Panbošnjaštvo kao nužnost očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta

Published in Avgust 24, 2012
Kategorija: (Arhiva) Aktuelnosti
Štampa , E-mail

Panbošnjaštvo šta je to?

„Panbošnjaštvo“ je neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi.

Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaci budite Bošnjaci! I opet, neka odjekuje: Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaštvo brani Bosnu u BiH! Panbošnjaštvo brani BiH u cijelom svijetu! Naći smisao života znači: Naći nešto za šta vrijedi umrijeti i onda živjeti za to! Do sada su Bošnjaci umirali za svoj identitet, došao je dan da za svoj nacionalni identitet Bošnjaci počnu živjeti!

ferid-muhic Piše: Ferid Muhić, akademik

1. Naslov treba biti zgusnuti ekstrakt osnovne ideje teksta, tekst pak ekspanzija naslova! Šta nam kaže naslov? U prvoj, neposrednoj ravni značenja, kaže nam da je „panbošnjaštvo“ nužni uslov - conditio sine qua non – očuvanja bošnjačkog identiteta.

Nacionalni identitet na izdisaju

2. U ravni detaljnije eksplikacije pojmova, izranjaju dva momenta. Liječničkim jezikom rečeno, to najprije znači da je već u naslovu dijagnosticirana kriza bošnjačkog identiteta, i da je ta kriza, bez obzira da li je akutna ili hronična, sasvim sigurno, krajnje ozbiljna. Drugi momenat ukazuje da je „panbošnjaštvo“, već u naslovu indicirano kao nužnost, neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi. U cjelini naslov jasno sugeriše da Bošnjaci imaju ozbiljan problem sa svojim identitetom, i da je prisutna kriza njihovog nacionalnog identiteta, ne samo u jednom dijelu nacionalnog korpusa, ni u okvirima samo jedne teritorije na kojoj žive, bilo u matičnoj državi, bilo u dijaspori, nego svugdje gdje god žive Bošnjaci. Zato je nužno ojačati oslabljeno osjećanje nacionalnog identiteta Bošnjaka upravo kroz potenciranje koncepta „Panbošnjaštva“ i to, s jedne strane relativizacijom svih razlika u načinu manifestovanja njihovog identiteta i okolnostima u kojima žive Bošnjaci (nacionalno, političko, kulturno okruženje, procentualna zastupljenost, teritorija, fragmentiranost, stepen kompaktnosti, odnosno kontingentnosti, tradicionalni stereotipi lokalnog identifikovanja Bošnjaka i njihovog samoidentifikovanja i td.), s druge strane pak, snažnim i argumentiranim naglašavanjem svih ključnih elemenata zajedničkog identiteta koji formiraju nacionalni identitet Bošnjaka!

