Promo banner

A+ A A-

Što je manje pamćenja bošnjačke žrtve, to je manje Bosne

fatmir2Nanovo se obejanilo da je bošnjačka žrtva centralno mesto bosanske budućnosti. Što je manje pamćenja, to je manje Bosne, i obratno. Lažu svi koji tvrde da je „deviktimizacija Bošnjaka“ (Šaćir Filandra) uvjet obnove povjerenja, suživota, tolerancije. Tek sa maksimalnim forsiranjem bošnjačke žrtve, u političkom prezentu, može doći do katarze u srpskom i hrvatskom kolektivitetu, a time i do obnove tolerancije. Bez katarze, nema pokajanja, nema pomirenja. Zaborav može samo nahraniti ekstremizam kod Srba i Hrvata. Znaju za ovu logiku vladajuće separatističke snage u Republici Srpskoj, a što se vidi i iz činjenice da budžetskim sredstvima plaćaju negiranje genocida nad Bošnjacima. Američki publicista Michael Dobbs upravo je obznanio da je „grupa kojoj je sjedište u Hagu, sastavljena od pseudostručnjaka, primila 1,6 miliona dolara od Vlade RS“.

Ako se vladi RS isplati plaćati po Hagu da se negira genocid, zašto joj se ne bi isplatilo plaćati po Sarajevu da se zaboravlja genocid? Nije li tu odgovor na decenijsku šutnju bošnjačke politike spram ideje o izgradnji Muzeja genocida nad Bošnjacima? Mi ne znamo da li su mnogi bošnjački prvaci primili pare iz izvora koji su namijenjeni negiranju genocida i zaboravu? Možda je tako srozana Tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid? Čime objasniti ignoriranje jedne moralne potrebe da se pamti i opominje, u udžbenicima, u umjetničkim djelima, u politici?!

Satisfakcija za žrtvu nosila bi značenje političkih ustupaka u cilju obnove zavnobihske Bosne i Hercegovine? Podatak da Vlada RS plaća negiranje genocida dokazuje da je ponižavajući status bošnjačke žrtve u društvenoj i političkoj realnosti presudan za opstanak sadašnjeg dejtonskog uređenja, koje Republici Srpskoj omogućava da svako malo poteže nebulozu o svojoj nezavisnosti. Ako bi bošnjačka žrtva imala društveni značaj kakvog zavređuje u jednom antifašističkom i humanističkom društvu, to bi do kraja razgolitilo genocidnu suštinu nepravednog dejtonskog poretka, a u toj utrci onda opstaje pravda, a nestaje nepravda. Zato je Dodik velikosrpskim agentima u Hagu prebacio 1,6 miliona dolara, vidljivih para, i ko zna još koliko nevidljivih para u Sarajevo, na adrese mnogih domaćih izdajnika.

Neovisno od spoznaje da se razmrvljena bošnjačka politika pretvorila u slugu velikosrpskog i velikohrvatskog pobratimstva, patriotske snage BiH trebaju nastaviti planirati budućnost u skladu sa optimalnim pravedničkim, duhovnim i akademskim potencijalima bošnjačkog naroda i svih drugih lojalnih građana BiH. Sigurno je da ima Srba i Hrvata kojima ne smeta zajedništvo i kojima se gadi ta dvodecenijska fašizacija srpskog i hrvatskog kolektiviteta. Istinskim antifašistima ne smeta uspomena na bošnjačku žrtvu, niti izgradnja mira po mjeri satisfakcije za one koji su bili ubijani, silovani, protjerivani. Upravo iz takve pozicije želimo promišljati marketing tragedije, odnosno, jezik kojim je najplodotvornije ubijediti međunarodni faktor, i čestite Srbe i Hrvate, ali i zalutale Bošnjake, da je dejtonski poredak nepravedan, nečastan i za svakog moralnog građanina ponižavajući. Zar bi se iko pod Hitlerom ili Staljinom mogao osjećati dobro, pa makar bio najveći njemački ili ruski patriota?

Hitler je pobio šest miliona Jevreja, Staljin je pobio 66 miliona Sovjeta, pa 22.000 zarobljenih Poljaka u Katinskoj šumi i drugdje, ali, ta industrija smrti nije u sebi imala sistem mrcvarenja žrtve, kakav su razvili srpski zločinci. A taj sistem mrcvarenja i iživljavanja nije nigdje tako zastrašujući kao u projektu silovanja bošnjačkih žena. Civilizacija se i danas zgražava nad pogonima za ubijanje, ali, to je samo smrt i ništa više. To što su kreirali beogradski inžinjeri zločina gore je i teže je od smrti, jer u prvi plan stavlja iživljavanje nad žrtvom. Ako Treći rajh nije smio opstati zato što je ubijao ljude, onda Republika Srpska pogotovo ne smije opstati zato što je građena i na genocidu i na iživljavanju nad žrtvama! A to iživljavanje nije osjetio niko kao 50.000 silovanih bošnjačkih žena, koje su potom pogođene još jednom nepravdom – nespremnošću bošnjačkog društva da ovaj teret nosi kao najpotresniji dokaz o bošnjačkoj žrtvi, namjesto što se silovane Bošnjakinje guraju pod tepih kao nacionalna pastorčad..... (Saff)

Fatmir Alispahić