Promo banner

A+ A A-

Priča o mom Kur'anu

moj-kur-anStajao je u lijepo uređenoj  gostinjskoj sobi na najvišoj polici, omotan tako da ga nije mogla dotaći noćna tmina, niti zraka sunca, trunka praške, ni prljav pogled. Pošto niko od ukućana nije poznavao arapsko pismo iz njega se učilo jednom godišnje,  kada bi mama pravila tevhid i mevlud u kući. Kako sam samo zavidjela bulama dok su držeći u rukama naš Kur'an u zanosu učile.

Često sam  krišom ulazila u sobu i pomoću stolice dohvaćala taj sveti smotuljak. Dok sam polahko razmotavala najljepši peškir u kući jedva sam dolazila do daha. Srce sam osjećala 'u grlu' i pokušavala upamtiti kojim redoslijedom  je umotano, da sve mogu da vratim onako kako je i bilo. I onda bi se ukazale zelene korice, a zlaćanim nitima ispisani harfovi bi bljesnuli ispred mene. Uvijek bih se prvo zadržala na tim, zlatom ispisanim slovima dugo ih milujući rukom. Zatim bih nasumice otvorila i buljila u tu čaroliju riječi. Trudila sam se da prepoznam bilo kakvu sličnost sa našim slovima, ali osim tačkica i nečega nalik na slovo I, je bila nepoznanica. Osjećala sam se posebno. Kao da držim najmagičniju i najčarobniju, najbolju i najljepšu knjigu na svijetu. (Tada nisam znala da Kur'an to sve i jeste).

Tek u petom razredu osnovne škole konačno sam prešla sufaru. Mama je, ponosna, otišla u sobu i došla sa dva peškirom umotana dara. Jedan od njih mi je bio dobro poznat. Sada MOJ Kur'an. Prvo mi je objasnila kako da ga umotavam  i čuvam u peškiru, a ja sam se pravila da to prvi put vidim. Onda su slijedile upute oko nošenja i ostavljanja Kur'ana. Nositi se mora ispod ruke i nikako ne spuštati ispod visine koljena. Ja sam to već znala i jedva sam čekala da pređe na drugi misteriozni motuljak.

Nježno mi ga spusti u krilo i reče da je to hedija za efendiju. Na moj upit zašto, samo je rekla:

-Zbog toga što je on tebi dao najvrijedniji poklon na svijetu.

I bila je u pravu.

Moj Kur'an i ja smo se počeli intenzivno družiti. U početku je to išlo s puno muke i muckanja da bi s vremenom počelo da liči na ono što i jeste. Privilegija koju sam uživala u kući je bila baška. Kada bih uzela da učim Kur'an niko me nije smio uznemiravati, tako da sam ja počesto, k'o i svako dijete to debelo znala da iskoristim.

Tada nije bilo prevoda Kur'ana kao sada. Gdje god bih naišla na neki prevedeni ajet, iščitavala bih ga po nekoliko puta i upoređivala sa arapskim tekstom. Samo je komšinica Sadeta imala veliki Kur'an s prevodom pa bi nam nekad čitala ili prepričala pročitano.

I onda u ratu stiže medinska štampa Kur'ana s prevodom. Kuća nam bi pojačana sa još učača i tada smo svi imali svoj Mushaf. Ne znam kad i kako sam se „prebacila“ na medinsku štampu, koja je dosta lakša za učiti jer je većina tedžvidskih pravila već ucrtana.

Udajom u svoj novi dom sam ponijela i stari Kur'an, koji je postao pravi garib među ostalim. Nisam iz njega učila više od dvije decenije. Pred ovaj Ramazan, brišući prašinu s njega,  gledam ga nakon toliko godina u svojim rukama. Nema više onog sjaja. Izblijedila zelena boja, a zlatnih niti samo trag da svjedoči o nekadašnjem sjaju. Izlizane stranice Ja'sina i učenijih sura. Podvučene suhom olovkom neki ajeti, nešto čak upisano kako se i izgovara. Papirićima, dječijim rukopisom zabilježena sva poznatija ašereta. Sjećanja naviru, a ja ga čvrsto stežem uz grudi. Probudim onaj osjećaj kada sam ga kradom listala.

- Ovu ramazansku hatmu ću učiti iz njega, - donosim odluku. Ali, hoću li znati? Turska štampa i nađiđani bez ikakvih pravila ajeti. Sjedam i okušam se. Ajet polahko, drugi bolje... treći već ide. Valjda se te stvari ne zaboravljaju. I danas u mnoštvu Kur'ana na polici, raznih boja i veličina, iako najstariji, on je opet poseban. Samo ja znam učiti iz njega. Iz MOG KUR'ANA.

Zilha Ramić