Neodgovorna država

Piše: Ekrem Tucaković

Često se može čuti konstatacija da će 21. stoljeće biti stoljeće religije ili, pak, stoljeće u kojem će religija imati važnu društvenu ulogu. Iz perspektive vjerujućeg čovjeka to, samo po sebi, ne bi trebalo biti sporno i problematično, čak štaviše. Kada je u pitanju islam, prvo desetljeće novog milenija ide u prilog takvim tvrdnjama. Međutim, način i širi kontekst prisustva islama u javnosti izaziva, u najmanju ruku, zabrinutost i katkad zebnju. Posebno ako se ima na umu medijska dimenzija. Jer mediji sve manje informiraju, sve manje prenose vrijednosno neutralnu informaciju koja odražava različite pristupe i izvore. Mediji konstruiraju stvarnost, oni plasiraju sliku svijeta i vrijednosti prema svome ideološkom opredjeljenju, formiraju stavove i naklonost javnosti.

Stigmatizacijom do genocida
Muslimani u Bosni i Hercegovini, dakako i na Balkanu, dosta dugo osjećaju negativne implikacije javne društvene i medijske fokusiranosti na islam, a u nekim periodima te posljedice su bile vrlo tragične. Agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocidu prethodila je snažna kampanja širenja straha i neprihvatljivog kvalificiranja islama i muslimana, koji tome nisu davali ama baš nikakvog povoda. Niti su imali svoju državu, niti vojsku, niti rukovodili policijom, niti dominirali ekonomijom, niti raspolagali medijima, niti imali ikakve nacionalne, a kamoli razrađene nacionalističke, odnosno hegemonističke projekte, niti su imali u svojoj tradiciji iskustvo organiziranih zločinačkih akcija i pokreta. Također ne treba zaboraviti da je u periodu komunističke vlasti svijest muslimana umnogome bila ateizirana i sekularizirana, pa čak i znanje o vjeri koje je stjecano bilo je dijelom sekularizirano ili se kalemilo na svijest koja je prošla snažan proces sekulariziranog i agresivno ateiziranog svjetonazora. Prema tome, nije bilo osnovnih pretpostavki da se muslimani u ondašnjoj zajedničkoj državi predstavljaju kao prijetnja s pozicija njihove vjerske pripadnosti, a posebno da se izvrgavaju negativnom društvenom i medijskom portretiranju, stigmatizaciji. No, ipak tadašnja javnost intenzivno je zastrašivana fabriciranim konstrukcijama o militantnom islamu, džihadu, islamskom ekstremizmu i fundamentalizmu, nekompatibilnosti islama i demokratije, čak je ezan označavan pozivom na rat. S druge strane, ako se preplašenoj i predrasudama sklonoj javnosti na takav način predstavljao duh i suština islama, teško je pretpostaviti kakve su asocijacije nastajale u svijesti te javnosti o prijetnji koja dolazi od muslimana koji su, u suštini, nosioci principa takve vjere i njome se inspiriraju. To je trebalo kod njihovih komšija da pojača podozrenje, sumnje i predrasude. Genocid je bio zastrašujući, onaj vidljivi rezultat ''osvete Turcima'', kako je to u televizijske kamere kazano u Srebrenici, jula 1995. godine.

Mentalne i psihološke posljedice
Međutim, bilo bi zanimljivo, a to je još potpuno neistraženo područje, istražiti i pokušati dati naučnu valorizaciju mentalnih i psiholoških posljedica kontinuiranog negativnog kvalificiranja islama, odnosno vrijeđanja najintimnijih osjećanja jednog čovjeka koja predstavljaju važan konstitutivni element njegove ličnosti i identiteta koji određuju njegovo ponašanje i reakcije na društvene događaje i stvarnost oko njega. Naravno, takvih provjerljivih i metodološki prihvatljivih istraživanja i na njima utemeljenih činjenica nema, a vjerovatno ih u skorijoj budućnosti neće ni biti. U nedostatku toga, ostaje samo mogućnost korištenja analogije i komparacije sa drugim, sličnim naučnim rezultatima iz srodnih disciplina koje nedvojbeno dokazuju da dugotrajna izloženost negativnim pritiscima i vrijeđanjima ljudske ličnosti, uvjerenja i osjećanja ostavlja konkretne posljedice koje se mogu manifestirati na različite načine. Društvo i javni prostor koji isijava negativna i netolerantna zračenja proizvodi raznovrsne, uglavnom, štetne efekte kod onih koji su predmet takvog zračenja, na što nisu imuni ni vrlo stabilni, samosvjesni, intelektualno superiorni pojedinci i grupe. Manifestacija toga može biti frustriranost, kompleks manje vrijednosti, samomržnja, strah i stid od samog sebe i svog vjerskog i kulturnog naslijeđa, pa sve do izolacionizma, revolta, mržnje, otpora i nasilnih reakcija. Usljed prevelike ili dugotrajne zagađenosti, dekontaminacija javnog prostora predstavlja vrlo težak i složen proces, mnogo teži nego kontaminacija. Također to može dovesti i do izoštravanja nekih specifičnih refleksa i senzora kod pojedinaca i društvenih zajednica.