Bošnjak nije nova kovanica

3. Ovaj zadatak, koliko god inače složen i dugotrajan, u osnovi je potpuno jasan u svojim bitnim tačkama. Ove tačke se svode na slijedeće korake: najprije treba podsjetiti, dokumentima pokazati i činjenicama dokazati da ime „Bošnjak“ nije neka nova kovanica, koja je tek prije dvadesetak godina (1993) usvojena od grupe političkih aktivista da bi se forsirao nekakav separatizam ili unijela zabuna u svijest Bošnjaka koji su tokom minulih decenija bili označavani kao „neopredijeljeni“, a zatim, nakon što se nikako nisu u očekivanom broju i očekivanim tempom opredjeljivali ni kao Srbi, ni kao Hrvati, bili proglašeni za „Muslimane“ sa velikim „M“. Naprotiv, odluka o nacionalnom imenu “Bošnjaci“, samo je obnovila drevno nacionalno ime „Bošnjak“, koje je notirano u istorijskim dokumentima prije više od 800 godina (Povelja Kulina Bana, a i znatno ranije). Treba jasno ukazati na činjenicu da etnonim „Bošnjaci“ figurira kao jedina nacionalna odrednica čitavog nacionalnog korpusa kroz osam stoljeća, gdje god su se pripadnici ovog naroda nalazili (pisci sa naznakom Bosnevi sreću se od Alžira, do Samarkanda, i od Jemena do Krima) sve do najnovije istorije. U ovom kontekstu, treba istaći da se raširenost etnonima “Bošnjaci“ sve do novije istorije samorazumljivo odnosila na cijelu Bosnu i Hercegovinu i da je podrazumijevala sve njene stanovnike u cjelini, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost! T0okom cijelog XIX vijeka, Bošnjaci su bili jedinstven, homogen narod ne samo u svojim očima, nego i u očima svih svojih susjeda. Čak i najljući protivnici samostalne Bosne i Hercegovine, koji su otvoreni težili okupaciji Bosne i Hercegovine i uključivanju cijele njene teritorije u sastav sopstvene države, i sistematski radili na asimilaciji Bošnjaka u Srbe, nisu imali nikakvih dilema u pogledu nacionalne posebnosti Bošnjaka. Upravo svijest o ovoj posebnosti naglašavala je temeljitost u pripremanju uspostavljanja nacionalne hegemonije nad Bosnom i Hercegovinom i postepene asimilacije Bošnjaka. Dovoljno je ukazati na do danas potpuno prenebregnut (namjerno ili nenamjerno) podatak ostavljen bez ikakvih komentara (?) da se čak i u notorno nacionalistički inspirisanom dokumentu „Načertaniju“ Ilije Garašanina iz 1844. godine, dakle u najuticajnijem dokumentu srpskog nacionalističkog programa, stanovnici Bosne bez izuzetka nazivaju Bošnjaci! U planiranju pridobijanja susjednih naroda za prihvatanje Srbije kao zajedničke države, Ilija Garašanin smatra da je najvažnije ubijediti Bošnjake u ispravnost ovakvog rješenja. „Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva...“, podvlači Garašanin ali odmah ističe da se Bošnjacima nikako ne smije dati nikakva autonomija, nego da moraju bezuslovno biti pod vlašću Srba i Srbije: “Ko god dakle ovom narodu (Srbima, F.M.) dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati... “ Da Ilija Garašanin u Bosni ne vidi ne samo nikakve Srbe, ni Hrvate, nego ni Bosance, ni Hercegovce, nego samo i isključivo Bošnjake, eksplicite potvrđuje slijedeći navod: „Na istočnog veroispovedanja Bošnjake (dakle na Bošnjake pravoslavce koji su kasnije, pod uticajem jačanja srpske državne hegemonije, preimenovani u Srbe. Primjedba F.M.) veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“ (Kao što ne spominja nikakve “Bosanske Srbe“ nego isključivo Bošnjake pravoslavce, Bošnjake istočnog veroispovedanija, tako ovdje umjesto današnjeg pojma „Bosanski Hrvati“, Garašanin direktno koristi sintagmu „katolički Bošnjaci“, Prim. F.M.). Razumije se samo po sebi da Ilija Garašanin samo slijedi u to vrijeme ošteprihvaćenu istinu da Bošnjaci predstavljaju jedinstven, etnički homogen nacionalni korpus, podijeljen u tri vjerske zajednice: islamsku, pravoslavnu, i katoličku. U ovom kontekstu slijedi i preporuka: „Osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smjela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj vjeri prešavših Bošnjaka“. U potvrdi ovakvog Garašaninovog stava da su praktično svi stanovnici Bosne i Hercegovine etnički homogeni Bošnjaci sa tri vjere (kao što su to i danas Albanci), može poslužiti i navod iz jednog teksta u kom Musa Ćazim Ćatić, 1910. godine piše: “Pod uticajem propagande sada se naveliko spominju u Bosni i Srbi i Hrvati, iako do prije samo 15 godina (dakle, sve do 1885 godine! F.M.) u Bosni nije bilo ni pomena o nekakvim Srbima ni Hrvatima, nego se govorilo samo o Bošnjacima i to muslimanske vjere, Bošnjacima pravoslavne vjere i Bošnjacima katoličke vjere.“ Njegova pjesma Ja sam Bošnjak, ne ostavlja mjesta ni najmanjoj sumnji da je u vrijeme njenog pisanja pojam „Bošnjak“ bio jedina opšteprihvaćena i samorazumljiva oznaka za nacionalni identitet praktično svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ove činjenice nedvosmisleno afirmišu nacionalnu odrednicu Bošnjaci, kao istorijski neporecivu istinu o njihovom imenu i identitetu.

