Bošnjaci izvan BiH sami čuvaju svoj nacionalni identitet

Bošnjačka nacionalna zajednica, sudeći po pravima koja su joj Ustavom Kosova  zagarantirana, je integrirana zajednica na Kosovu. Bošnjački i albanski narod imaju mnogo zajedničkih interesa. Koji su to specifični interesi Bošnjaka na Kosovu i sta ih ugrožava objasnit će nam naš sagovornik Ćerim Bajrami, zamjenik ministra za dijasporu u Vladi Republike Kosova, ispred Koalicije ‘Vakat’, kako kaže, većinskih bošnjačkih predstavnika u institucije vlasti  i doskorašnji potpredsjednik Konsultativnog  vijeća zajednica Kosova.

Razgovarala: Mersada Nuruddina Agović

Bošnjaci.Net:  Uvaženi gospodine Bajrami  Es selamu 'alejkum!  Kada je riječ o Bošnjacima na Kosovu činjenica je da je bošnjačko govorno područje veće nego bošnjačka nacionalna opredijeljenost na Kosovu. Dugogodišnje nastojanje srbijanske države da se Bošnjaci Kosova izjašnjavaju kao 'Goranci' ili muslimani (po naciji) uticala je na to da i  danas imamo nacionalnu razjedinjenost Bošnjaka, pa su se jedni na zadnjem popisu izjasnili  kao Bošnjaci, drugi kao Goranci, a u Prizrenu se manji broj Bošnjaka popisao kao Albanci i Turci. Koji je Vaš komentar na sve ovo?

Ćerim Bajrami:  Alejkumu selam! Ovo je velika tema. Nastojanje srbijanske države, propraćeno publiciranim višetomnim programom SANU – ''Gora, Opolje, Sredska'' ('GOS'), intenzivirano je unazad 20 godina i sprovodi se do dana današnjeg, sve s ciljem da se populacija u Gori izdvoji iz kontinuiteta bošnjačkog nacionalnog deklarisanja. Nastojanje da se Bošnjaci (ranije 'Muslimani') svedu na vjersku skupinu  i zadrže u okvir srpskog jezika u obrazovanju i službenoj upotrebi, rezultiralo je time da se na zadnjem popisu veći dio ove populacije u selima Gore deklariše kao 'Goranci'. U isto vrijeme, srbijanska država još nije okončala pomaganje i finansiranje paralelnih struktura na Kosovu među srpskom zajednicom, što isto čini i po nekim naseljima u Gori. Školovanje na srpskom jeziku je najlakši način preko kojeg se ovaj uticaj vrši. Rad lokalnog nastavnog osoblja se plaća skoro duplim platama u odnosu na one u Srbiji, samo da bi se održala ovako nakaradna politika.

Što se tiče  izjašnjavanja pripadnika bošnjačkog govornog područja na Kosovu kao Albanci ili Turci, to je samo  nastavak decenijski istog nacionalnog deklarisanja većine mještana u par sela bošnjačkog govornog područja u Župi i Podgori i jednog manjeg dijela stanovnika porijeklom iz ovih sela koji žive u gradu Prizrenu. Međutim, među Bošnjacima koji se deklarišu kao Albanci i Turci ni odranije nije bilo nacionalno opredijeljenih kao 'Muslimani' tako da oni nisu umanjili statistički službeni broj pripadnika bošnjačke zajednice na Kosovu! Isto tako, poslije posljednjeg popisa se očekuje da u ovim sredinama i među ovom grupom bude više deklarisanih Bošnjaka nego što ih je bilo 1981. godine. S druge strane, ova kategorija stanovnika nikada nije politički podržala  pritiske početkom devedesetih godina i kasniji teror od strane srbijanskog Miloševićevog režima nad Albancima na Kosovu i nad drugim narodima u bivšoj SFRJ. Oni su ostali i neka vrsta mosta koji povezuje bošnjački, albanski i turski narod.

U kontekstu bošnjačkog opšteg interesa i historijske istine, ne treba izbjegavati ni druge dimenzije oko ovog izjašnjavanja, a jedna od njih je i političko stimulisanje njihovog albanskog nacionalnog opredjeljenja šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka od strane nekih krugova komunističkih komitetskih struktura iz albanskih redova na Kosovu. 