Odgovornost države
Unatoč tome što nose svježe i živo bolno iskustvo stradanja, kao dijelu nacionalne memorije i zajedničke sudbine iz agresije na BiH od 1992. do 1995. godine, teških stradanja u Drugom svjetskom ratu, iskustva života u neslobodi, osporavanja i onemogućavanja nacionalne samoidentifikacije i vjerske afirmacije, vjera u Bošnjaka ponovo se ne ostavlja na miru. Naime, i nakon rata jedan konstitutivni segment njihovog nacionalnog određenja je, često nije samo on i nije jedini, na udaru različitih sumnjičenja, javnog progona i medijskog šikaniranja. Pošto se ovdje ne radi o intelektualnim debatama i međusobnom sučeljavanju vjerskih principa različitih vjerskih zajednica u javnom prostoru, ne može se govoriti o nekoj znanstvenoj radoznalosti i kritičkom propitivanju vjere općenito ili njenih pristupa i pogleda prema određenim društvenim pitanjima i rješenjima. Da je tako, objektivno provociranje odgovora islamskog mišljenja i nosilaca tog znanja bilo bi poželjno, kreativno i pokazatelj intelektualne snage i sposobnosti. S tim da treba imati na umu da se ne može logika i duh razumijevanja jedne vjere istovjetno prenijeti na razumijevanje i promatranje druge vjere, jer mnogi vjerski principi su međusobno neusporedivi u različitim tradicijama, ali im to nije prepreka koegzistiranju i saradnji u bitnim područjima ljudskog djelovanja. Stoga zahtjev za eliminiranje predrasuda, pogrde i vrijeđanja pripadnika jedne vjerske grupe nije samo pravo i službena dužnost samo vjerskih predstavnika i autoriteta, nego dužnost prvog reda države, društva i svih odgovornih organizacija i pojedinaca. U kontekstu medijskog tretmana islama i muslimana u proteklim godinama, za koje postoji skoro nepodijeljeno mišljenje da je, najblaže rečeno, neprihvatljivo i izvan standarda uljudnosti i demokratskih normi, nisu jedino Islamska zajednica, njeni službenici ili građani-muslimani ti koji trebaju iskazivati nezadovoljstvo i ukazivati na posljedice ili rezultate koje može imati ili je to u prošlosti imalo. Odgovorna država, prije svega, je ta koja po jednoj od svojih funkcija mora uspostaviti harmonične i izbalansirane odnose među različitim društvenim grupama i svjetonazorima. Država je ta koja treba obezbijediti sigurnost svojih građana, osjećaj poštovanja i uvažavanja svakog pojedinca, ne samo u formalnom, nego i u praktičnom smislu. Ako to ne čini, ona ne vrši svoju funkciju i na to je treba natjerati. Država je odgovorna zbog indiferentnosti prema kršenju ljudskih prava svojih građana, odgovorna je ako nije obezbijedila ambijent nepristrasnosti. Također, odgovorna država u demokratskim sistemima brigom za građane, svojim uslugama, poštovanjem građanina i njegovih potreba stječe naklonost i ljubav članova zajednice, njihovu odanost i lojalnost. Treba li je podsjetiti na Evropsku konvenciju o osnovnim pravima i slobodama, član 10, stav 2, da sloboda izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti i da može biti podvrgnuta ograničenjima, između ostalog, i zbog ''zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih''. Zato je država Bosna i Hercegovina odgovorna zbog provođenja medijskih kampanja, napada i vrijeđanja islama i muslimana. Odgovorna je što je dopustila da se u te svrhe koristi javni prostor, javni mediji, javna sredstva i dobra svih građana. Zatim, odgovorna je što nije osigurala da državni organi djeluju u punom kapacitetu, preveniraju, ili što nije uspostavila adekvatne mehanizme kontrole, nadzora i sankcioniranja. Posljedično tome, pojedinci i grupe su ostavljeni da se sami snalaze i pronalaze način zaštite svojih prava, čime se otvara realna mogućnost neadekvatnog odgovora, nekontrolirane reakcije, kršenja zakona, što od države nije korektno i odgovorno.

