Dr. Ugo Vlaisavljević o političkom angažmanu reisu-l-uleme

Dr. Ugo Vlaisavljević profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na manifestaciji dvije decenije reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, koja je održana 18.09.2012. godine u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, iznio je zanimljive opservacije o političkom angažmanu reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića. Prenosimo integralni tekst obraćanja dr. Vlaisavljevića na ovoj manifestaciji, a cjelovit tekst na ovu temu dr. Vlaisavljevića objavljen je u knjizi eseja koja je objavljena ovim povodom. 

Poštovani skupe,

Vaše ekselencije,

Poštovani velikodostojnici i cijenjena ulemo,

Dame i gospodo, 

Želim najprije da kažem da ovamo dolazim iz velike daljine. Ne pripadam Islamskoj zajednici, a niti bilo kojoj drugoj vjerskoj zajednici. A opet sam ovdašnji, pripadam tu, ne toliko po komšijskom obitavanju koliko po izvjesnoj sudbini, moglo bi se reći. Po sudbini izvjesne šire političke zajednice koju u samim njenim temeljima sačinjavaju četiri vjerske zajednice. 

Dakle, ne pojavljujem se ovdje kao stranac, ali nipošto nije nebitno – to sada vidim iz iskustva izvjesne političke bliskosti – što dolazim iz „velike daljine“. To je daljina onoga ko bi htio polagati pravo na znanstvenu nepristranost.  Nisam malo stranica napisao o položaju vjerskih zajednica u BiH. A posebno su me privukli izrazito političko djelovanje i veliki društveni utjecaj reisu-l-uleme efendije Cerića. Politički najangažiraniji vjerski velikodostojnik u poslijeratnom razdoblju ove zemlje. Jedini vjerski lider koji ni na koji način nije skrivao snažne političke implikacije svog javnog djelovanja. Kontroverzni lider. Najkontroverzniji. Nijedan vjerski poglavar u povijesti ovog dijela svijeta nije u javnom mnijenju uspio izazvati burnije reakcije i ponijete teže breme svog javnog djelovanja. Nijedan nije bio toliko osporavan i vrijeđan. Ničija čast nije bilo toliko puta blaćena.

A opet je Mustafa ef. Cerić gotovo dva desetljeća nosio najveću čast koju neki musliman može nositi, čast reisu-l-uleme.  Nije li, pak, upravo ono što ga je učinilo glasovitim razlog zbog kojeg mu je čast najviše osporavana? A to je, bez sumnje, njegovo političko djelovanje. Prelistamo li ogromne dosjee uvreda, poniženja, objeda kojima je toliko godina bio izložen u lokalnom javnom mnijenju vidjet ćemo da se svi grijesi koji mu se stavljaju na dušu mogu svesti na jedan jedini, najkrupniji i neoprostivi: otvoreno i beskompromisno političko djelovanje u ime vjernika muslimana, prije svega Bošnjaka, ma gdje oni živjeli.

Kod svojih najgorljivijih kritičara, osporavatelja ili, radije, progonitelja, reis Cerić je uporno činio ono što nipošto ne bi smio: prelazio je crtu koja dijeli politiku od religije. Ne samo da u toj crti nije vidio neprekoračivu barijeru nego se upravo trudio da je ignorira ili pogazi. 

Privučen burnim događanjima na političkoj sceni koji se vezuju uz reisovo ime, u jednom trenutku sam postao posebno zainteresiran za implikacije njegovog javnog djelovanja. Ako se doista zalažemo za novi demokratski politički ambijent u našoj zemlji, onda smatram da se ima puno važnih stvari naučiti kako od Cerićevog političkog radikalizma tako i od onih koji u njemu vide veliku opasnost.

Priznajem, doista se može govoriti o Cerićevim političkim istupima kao provokacijama. Čak sam i sam u njima često vidio istinske subverzije. Ali subverzije jednog suštinski neuređenog poretka koji još boluje od dječjih bolesti liberalne demokracije. U strašnim i nedopustivim uvredama koje su sebi dopuštali  neki utjecajni akteri javnog mnijenja moglo se dokučiti koliko je bolan nedostatak kulture dijaloga – te osnovne pretpostavke za gradnju građanskog društva. U čestim optužbama za reakcionarnost uz obavezno prizivanje bauka kleronacionalizma mogla se uvidjeti reakcionarnost ovdašnjih „ljevičara“ čiji je um ostao zarobljen prošlošću. Čak i u pridikama lokalne intelektualne elite moglo se često razabrati gotovo potpuno nepoznavanje smisla i značenja politike u „otvorenom društvu“.

Dozvolite mi da još napomenem nešto što mi se čini važnim kao naslijeđe reisa Cerića. Ne može se odvojiti vjera od politike u doba najvećih iskušenja, kada se politika bavi sudbinom jednog naroda, kada je politika pronicanje i razviđanje kolektivnog identiteta. Pogotovo ne onda kada se u sudbonosnom povijesnom trenutku koji još nikako ne može da prođe, kao neprekidni niz scena krvoprolića, otkrije da su posljednje spone jedinstva jednog naroda njegovo zajedništvo u vjeri. Politički osviješteno zajedništvo u vjeri ne može ugroziti među-vjersko i izvan-vjersko zajedništvo u široj političkoj zajednici građana nego mu upravo može pružiti pouzdane temelje.

Još jednom zahvaljujem na časti da nešto kažem u čast reisu-l-uleme Cerića iz čijeg političkog djelovanja još ostaje da se uči.