Bošnjaci.Net:  Imate li podataka da se Bošnjaci na Kosovu i danas nacionalno izjašnjavanju kao 'Muslimani', kao što je to slučaj sa izjašnjavanjem nekih Bošnjaka u Crnoj Gori?  

Ćerim Bajrami: Po svoj prilici, nacionalno opredijeljenih kao 'Muslimani' na Kosovu više nema ili je to zanemariv broj. Ovo samo dodatno govori da se pripadnici bošnjačkog naroda u slučaju izostanka spoljnjeg stimulansa koji je uzrokovao njihove podjele lahko opredjeljuju za ono što jesu – dakle Bošnjaci!

Bošnjaci.Net: Na Kosovu je veći broj onih koji su se izjasnili za bosanski maternji jezik u odnosu na broj nacionalno opredijeljenih Bošnjaka ? Kako ovo komentarišete?

Ćerim Bajrami: Što se tiče većeg broja onih koji su se izjasnili za bosanski maternji jezik u odnosu na broj nacionalno opredijeljenih Bošnjaka, to je uistinu i prirodno stanje ovih ljudi, albanski i turski nacionalno deklarisanih  i jednim dijelom goranski, koji zaista govore bosanskim jezikom ( na našem specifičnom dijalektu). Taj veći broj zvanično opredijeljenih za bosanski maternji jezik u odnosu na broj Bošnjaka na Kosovu, može samo pomoći bošnjačkoj zajednici u njenom zalaganju za nacionalna i ljudska prava, jer se mnoga prava određuju i prema maternjem jeziku, tim prije što je broj sa zadnjeg popisa stanovništva od oko 30 000 Bošnjaka na Kosovu zaista mali i gotovo upola u odnosu na onaj sa popisa iz 1981. godine. To nam takođe kazuje da je ogroman broj Bošnjaka u emigraciji i dijaspori, te da ih je mnogo iseljeno sa Kosova, pogotovo iz Prištine, Mitrovice, Pećke regije... U smanjenju statističkog broja Bošnjaka ne treba gubiti iz vida izdvajanje Goranaca iz bošnjačkih redova, jer su na popisu stanovništva 1981. nacionalno i oni bili 'Muslimani'!  Da istaknem da dijaspora Kosova gotovo uopšte nije bila obuhvaćena zadnjim popisom stanovništva.

Bošnjaci.Net: U posljednje vrijeme evidentna su i neka svojatanja bošnjačke populacije od strane Bugarske i Makedonije? O čemu je riječ?

Ćerim Bajrami:   Da, nažalost javljaju se manipulacije i iz Makedonije i iz Bugarske sa našim življem ovdje ! Normalan čovjek više ne zna da li da se čudi ili smije nekim od ovih postupaka, pogotovo pojedinaca među nama, koji dozvoljavaju da se s njima manipuliše sa raznih strana. Reklo bi se da mnogo vrijede pa su traženi, a zapravo se radi o njihovom bijednom sitnom šićaru. Međutim, problem je složeniji i osjetljiviji kad su u pitanju njihovi sponzori iz nekih državnih struktura Bugarske i Makedonije, jer se oni dotiču i međudržavnih odnosa sa Kosovom. Prije nekoliko dana je, naime, iz kabineta predsjednice Republike Kosova negativno odgovoreno na pismo - zahtjev makedonskog predsjednika koji je tražio od Kosova da ustavno prizna makedonsku manjinu po osnovu ''semenkarske inicijative“, neke individue iz brojne kolonije u Skoplju koja je porijeklom iz sela Brod u Gori. U tom korektnom odgovoru predsjedničkog kabineta Kosova, kako je pisala  'Koha Ditore', navodi se da po dostupnim podacima tako deklarisanih građana (u Gori) nema na zadnjem popisu, te da će se sačekati i zvanično publiciranje podataka sa minulog popisa stanovništva.

