. Treba li im kazati i to da je muslimanu po učenju islama čitav svijet svet i primaran - kao mjesto djelovanja i mjesto molitve, dakle, čitav mu je svijet džamija i čitav mu je svijet domovina. Upravo onako kao što je i Dante primjećivao da mu je čitav svijet domovina i prostor djelovanja, ali nikada nije niti će biti problem u Danteu koji će ovako što kazati nekoliko stoljeća poslije poslanika Muhammeda, a.s., već je problem isključivo u muslimanima i njihovoj holističkoj percepciji svijeta. Ali, vjera po njima (islamofobima) ne može biti toliko obuhvatna i na tolikom prostoru, to im je užasavajuće, ona je po njihovom uskom shvatanju - duboko zakopana među četiri džamijska zida, među nišanima, ona je kod i sa umrlim, samo na onom svijetu itd. A sekularizam bi gradili isključivo na bazi rigidnog i isključivog ateizma. A vratit ćemo se opet na dr. Vlaisavljevića i njegovu dosjetku sa Newtonom: „Ako danas u BiH sekularizam treba da se sačuva, onda ne treba da pitamo - a gdje vam je tu ateista?" Dakle, ateisti su mogući, ali ne i nužni za gradnju sekularnog društva. I kazat će dalje dr. Vlaisavljević da „za gradnju sekularnog političkog poretka ne trebamo imati nekakvu ateističku skupinu koja će ga promovirati"! I upravo zbog toga oni su problem samima sebi, kao i antiteisti, a ne samo kao ateisti, dakle, radi se o varijablama unutar hipoteze. Definitivno, njima je jedan od najvećih problema reisu-l-ulema, jer uspješno razbija klišee i šeme i ima ga - aktivnog, jasnog, prihvatljivog i funkcionalnog; reisu-l-ulema koji nije sinekura (kao što je to bio slučaj sa nekim njegovim prethodnicima) koja će praviti smijuriju od institucije Rijaseta i reisu-l-uleme, već je to poglavar koji sa nevjerovatnom (fizičkom i intelektualnom) energijom uspijeva obići bh. džemate, vaziti na otvaranjima/proklanjavanjima džamija, držati predavanja na univerzitetima širom svijeta i bitnim svjetskim manifestacijama, koji će lobirati za svoju zajednicu ali i domovinu gdje god je to moguće, pa će se kao rezultat tog lobiranja u Evropskom parlamentu izglasati rezolucija o Srebrenici i 11. juli proglasiti Danom sjećanja na srebrenički genocid itd. I, naravno, nekome to smeta! O tempora, o mores!

Treba kazati da je Fatmir Alispahić u ovoj knjizi, u sondažnoj analizi islamofoba i reisofoba, dakle, za razliku onih koje kao objekte tretira, izrazito regularan, koncizan, precizan i odmjeren, i što je krucijalno: ovim poduhvatom Fatmir je uradio izrazito značajan projekt koji će biti međaš pamćenju, ali ovaj put - institucionalnom.

Naravno, ti koji su tretirani (a, zapravo, nisu ni svjesni da sami sebe tretiraju) bune se kada ih nazivamo islamofobima i sada već - reisofobima, pa kažu da nisu islamofobi ako ukazuju na pojedince i njihovo djelovanje. No, mi ćemo im ovako odgovoriti: itekako plediramo na bezočnost, bezdušnost i vulgarnost samog odnosa i načina tretiranja ljudi, koji obnašaju značajne funkcije unutar IZ-e. Neko je mudro primjetio da u totalitarnim i diktatorskim režimima ne treba suditi i pitati za ciljeve koji se proklamuju, oni će uvijek u proklamaciji biti „dobri", već treba, prije svega, pitati i za načine na koji se to radi, dakle, treba pitati za metode. A kakvi su metodi ovdašnje boljševičke islamofobije - suvišno je govoriti!

Zato je knjiga „Reisofobija" svojim najvećim dijelom neupitan primjer i neporeciv dokaz svirepog odnosa ovdašnje islamofobije i reisofobije, ona je DOKAZ,  mnogo više nego pojašnjenje ili moguća i evidentna teorija. Primjeri/dokazi se, na koncu, pamte - teorije se zaboravljaju! Zato će ova knjiga i biti upamćena - kao povijesni dokaz!