4. Iz perspektive današnje situacije, u kojoj se taj isti pojam bio gotovo sasvim izgubio, jasno je da je bila potrebna ogromna medijska i ideološka akcija podržana svim sredstvima države, da bi se ovaj isti hiljadugodišnji pojam „Bošnjak“ danas gotovo izbrisao iz kolektivnog sjećanja! Zar može biti slučajno da su svi dosadašnji srpski kao i hrvatski programi usmjereni na negiranje nacionalnog identiteta Bošnjaka, zaključno sa zloglasnim memorandumima SANU, direktno falsifikovali ovaj tekst na kom su se inače inspirisali, da su izbrisali upravo ključni pojam Bošnjaci, kod autora koji eksplicite priznaje i afirmiše taj isti identitet označavajući ga isključivo upravo pojmom Bošnjaci, i primjenjujući ga doslovno na sve stanovnike Bosne i Hercegovine!?

Retuširanje povijesti

5. Brisanje oznake nacionalnog identiteta nije bilo inspirisano nominalističkim motivima. Brisanje imena, ravno je brisanju imenovanog. Ukidanje oznake ukida označeno! Tako je uslijedilo i brisanje pojma „Bosanski jezik“ - hiljadu godina dugog naziva nacionalnog jezika Bošnjaka - što je, kroz zabranu sintagme „Bosanski jezik“, zapravo bilo usmjereno na brisanje više nego hiljadugodišnje tradicije njegovog postojanja pod ovim imenom. (Prvi Rječnik bosanskog jezika štampan je 1627. godine, blizu 200 godina prijeRječnika srpskog jezika Vuka Karadžića i 200 godina prije Rječnika hrvatskog jezika, Ljudevita Gaja, dok je posljednji rječnik bosanskog jezika štampan 1898, svega 9 godina prije oficijalne zabrane upotrebe ovog naziva. Tek u posljednjih stotinjak godina počinje i sve do danas traje aktivna i intenzivna akcija inspirisana otvorenom namjerom da se retušira povijest Bosne i da se iz njene istorije potpuno uklone svi tragovi postojanja Bošnjaka, da se morem falsifikata ugasi vatra njihove državnosti, da se preoru svi zasadi njihove kulture, da se velom zaborava prekriju svi biljezi bošnjačkog etničkog korpusa, da se zauvijek zatomi ime bosanskog jezika i da se ono preinači u srpski, hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski... Debošnjakizacija Bosne, planirana i sistematski realizirana kao delegitimiranje Bošnjaka od njihove državnosti, deislamizacija Bošnjaka od njihove duhovnosti, denominacija njihovog jezika, promovisane u centralni ideološki cilj nacionalističkih strategija susjeda, pokazali su se kao veoma efikasno i gotovo letalno oružje za identitet Bošnjaka, pa čak i za njihov fizički opstanak! Cilj je bio jasan: kompletna anihiliacija Bošnjaka svim sredstvima! U mirnim vremenima taj cilj izvršavan je sistematskom denacionalizacijom falsifikatima i propagandom u koju su bili uključeni svi kadrovi, od seoskog učitelja do akademika, i od žandara do ambasadora, a u burnim ili ratnim vremenima, fizičkom eksterminacijom i genocidom!

