Akademici, da li su Srpkinje pametnije od Bošnjakinja
Piše: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Prije nešto više od godinu dana osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) diglo je toliku buru u medijima Bosne i Srbije da je izgledalo da će taj presedan donijeti opet rat. Ljudi, da li je to moguće?! Osniva se još jedna Akademija! A imamo jednu u Bosni i isto tako jednu u Srbiji. I ništa čovjeku nije sad jasno, ni zbog čega, ni čemu vodi. O čemu se sad radi?! Te vjerske ličnosti, te Reis-l-ulema, te Muftija, te čudni neki utemeljivači, te ko su sad tu članovi, te kuda će oni? Šta oni to hoće? Šta oni to rade? Hoće li da nas podijele? Da nas unište?...
I čovjek koliko god bio pametan u svemu ovome nije se mogao orijentisati i sam sebi odgovoriti da li to bi nešto što je dobro, ili nešto što nosi zlo.
Tako, evo više od godinu dana je prošlo od tog događaja i tih i takvih naslova u raznim medijima, a ja, kao i mnogi tada zatečeni, evo više od godinu dana čekam da se to nešto desi, jer evo više od godinu dana se ama baš ništa ne dešava. Buka je prošla i sve kao da se nije ni desilo. Ta "Bauk-Akademija" je nekako uspavana kao ona princeza koja čekaše prinčev poljubac pa da oživi, i mi se nadamo se da ona neće čekati sto godina da se probudi kao u bajci?
Dok tako razmišljam i čekam na odgovor šta to bi, i da li šta bi, da li dobismo, ili izgubisno, počeš kopkati po historiji prvo pojma „akademija“ i to šta je uopšte jedna „akademija“? Šta se traži od „akademije“ i njenih članova, odnosno čime se bavi uopšte Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIH) i Srpska akademiju nauka i umjetnosti (SANU)? Moram priznati da ne naiđoh na neke baš velike i ukusne akademske plodove.
Zato krenuh dalje. Krenuh tu sa svoga novog praga, svog novog doma koji je dugo godina bio “privremen”, a sada sve više “stalni”. Krenuh od zemlje u kojoj dođoh prije 20 godina silom, a sada ostadoh eto milo-silom, upravo i zbog toga, jer je neko iz te neke jedine Akademije možda i najviše kriv što sam ja protjerana iz svoje zemlje i svog pravog doma, jer je neki bolesni “akademski um" smislio da ostane samo jedna boja u šarenoj cvjetnoj balkanskoj livadi. Zamislite to?
Ali, moja sreća u toj velikoj nesreći bi to što ja nađoh dom u jednoj od najrazvijenijih zemalja, bar što se tiče nauke i umjetnositi - bajna zemlja Njemačka. Eto sad krenuh od te zemlje. Kako izgleda Njemačka akademiji nauka i umjetnosti?, -upitah se u želji da je usporedim sa tim ANUBiH i SANU nadajući se pravom odgovoru. Ali...
Njemačka nema jednu već 6 plus 7 Akademija, kako mi reče petostruki akademik, književnik Mihael Kriger sa kojim sam nedavno pravila interview. Morala sam tog čovjeka upitati, jer ako potražite po internetu, naćićete ne samo ovoliko, već još ovoliko raznih Akademija nauka i umjetnosti u Njemačkoj. Znači, Njemačka ima najmanje 13 Akademija.
Iznenađena ovom činjenicom i ovim saznanjem krenuh dalje da vidim kako stoji stanje u drugim evropskim zemljama. I da vidite čuda: razvijena Finska ima 5 Akademija nauka i umjetnosti, Italija 7, Švedska Akademija je Unija od 8 različitih Akademija, Švicarska ima Uniju od 4 Akademije, Turska ima 6 Akademija, Engleska 3, Amerika 5, Kina 4, Australija 5, Albanija 1, većina balkanskih zemalja, kao i većina siromašnih zemalja u svijetu, imaju samo po 1 Akademiju nauka i umjetnosti.
I ne možete a da odmah ne zaključite da ovdje nešto nije srazmjerno, odnosno da se većinom bogate i razvijene zemlje sastoje iz više Akademija, a ove jadne i siromašne iz po 1 jedine. Znači, tamo gdje je nešto jedno, nema ni konkurencije, a sa tim ni razvoja. Broj Akademija u jednoj zemlji otkriva razvijenost zemlje u nauci i umjetnosti - činjenica koja jasno ukazuju na stanje jedne zemlje...