Tačno je da takvog makedonskog i bugarskog deklarisanja bošnjačkog naroda nema i nije ga nikad bilo. Nema ih u Gori, osim ako nije riječ o kakvim statističkim greškama. Pogotovo ih nema u Župi kod Prizrena, koja se u manipulacijama oko navodne makedonske i bugarske manjine uzgred spominje, odnosno oni podrazumijevaju u tim ''manjinama'' i Bošnjake u Župi.  

Spomenuta osjetljivost se sastoji u tome što se ovakvim zahtjevima u nezavidan položaj dovodi mlada kosovska država koja je priznata od strane obje ove države, pa se samim tim u nezgodan položaj dovode i neki predstavnici među Bošnjacima Kosova, koji sad treba da se drže diplomatskog rječnika u reagiranjima. Uostalom, one koje zanima moj osobni stav o ovome, njega sam prije par godina iznio u tekstu 'Bugarski okupatorski ćutek i bošnjačko seirenje' u više medija. Ja sam i zbog pisanja o ovim manipulacijama, pogotovo o onima iz srbijanskih režima, povremeno meta napada i izliva mržnje pojedinaca, saradnika manipulatora iz balkanskih šovinističkih krugova. Inače, Bošnjaci Kosova i oni van njega, uz par publicističkih izuzetaka, uglavnom šute na ove pojave, dok šute i oni koji bi po službenoj dužnosti trebali da reagiraju. A da lakrdija bude potpuna, iz Makedonije i Bugarske se optužuje Bosna i Hercegovina za, navodno, nametanje bošnjastva stanovnicima Gore!? (smijeh). Tu se negdje zatvara, odnosno započinje ovaj 'balkanski začarani krug'. Ne smije se zaboraviti da je „nove“ impulse u Gori učinila srbijanska državna politika od 1990-te pa naovamo  i s njima je, u međuvremenu ovu populaciju odvojivši  većinski od Bošnjaka, izvela na nazovi 'slobodno tržište' svojatanja i probudila staru balkansku šovinističku pomamu između Srba, Bugara i Makedonaca i njihovih međusobnih svojatanja i negiranja. Gora i Župa su mala područja za ova iživljavanja karakteristična za 19. vijek i bilo bi im najbolje da ih se klone.

 Da nas se klone, jer je većina našeg naroda, pogotovo  u Prizrenu, Župi i okolini svjesna da bošnjaštvo  za njega nema alternativu. Narod se u većini dostojanstveno sam ovako – bošnjački -  deklarisao i time samo ponovo potvrdio i definisao svoj nacionalni identitet.

Moram spomenuti da je nas ovdje spasila granica po Šar-planini između Kosova i Makedonije, odnosno tokom minulih decenija u SFRJ upotreba i školovanje na zajedničkom strpsko-hrvatskom jeziku, dok poslije rata na Kosovu još mnogo važnije – priznanje za službenu upotrebu i školovanje na svom maternjem - bosanskom jeziku. Da nije toga, sudbina bi nam bila slična sa 150 000 Torbeša u Makedoniji  's one strane Šar-planine'. Iako su, naime, nacionalno i oni bili Muslimani u SFRJ, njima je u nezavisnoj Makedoniji oduzeto naslijeđe muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog opredjeljenja. Nepriznanje im zasebnog maternjeg jezika, odnosno nametanje njima, uz opravdanje zbog sličnosti njihovog govora,  makedonskog jezika u službenoj i školskoj upotrebi, u suštini zapravo makedonske pravoslavne kulture i historije, samo je dalo doprinos ovom nedemokratskom potezu.

A u Bugarskoj je još gore prošla tamošnja brojna populacija – Pomaci  i to ne samo u vrijeme komunističkog režima kada je veliki broj njih prisilno iseljen u Tursku, kao i pripadnici turske manjne. Dakle, ovim novim-starim ''dušebrižnicima'' bi mnogo preče bilo da se pozabave kršenjem nacionalnih i ljudskih prava u svojim državama s našom tamošnjom muslimanskom populacijom.

Ima mišljenja da je jedan od jakih aktuelnih razloga ovog ''dušebrižništva'' finasijske prirode, jer postoje EU fondovi kojih se oni žele dokopati, s kojima bi, navodno, pomagali svoje ''manjine'' na Kosovu. Mislim da je vrijeme da institucije Evropske Unije ozbiljnije razmotre ove manipulacije koje dolaze iz Makedonije i Bugarske kako bi se poradilo na njihovom otklanjanju.