6. Toliko je bila efikasna ova akcija debošnjakizacije Bošnjaka da je nanijela mnoge kobne rane, koje do danas ne zacjeljuju. I stvorila traume zbog kojih se mnogi Bošnjaci i danas libe svog nacionalnog imena, krzmaju od njegove upotrebe i pribjegavaju teritorijalnim odrednicama kakve su floskule „Bosanci“, „Hercegovci“, ili što je osobito groteskno, karikaturalnoj sintagmi surogata njihovog nacionalnog identiteta u formi „Bosanci i Hercegovci“ koja se koristi čak i za singular, dakle za pojedinca, (Rahmetli Akademik Nijaz Duraković, Bošnjak, od članova svoje nekadašnje partije čiji je bio osnivač i Predsjednik, ispraćen je riječima “Bio si pravi Bosanac i Hercegovac“ (??) a ne samo za nekakvu nebuloznu aluziju koja bi trebala ukazivati na nekakav kolektivno dualistički rascijepljen nacionalni identitet! Očito da su Bošnjaci dovedeni u situaciju da se osjećaju neprijatno pri samom pomenu svog nacionalnog identiteta i da, iz nekih apsolutno neprihvatljivih i neopravdanih razloga, pribjegavaju nacionalnoj mimikriji skrivajući se iza odrednice svoje građanske pripadnosti („citizenship“). Činjenica da ni bosanski Srbi, ni bosanski Hrvati, nikada i niukakvim okolnostima ne pribjegavaju ovakvoj kameleonskoj taktici, dovoljno govori o izuzetno niskom stepenu nacionalne emancipacije Bošnjaka i ozbiljnosti krize njihovog nacionalnog identiteta.

Opstanak Bosne i očuvanje nacije

7. Tri konstitutivne nacije u BiH jesu Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

8. Ipak, Bošnjaci su još uvijek odrednica koja se rijetko koristi i teško prihvaća! Čak i u Bosni i Hercegovini, čak i od samih Bošnjaka! Šta je dovelo do takve uzdržanosti u pogledu sagledanja sopstvenog identiteta i njegovog prihvatanja? Duga je i gorka povijest Bošnjačkih stradanja, stradanja kojima su bili izloženi samo zato što su Bošnjaci! Uz žestoku medijsku propagandu, inspirisanu ideološkim strateškim ciljem da se odgodi, a po mogućnosti i da se trajno spriječi puno nacionalno samo-ostvarenje Bošnjaka i dovrši institucionalno konstituisanje bošnjačke nacije, značajan faktor je i strah Bošnjaka da isticanjem svoje posebnosti ne ugroze svoj opstanak i opstanak Bosne i Hercegovine. Sasvim neopravdan strah, mora se odmah istaći!

9. Jer, upravo suprotno je istina! Opstanak Bosne i Hercegovine kao države, može se garantovati jedino energičnom afirmacijom nacionalnog identiteta Bošnjaka! To je aksiom, to je alfa i omega, to je postulat i conditio sine qua non svake konstruktivne politike, to je temelj svake zdrave strategije, na kom se jedino može izgraditi čvrsta demokratska država i jasna građanska svijest na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine!