Proizvođenje slučajeva
Godine iza nas pokazale su da se muslimani Bošnjaci permanentno dovode u situaciju da se pravdaju zbog svoje vjere, nešto objašnjavaju, demantiraju, od nečega se ograđuju. I ne samo kao posljedica globalnih procesa ili nekih moćnih inostranih političkih i medijskih centara, nego im se sve češće i sve jače nameće takav odnos u vlastitoj domovini, od njenih političkih, društvenih i medijskih eksponenata. Jasno je, čim si postavljen u poziciju da se konstantno pravdaš, u podređenom si položaju, potencijalno si sumnjiv. Ako to traje mjesecima i godinama, postavlja se pitanje gdje su granice pravdanja, kada će za njim prestati potreba, šta treba uraditi radi izlaska iz te situacije, ima li neka količina tih pravdanja koju treba ispuniti. Nažalost, stječe se dojam da opravdanja istinski nisu ni potrebna, da ih niko i ne sluša, da su suvišni svi argumenti i stavovi. Na taj način ima se utisak da je, ustvari, cilj zadržavanje te pozicije podređenosti i sumnjičenja. Jer umjesto da se sasluša obrazloženje i argumenti, ili se o njima razložno debatira, lansira se novi slučaj, novo pitanje za novo pravdanje i izjašnjavanje. Tako se muslimani dovode u poziciju konstantnog bavljenja samim sobom, stalnim propitivanjem sebe, međusobnim sumnjičenjima, što dovodi do frakcionaštva. Primjera je mnogo, a eklatantan je slučaj Gornje Maoče. Naime, samo nekoliko dana nakon provedenog hapšenja u ovom selu, kada je postalo sasvim jasno da činjenično stanje ne potkrepljuje najavljenu svrhu i obim akcije, mediji iz Banje Luke ekskluzivno su lansirali novu senzacionalnu vijest da ''vehabije'' više nisu u Gornjoj Maoči nego u Ustikolini. Da bude još senzacionalnije i uvjerljivije, oni se okupljaju u tamošnjoj džamiji, a čak je glavni imam Medžlisa IZ Foča uključen u aktivnosti koje imaju ratnohuškački karakter, jer navodno oni na širem području Foče, osim što se okupljaju, vrše vojnu obuku. Dakle, prema Ustikolini je trebalo pokrenuti novu, još obimniju policijsku akciju nego što je bila u Gornjoj Maoči, jer ovi iz Ustikoline su opasniji. Istovremeno, kada je postala deplasirana tvrdnja o izvođenju nastave po jordanskom nastavnom planu i programu u Gornjoj Maoči, danima su pojedini mediji iz Banje Luke pisali o postojanju šest škola na području Kantona Sarajevo koje izvode nastavu po nastavnom planu i programu islamskih zemalja. Premda se godinama naše hadžije ispraćaju iz džamije Kralj Fahd u Sarajevu, čijem ispraćaju i ikrar-dovi prisustvuju visoki predstavnici Islamske zajednice i to se još zabilježi i televizijskim kamerama, još uvijek se širi i ponavlja teza kako je ova džamija izvan Islamske zajednice. I tako to ide kao na filmskoj traci, optužbe se množe i smjenjuju jedna za drugom. Treba dodati, dakako, da muslimane iritira gorko saznanje da se, za razliku od drugih konfesija, u javnom diskursu njihova vjera i tradicija na takakv način problematiziraju, da to nisu incidentne, nego postaju uobičajene pojave. Kada će se muslimani prihvatiti kao ravnopravni partneri u društvu? Muslimani imaju pravo pitati i na to pitanje tražiti i čekati odgovor. Muslimani Bošnjaci na Balkanu, da se ponovi, s obzirom na njihovo tragično iskustvo iz prošlosti, imaju puno pravo iskazivati visok stepen osjetljivosti i refleksa na društvene događaje oko sebe.

(Magazin Saff, br. 265)