Višeženstvo - zašto ne?

Piše: Mubina Salkić, dipl.iur

Ono što oči nedobronamjernih ljudi, najčešće vide, kao izravan primjer diskriminacije, kada je u pitanju položaj žene u islamu, jeste upravo višeženstvo.

S druge strane, to je nešto, čemu veliki broj „ muslimana“ sa oduševljenjem prilazi, a  u nemalom broju slučajeva i „ prijeti“ svojim ženama.

Ako stavovima ovih prvih, koji se uglavnom temelje na predrasudama i nedostatku valjane argumentacije, pridružimo stavove muškaraca muslimana, koji tome s lahkoćom pristupaju, dobijemo sliku da je ova odredba, uistinu diskriminirajuća u odnosu na ženu.

Svaka Allahova odredba, pa tako i ova, propisana je  radi koristi za čovjeka, a nikako kao nešto, što bi ga, na bilo koji način, unizilo ili diskriminiralo.

Da bismo nešto mogli osuditi ili pak odobravati, potrebno je  imati jake i valjane dokaze, pa tako i u slučaju višeženstva.

Sve religije, u svojim izvornim knjigama, dozvoljavaju poligamiju, i to neograničeno, dok je islam jedina religija, a Kur'an jedina religijska, sveta Knjiga, koja poligamiju ograničava na četiri žene, ali se i pored toga, jedino islamu zbog višeženstva pripisuje diskriminatorski karakter.

Dakle, ovaj princip „oženi samo jednu“ postoji samo u Kur'anu i ni u jednoj drugoj svetoj knjizi.

Manje je  poznatata činjenica, da je poligamija bila prisutna kod svih drevnih naroda, i da židovski i kršaćanski sveti spisi dozvoljavaju neograničen broj žena.

Tako se u knjigama Starog Zavjeta prenosi da je Davud imao stotinu žena, a Solomon sedamstotina žena i tristo robinja. Tek će kasnije crkveni velikodostojnici uvesti zabranu višeženstva, kao što će to 1950.godine učiniti i glavni rabin Shenoi, u židovskoj zajednici.

Ovdje se nameće jedno logično pitanje, zašto onda sljedbenici Muhammeda a.s ne bi mogli imati 4 žene ?!

Jako teško je, sa aspekta žene, govoriti o ovome propisu, iz razloga što je poznato, da je vrlo mali broj žena, koje će podržati višeženstvo i s obzirom na svoje emocije, dozvoliti svome mužu, da osim nje, ima još jednu ili više žena.

Ali, bez obzira na naše emocije, ne smijemo zbog toga dovesti u pitanje Allahovu odredbu, odnosno, ono pozitivno, koje je ustvari Mudrost sadržana u istoj.

Kada bi svaka žena bila dovoljno hrabra, da o ovome pitanju racionalno razmisli, isključivši emocije, sigurno je da bi došla do zaključka, da je višeženstvo nešto čime je žena zaštićena, a nikako, i ni u kojem slučaju, diskriminirana.

Ajet kojim je dozvoljeno višeženstvo, spušten je u vrijeme kada je islam bio u povoju i kada je postojao  veliki nesrazmjer u broju  između muškaraca i žena.

U tom pogledu, situacija se ni danas nije bitno izmijenila. Po prirodi stvari, ako to pitate bilo kojeg doktora medicine, reći će vam, da se muškarci i žene rađaju u podjednakim proporcijama, ali će vam, isto tako, svaki pedijatar kazati, da je žensko dijete jače od muškog.

Ako još uzmemo u obzir i činjenicu, da žene imaju manji procenat smrtnosti u odnosu na muškarce, možemo s pravom zaključiti da bi primjenom principa, jedan muškarac-jedna žena ogoroman broj žena ostao bez muževa.

U takvoj situaciji, žene koje nemaju muža mogu birati između dvije opcije: halal braka u kojem će biti zaštićena i uživati sva prava ili postati javno vlasništvo, bez ikakvih prava i zaštite.

Zar za ženu, koju Allah dž.š.  nije počastio majčinstvom, nije prihvatljivije da ostane u braku sa svojim mužem, koji želi potomstvo, od toga da bude napuštena i prepuštena sama sebi, i time opet postane javno vlasništvo.

S druge strane, muškarci, koji imaju izraženije seksualne potrebe, ograničavanjem na jednu ženu , bili bi dovedeni u situaciju da se odaju nemoralnom životu.

Sagledali smo, dakle, neke od razloga,  za ostavljanje mogućnosti u islamu, da se čovjek oženi sa više žena.

Iz svega ovoga proizilazi, da je Allah dž.š. ostavio ovu opciju, kao mogućnost da se kroz sve gore navedeno, žena zaštiti i ne ostavi obespravljena.

Dakle, Allah dž.š, višeženstvo ne propisuju kao obavezu, kako to mnogi danas smatraju, naprotiv, preporučuje se samo jedna.

Nažalost, danas je situacija takva da muškarci daju prednost opciji, u odnosu na obavezu, pa će se vrlo lahko opredijeliti za mogućnost da imaju drugu ženu, dok će za obaveze, za koje su pred Allahom odgovorni i za koje će polagati račun ignorisati, kao što je, recimo, obaveza isplate mehra ili plaćanje alimentacije za djecu, u slučaju razvoda.

Naš odnos naspram islamskih propisa ne smije ni u kom slučaju biti takav, da posežemo samo za olakšicama i opcijama,  koje nam izgledaju privlačne, a da pri tome zaboravimo ili ne razmišljamo da li smo neku obavezu, koja nam je propisana kao imperativ, zanemarili ili propustili da uradimo.

Žena ne smije imati negativan stav prema poligamiji, odnosno njihov lični stav, koji se prvenstveno temelji na emocijama, a ne na razumu, dovede u pitanje opravdanost  primjene ove opcije.

S druge strane, muškarci trebaju imati na umu da je suština ovog propisa da se njime zaštiti žena  i njeno potomstvo i da u okolnostima u kojima, možda i imaju materijalne prilike za više žena, trebaju preispitati svoje srce, odnosno, koliko bi u takvim okolnostima, uistinu mogli biti pravedni prema svim ženama, kako se ni jedna ne bi osjećala obespravljenom, a kako se to u hadisu i nalalaže.

Imajući u vidu naprijed navedeno, zaključak koji ćemo donijeti se, opet temelji na kur`anskoj preporuci, da je najbolje da muškarac ima samo jednu ženu u čemu se i nalazi odgovor, zašto NE poligamija.