10. Prvi korak koji se mora preduzeti, jeste definitivno razgraničavanje kompozita “Bosna“ i “Hercegovina“ koji sačinjavaju ime države i koji se, iako su po svom karakteru isključivo teritorijalno i lokalno konotirani, potpuno neopravdano transponiraju kao navodne oznake etničke i nacionalne pripadnosti u rogobatnoj formi “Bosanci“ i “Hercegovci“ - od jedine korektne forme nacionalne odrednice koja glasi “Bošnjaci“. To znači da je nužno definitivno, sistematsko i potpuno brisanje pojmova “Bosanci“, “Hercegovci“, kao i “Bosanci i Hercegovci“ iz spiska referenci koje upućuju na nacionalni identitet Bošnjaka! Kao što Hrvati nikada neće reći da su Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, Istrani itd. kada govore o svojoj nacionalnoj pripadnosti; i kao što Srbi nikada neće reći da su po nacionalnosti Šumadinci, Piroćanci, Vranjanc (još manje da su Gedže, Čokalije, Čarapani); tako i Bošnjaci moraju najzad prestati sebe ponižavati izbjegavanjem sopstvenog nacionalnog imena i skrivanjem iza etnički i nacionalno apsolutno praznih odrednica. Oznake „Bosanci“, „Hercegovci“, „Krajišnici“, a pogotovo „Bosanci i Hercegovci“ namijenjena valjda za dvoglava čudovišta a ne za ljude, jesu ekskluzivno geografski konotirani leksemi koji ne sadrže apsolutno nikakvo etničko značenje i ne impliciraju ni jednu nacionalnu pripadnost! To se mora imati uvijek na umu! I upravo zato, ovi pojmovi se moraju definitivno izbrisati iz svake oficijalne, pa i kolokvijalne upotrebe, ukoliko je intencija takve upotrebe da se notira nacionalna, etnička i kulturna pripadnost Bošnjaka i svih drugih građana države Bosne i Hercegovine! Bosna i Hercegovina je multinacionalna država u kojoj su konstitutivna tri naroda: Bošnjaci, Srbi, i Hrvati! Na tom spisku nema nikakvih ni Bosanaca, ni Hercegovaca, pa ni Bosanaca i Hercegovaca! Ne postoji nikakva legalna, pravna, zakonska osnova da se oni spominju ni u oficijalnoj ni u svakodnevnoj upotrebi, osim kada se aludira na sve građane države Bosne i Hercegovine. U tom smislu, i samo u tom smislu, i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i svi drugi građani ove države jesu Bosanci i Hercegovci! Vrijedi se upitati, kako to da se upravo te dvije odrednice, koje kao takve ne postoje čak ni u ustavu države Bosne i Hercegovine, uporno koriste kao surogati za nacionalnu pripadnost upravo Bošnjaka i praktično isključivo samo od Bošnjaka i samo za Bošnjake, dok je za identifikovanje svoje nacionalne pripadnosti, kao što smo već istakli, ne koriste ni Srbi ni Hrvati koji takođe žive u Bosni i Hercegovini!? Tako su Bošnjaci pristali da se čak i njihovi sunarodnici, žrtve genocida u Srebrenici, izvršenog nad Bošnjacima, u medijskim komentarima i oficijalnim izvještajima, najčešće imenuju kao Bosanci i Hercegovci!?? Mora se jasno reći: svi oni koji govore da je u Srebrenici pobijeno 8.400 Bosanaca i Hercegovaca, čine krivično djelo poricanja genocida! Jer, budući da genocid znači ubijanje, istrebljenje gensa, roda, na-roda, ispuštanje nacionalne odrednice, odnosno imena Bošnjaka kao naroda i zamjena njihovog imena sa pojmom državljanstva, u suštini predstavlja postupak denominacije žrtava, te utoliko ima efekat direktnog poricanja bilo kakvog genocida. Takva formulacija zapravo sugeriše da u Srebrenici nisu ubijani Bošnjaci, pa ni Muslimani sa velikim M, nego tek slučajno sabrani i zatečeni građani BiH, pri čemu njihova nacionalna pripadnost nije igrala nikakvu ulogu!? Uporedite to sa genocidom/holocaustom. Ko bi se usudio reći da u koncentracione logore nisu odvođeni i ubijani nikakvi Jevreji, nego Nijemci, Poljaci, Jugosloveni, Grci, Bugari, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Rumuni, jer su u Aušvicu, Osvjenćimu, Dahauu svi dovedeni bili državljani svih ovih i još nekih država!? Iako je poznato državljanstvo svih Jevreja žrtava holokausta, isticanjem zajedničkog imenitelja Jevreji, poentira se njihova etnička, nacionalna, vjerske pripadnost, na čemu se i temelji činjenica da je riječ o genocidu i holokaustu!

Bitno je biti Bošnjak!