A uzmimo za primjer samo Njemačku i njenu Uniju njemačke akademije nauka, koja je krovna ustanova sastavljena iz 7 raznih Akademija, i koja se sastoji više od 1900 naučnica i naučnika raznih domena koji združeno rade za jedno - za nauku i društvo. U ovoj ustanovi zajedno se angažiraju toliki naučnici na naučnoj razmjeni, na ekcelentnim istraživanjima i odgajanju mladog naučnog naraštaja. I svi zajedno daju to što danas Njemačka ima, jer toliko umova, naravno da daje više ploda nego samo nekoliko desetina, većinom sijedih muških glava kao kod nas. Ovdje vrijedna šarenolika ekipa radi na razvoju nauke, bez da se gleda na sopstveni sitni interes i na to da je što manje Akademika. Zato u ovoj državi sve cvjeta, a naučnici su im gotovo svuda prvi u svijetu.
A sada da krenem onome što me najviše natjeralo na to da tražim odgovor da li i zašto još jedna Akademija u Bosni. To je moje stalno pitanje - gdje je tu žena?
Gdje je tu Bošnjakinja?
Akademik je u suštini vrh, pamet nad pameću, bar to pomislimo kada neko kaže Akademik. No, ja sada i kod ovog problema krećem od činjenice da žena ima više od polovine na ovoj planeti, pa tako bi trebalo biti i u Srbiji i u Bosni. Krećem od činjenice da nigdje nije još dokazano da su muškarci pametniji od žene i da u obije zemlje, i u Srbiji i u Bosni se drži do ravnopravnosti muško-žensko, ali...
Gdje je ovdje žena?
Gledam spisak članova Akademija Bosne i Srbije. Zastrašujuća činjenica! U Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU) od 80 redovnih članova ima 8 žena, u Bosanskoj akademiji nauka i umjetnosti (ANUBIH) od 34 redovna člana, samo 2. I od te dvije samo je jedna Bošnjakinja.
Znači li to da su Srpkinje toliko pametnije od Bošnjakinja? Ili, pak, znači li to da su Srbi demokratičniji od Bošnjaka kada je žena u pitanju? Ili to znači da neko u Bosni ne dozvoljava da se istakne pametna Bošnjakinja, ta naša majka, sestra, kćerka, ta žena koja rađa i odgaja nove pametne ljude?
I ne razumijem ni jedne, ni druge, ni treće. Posebno ne razumijem činjenicu da ima Bošnjakinja koje su članovi Evropske Akademije nauka i umjetnosti, kao što je, naprimjer, prof. dr. Mirsada Hukić, professor Medicinskog fakulteta u Tuzli i istaknuti evropski naučnik, a koja eto nije član ANUBiH, jer ona nije dovoljno dobra Bosanskoj akademiji, a jeste, eto, Evropskoj.
I čudimo se da ne samo u vicevima naših komšijskih zemalja Bošnjakinja je glavni lik za ismijavanje, već često i u filmovima Zapadnjaka gdje su Fatime i Fate najčešće čistačice. I onda se naša djeca i naši muškarci stide što je tako. Ali, ne sjete se da tu nešto promijene i da svoju pametnu Bošnjakinju uzdignu. Razočarana zaključujem da kad ne znamo mi svoje da cijenimo zašto bi nas drugi cijenili?
Po meni su najmanje sve Srebreničanke veći Akademici od bilo koga, jer su svojom borbom izvojevale više za Bosnu, nego svi ti muški Akademici.
No, zaključite sami jesam li u pravu i kuda sve ovo vodi?
Moj odgovor na sve ovo je, da često pomislim kako su sve ove ciče zime i vrućine, suše i požari u našoj zemlji, odgovor naše predobre zemlje na sve što joj radimo. Žena je sastavni dio te zemlje - Žena je zemlja koja rađa. Zemlja je naša majka. I onoliko koliko je volimo i koliko joj dajemo sebe, toliko će i ona nama dati - koliko ljubavi u nju posijemo, toliko ćemo požnjeti. Zemlja i žena je sveta stvar i za to dvoje se treba boriti, ako želimo sebi bolje i danas i sutra. Bez svoje zemlje čovjek je kao biće bez majke.