Ona, također, jasno dokazuje kako su se za nečasne radnje i rabote tražili i nalazili ljudi i primjeri, kao kolateral, i u smislu izjave nekadašnjeg utjerivača straha: „Ima ljudi samo im treba usta otvoriti" - oni su pronalazili ljude, isto tako i ovaj put, što je sasvim evidentno, u usta im stavljali riječi, konstrukcije i rečenice koje nisu ni izgovorili. Kako bi tek tako nešto radili da imaju vlast koju bi željeli!? Ali, Bog daje vlast! No, navest ćemo (i) primjer njihovog djelovanja (i neuspjeha) u tom smislu: Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić gostovao je drugi dan Kurban bajrama (2009.) na FTV-u u centralnoj informativnoj emisiji („Dnevnik 2"), u specijalnom intervjuu subotnjeg „Dnevnika". Sasvim očito, muftija Omerbašić odbio je biti žrtva neviđenog pressinga ovdašnje islamofobije, zapravo, odbio je biti „dio organizirane šeme i tala" - i nije rekao ono što se očekivalo od njega da kaže, da ih podrži i bude kolateral njihovim nečasnim namjerama i rabotama. Muftija Omerbašić je suprotno njihovim očekivanjima, odveć slobodno, legalno i legitimno, izrazio svoj stav i ukazao na nepravilnost djelovanja bh. medijske skalamerije, upozorivši i podsjetivši ih na pravila ponašanja u javnom sektoru, koja se moraju poštovati, a osobito je ukazao na pravila ponašanja i na evidentno odsustvo poštovanja kada se mediji odnose i tretiraju institucije IZ-e, poglavito reisu-l-ulemu, kao njenog vrhovnog poglavara. Tolerancije, naravno, nije bilo i tajac nije dugo trajao - muftija Omerbašić je, u jasnom kopernikanskim obratu, svojim regularnim eksponiranjem postao objektom tretiranja medijske islamofobije, pa će ga se u kontekstu institucije (zagrebačkog muftije) permanentno iz ponedjeljka u ponedjeljak, iz „60 minuta" u „60 minuta", proskribirati za učestvovanje u organiziranom ratnom kriminalu (sic!), dovodit će se u vezu sa svim kanalima organiziranog prijenosa i protoka novca, sredstava i oružja, da će muftija kao tobože svojevrsni „gospodar rata" kontrolirati i organizirati dovođenje komandosa, mudžahedina i vehabija u Bosnu, da je naoružavao bošnjačke ekstremiste koji su počinili ratne zločine itd. Upravo sada smo svjedoci t(akv)og bezočnog i konzistentnog tretmana. Štaviše, zbog te permanencije, stječe se dojam da će na FTV-u, i u okviru metereološkog izvještavanja, za crne oblake i ciklonu koja dolazi sa sjevera biti krivac i odgovoran muftija Omerbašić.

Ovdašnja islamo/reisofobija se majstorski dugo bavi (naizgled) „nevažnim stvarima", spravljajući čudnovat i opasan eliksir od medija i njihovih poganih i nečasnih namjera, pa će mjesecima, pa i godinama, svi zajedno - printani i elektronski mediji, opetovano, papagajski i pomalo smiješno, ali ništa manje opasno - tretirati (i) reisovu džubbu i njegove Ray Ban naočale. (A tu tendenciju dokazuje i slika na naslovnici „Dana" kako naš reis, njegova supruga i turski reis u cugu i orkestrirano piju Pepsi na slamku!)

Je li to sitnica i nekakva glupa smijurija? Nije! Jer, radi se o starom i već viđenom recidivu: kada nemaš ništa konkretno onda nešto sitno i naizgled nebitno permanentno drži pod lupom medija i dobit će se nešto. A još uvijek živi svjedoci nam pričaju kako je svojevremeno srpski ekstremist i planer srpskih zločina u Generalštabu JNA - Radoš Kalajić, po nalogu SANU, pisao opasne tekstove o panislamizmu, a u isto vrijeme do besvijesti ismijavao kravatu Hamdije Pozderca. Da, kravatu! To je nešto gotovo trivijalno! Naizgled! Ali, ima mnogo sličnosti i podudaranja:

SANU, panislamizam, kravata, Hamdija,

SANU, islamski terorizam, Ray Ban naočale, džubba, Mustafa.

Sasvim je očigledno, zar ne?

Dakako, slučajnosti ne postoje, ali, u našem slučaju, postoje naivnosti - kojih ne bi smjelo biti (više). A Fatmir Alispahić, i njegova knjiga „Reisofobija", upravo govore i garantiraju da će je biti sve manje.

Nismo više, ne želimo i nećemo biti više tako naivni! To treba glasno i jasno kazati i obećati, pred uzvišenim Bogom, prije svega - samima sebi, da nas svi čuju i shvate krajnje ozbiljno.

Muhamed Velić

[1] Tarik Haverić u serijalu „Muke s liberalizmom"  u eseju „Bosanski liberalizam i neprosvijećeni medžlisizam" napravio je gotovo nemoguću konstrukciju „neprosvijećeni medžlisizam" - koja, zbog nedovoljnog poznavanja pojmova i imenitelja, ne stoji, nije referenta i ruši se sama od sebe, jer apelira na neprosvijećenost nečega što je struktura ili nivo organizacije, nešto što ne predstavlja svijest koja, kao takva, treba biti prosvijećena ili ne. A to je gotovo identično kazati - neprosvijećenost kantona, općine, mjesne zajednice! A šta bi, zapravo, unutar tog „izma" - „medžlisizam" (autor svjesno aludira na učenje, sljedbu, ideologiju unatar te odrednice - medžlis) bio „džematizam", sa svojom ideologijom i učenjem, da li bi i on bio neprosvijećen, po crti automatizma (džemat koji je dio medžlisa, niža razina organizacije), ili, pak, kakav bi bio i šta bi već bio „mufticizam", apelirajući na veći nivo organizacije Islamske zajednice (od medžlisa)!? A drugi je par rukava što Tarik Haverić ovom konstrukcijom želi, prije svega, podvaliti da su imami, taj široki pojas svijesti unutar IZ-e - neprosvijećeni, neobrazovani i neupućeni. No, drugom ćemo prilikom šire pojasniti i odgovoriti mu na ovo stremljenje, ali i na krajnju neprimjerenost (akademskom radniku) i nepristojnost prilikom izbora riječi i primjera za poređenje, kada hipotetički u usta francuskog svećenika ubacuje svoje riječi - „islam, to odiozno azijatsko krivovjerje"! Tuknu li ove riječi na islamofobiju? (Suvišno je i pitati!)