Ali, reći će neko - u Srebrenici nisu jedine žrtve bili Bošnjaci! Moglo je biti i vjerovatno je bilo i pripadnika neke druge nacionalnosti! Sasvim nebitno. I u konclogorima su kosti ostavili pripadnici mnogih drugih naroda a ne samo Jevreji, ali osnovni cilj zločinaca bio je tamo sakupiti i likvidirati Jevreje. Što je i učinjeno. Osnovni cilj zločinaca u Srebrenici bio je masovna likvidacija upravo Bošnjaka, a ne građana BiH, i upravo zbog toga se taj zločin i kvalifikuje kao genocid!! Mnogi Bošnjaci se, mora se to otvoreno reći, uporno distanciraju od svog nacionalnog imena, pa čak i od cijele svoje nacionalne kauze. Tako je nedavno, gost TV emisije mladi pjesnik Bošnjak čitao stihove posvećene Bošnjacima ubijenim u zločinima tokom agresije na BiH prekinuo ga je drugi gost, takođe Bošnjak, riječima:“Nisu ubijani samo Bošnjaci, ubijani su i Srbi i Hrvati!“ Pogledajte vi samo taj nadobudni poriv! Pod plaštom objektivnosti, ova upadica skriva strah da se bude autentično svoj i da se punim integritetom slobodno i jasno brani sopstvena istina! Možete li zamisliti Jevreja koji bi, u ime objektivnosti, prekinuo svog sunarodnika usred TV emisije, da bi ga podsjetio kako nisu samo Jevreji bili ubijani u Drugom svjetskom ratu, nego da su ubijani i Nijemci!? Ko je ikada pokrenuo postupak protiv saveznika za civilne žrtve Nijemce, kojih je u tom istom Drugom svjetskom ratu bilo nekoliko miliona!? Ni jedno ni drugo se nije desilo i neće se desiti, jer je poštovan princip podjele na agresora i žrtvu, na osvajački i odbrambeni rat. Samo u Bosni i Hercegovini se taj princip ne poštuje, iako Bošnjaci u ratu protiv agresora 1992-95. nisu ispalili ni jedan jedini metak izvan granica svoje države! I uprkos toga, upravo sami Bošnjaci u ime nekakve „objektivnosti“ uzimaju na sebe dio krivice što su bili šrtve!? Tako jedan eminentni pisac i naučnik Bošnjak predlaže projekat u kom će se istraživati negativni stereotipi koje Bošnjaci imaju prema Srbima i Hrvatima, da bi se bolje razumjela mržnja agresora kao jedan od razloga koji ih je naveo da počine zločine i genocid nad Bošnjacima!?? I opet, pokušajte zamisliti Jevreja, istaknutog pisca i naučnika, koji bi predložio projekt za istraživanje negativnih stereotipa koje Jevreji imaju o Nijemcima, da bi se bolje razumjeli razlozi zbog kojih su ih nacisti Nijemci izložili genocidu i holokaustu!? Ako podsjetimo da je ove godine manifestacija u Ajvatovici, na najgledanijoj BiH TV, predstavljena kao „mjesto sakupljanja muslimana BiH“ (??) biće sasvim jasno koliko je i danas duboka kriza nacionalne samoidentifikacije Bošnjaka u BiH!

I pri tome je svima jasno da ni jedan jedini ubijeni Bošnjak nije bio ubijen zato što je bio građanin BiH, dakle apstraktni Bosanac ili Hercegovac, pa ni zato što je sebe deklarisao kao Bosanac i Hercegovac, nego upravo zato i samo zato što je bio Bošnjak! Zebnja da bi insistiranje na sopstvenom autentičnom nacionalnom identitetu Bošnjaka, njih ponovo dovela u poziciju da iritiraju nacionalna osjećanja sopstvenih dojučerašnjih dželata, predstavlja psihološki ključ za razumijevanje priklanjanja defanzivnoj praksi tipa kraju lađu, odnosno svih onih Bošnjaka koji se opredjeljuju za prećutkivanje svog pravog nacionalnog identiteta i koji insistiraju na etnički i nacionalno praznoj odrednici Bosanci i Hercegovci, kao navodno neutralnoj i integrativnoj formi zajedničkog identiteta svih građana BiH pa tako i samih Bošnjaka! Samo je duga povijest nacionalnog progona i stradanja, mogla dovesti do duboko tragične činjenice da jedan narod izbjegava javno prihvatiti svoje tradicionalno, istorijsko ime kao samorazumljivu oznaku svog nacionalnog identiteta! Ali, koliko god to bilo tragično za Bošnjake i koliko god optuživalo one koji su nad Bošnjacima vršili pritiske s ciljem njihove de-nacionalizacije, takva inferiornost mora prestati a strah mora biti savladan. Jer svaki strah samo perpetuira strah, i svako skrivanje obnavlja psihološke razloge koji su naveli na skrivanje! Konačno, i zato što život počinje tamo gdje prestaje strah!

Time što, kao pripadnici najbrojnije nacije u BiH i dalje s rezervom gledaju na svoje nacionalno ime, i kriju se iza navodno integrišućih odrednica državne pripadnosti, Bošnjaci samo slabe i svoje pozicije i snagu sopstvene države. Naime, u takvim okolnostima cijela država postaje krajnje nesigurna i neurotična, jer nesigurnost jednih stimuliše druge da pojačaju svoju agresivnost, dok povećan strah onih protiv kojih je ta agresivnost usmjerena, vodi u duboko nepovjerenje, pa čak i otvoren animozitet potencijalnog agresora prema potencijalnoj žrtvi! Umjesto da postane istinska multinacionalna zajednica snažno integrisana na poštovanju i punom priznanju razlika u nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu, takva država generira sve snažnije frustracije kod predstavnika sve tri konstitutivne nacije, zbog čega je uspostavljanje zajedničkih interesa cijele države praktično onemogućeno! A još kada je najbrojnija nacija dovedena u poziciju permanentne društvene marginalizacije, inferiornosti u djelovanju, i defanzivnosti čak i u jednoj tako samorazumljivoj građanskoj sferi kakav je slobodna afirmacija sopstvenog identiteta, kao što je to slučaj sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, problemi na koje je ukazano dodatno se komplikuju, dok šanse za uspješno zajedničko harmonično i koordinirano funkcionisanje ne postaju ni malo veće.

Stoga, i zato: Narod koji se plaši javno deklarisati svoju nacionalnu pripadnost nije ni slobodan ni emancipiran narod! Govorimo o tome u svakoj prilici i svuda zato da bismo shvatili koliko je duboka trauma koju su Bošnjaci pretrpili u minulih stotinu godinu, samo zbog javnog naglašavanja svog nacionalnog identiteta! Tolika da se još i danas mnogi Bošnjaci pa čak mnogi istaknuti intelektualci, dovoljno smjeli da kritikuju nepravdu bez obzira ko je počini i moćnike, koji god oni bili, drže podalje od njega- zapravo, drže se podalje od sebe samih i od svoje frustriranosti što jesu oni koji jesu - libe se da ga prihvate, i izabiru liniju manjeg otpora, da o sebi govore samo kao o ljudima sa teritorije na kojoj žive a ne kao o narodu, ne kao o posebnoj naciji. Govorimo zato da bi smo razumjeli kako je moguće da se taj strah od javnog i eksplicitnog nacionalnog identifikovanja, kod Bošnjaka do danas zadržao! Strah koji obuzima mnoge i danas. Kao da ovaj tekst nije pisan 20 godina nakon obnovljenog (inače, hiljadu godina starog nacionalnog imena), kao da Bošnjaka više nema i kao da ih nikada nije ni bilo! Da ne bismo iritirali Srbe i Hrvate, sebe ćemo zvati Bosanci ili Hercegovci, ili Bosanci i Hercegovci, dok će Srbi sasvim rahat u po Bosne i to praktično na pola njene cijele teritorije, osnovati svoju administrativnu jedinicu i nazvati je Republika Srpska!? Ne samo ne obazirući se da li to nekoga iritira, nego upravo svjesni da to iritira! To što Bošnjaci mahom još zaziru da prihvate svoj nacionalni identitet (?) kako za druge, tako i za sebe same, ukazuje koliko je veliko bilo njihovo stradanje dok su se tog svog imena držali, ali pokazuje i koliko nam je velik i uzvišen zadatak ostao! Vratiti jednog čovjeka iz amnezije njemu samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu ličnu prošlost, na to ko je i kako se zove, znači ponovo uspostaviti njegov identitet, znači prosto, spasiti ga zaborava i vratiti ga ponovo među ljude. Vratiti jedan narod sebi samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu kolektivnu povijest, podsjetiti ga na njegovo ime, znači spasiti taj narod od zaborava i anonimnosti, znači vratiti taj narod među druge narode, uklopiti ga u neposrednu istorijsku realnost.

(PanBošnjak br. 6)

NAPOMENA:

Informacije za pretplatu na PanBošnjak možete naći ovdje: http://panbosnjak.com/pretplata/