Bosnjaci.Net: Vi ste zamjenik ministra u Ministarstvu dijaspore Vlade Kosova. Šta činite za Bošnjake Kosova koji žive u dijaspori?

Ćerim Bajrami:  Želim istaći da je Ministarstvo dijaspore formirano u ovom mandatu Vlade Republike Kosova. Imamo mnogo obaveza prema kosovskoj emigraciji i dijaspori, jer se računa da je jedna četvrtina državljana Kosova van zemlje. Među tim ljudima Bošnjaka u dijaspori je procentualno daleko više  tako da je odnos matica – dijaspora, kad su u pitanju Bošnjaci, otprilike pola-pola. Hvala Bogu, većina kosovskih Bošnjaka  su u zapadnim zemljama solidno integrisani, pogotovo njihova druga i treća generacija, što isto važi i za Albance i ostale pripadnike naroda s Kosova u dijaspori.

Prevashodni cilj našeg ministarstva je očuvanje identiteta naših građana u emigraciji i dijaspori, najprije  naravno, nacionalnog identiteta, kao i naša pomoć njima tokom njihovog boravka na Kosovu ili eventualno izraženom interesu za investiranje njihovog kapitala u svoj zavičaj. U ovom pravcu, Ministarstvo dijaspore čini mnoge napore da izradi institucionalni okvir u pružanju pomoći emigraciji i dijaspori u njihovoj integraciji tamo gdje žive i rade. Naši glavni prioriteti su  redovni kontakti i saradnja, kao i kulturne manifestacije koje se održavaju izvan i unutar države, poput aktuelnih „Dana dijaspore“ na Kosovu.  Jedan od  najvažnijih prioriteta je dopunska nastava na maternjim jezicima za djecu naših građana u dijaspori. S ovim u vezi, Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnologije Republike Kosova ima izrađen Plan i program dopunske nastave i 18-tak udžbenika za tri nivoa obrazovanja na albanskom jeziku. Ostaje nam da intenziviramo napore i koordiniramo saradnju sa MONT-om, da bi oni učinili nešto slično i za dopunsku nastavu na bosanskom i ostalim jezicima  na kojima se, inače, nastava na Kosovu izvodi. To je njihova nadležnost, a Zakon o emigraciji i dijaspori Republike Kosova, također, to predviđa.

U međuvremenu, u našem smo ministarstvu poduzeli neke sistematske korake koji se tiču nevećinskih  zajednica. Našim zalaganjem zadržane su spomenute odredbe u zakonu o dijaspori tokom njegove izmjene i dopune koji se dotiču i pripadnika ovih zajednica u emigraciji, a urađena je i strategija razvoja ministarstva gdje su  neke zasebne stavke posvećene pravima ovih zajednica. Takođe smo preko konkursa zaposlili dva službenika čija će radna mjesta, po iniciranoj sistematizaciji, biti direktno vezana za potrebe nevećinskih zajednica u dijaspori u dopunskoj nastavi na njihovim jezicima i kontaktima u kulturi. Jedan od uposlenika je pripadnik bošnjačke zajednice, itd.

Bošnjaci.Net: Koji su po Vama najvažniji faktori realizacije  dopunske nastave  na bosanskom jeziku? Šta sprječava njeno šire izvođenje?

Ćerim Bajrami: Mi smo svjesni da institucionalno uspostavljanje dopunske nastave za nevećinske zajednice sa Kosova u dijaspori neće ići tako lahko, jer nam je, kad su Bošnjaci i pitanju, potrebna i saradnja s institucijama u Bosni i Hercegovini. To se prije svega odnosi na nabavku udžbenika koje, realno, nećemo moći izraditi na Kosovu. A takav vid saradnje je trenutno veoma teško postići, jer nam  je onemogućeno da putujemo u BiH.  Država Bosna i Hercegovina je nedavno uspostavila takav rigorozan sistem o izdavanju viza da je veoma teško ući u Bosnu i Hercegovinu, pogotovo službenim predstavnicima Bošnjaka sa Kosova. Pored onemogućavanja našeg ulaska u BiH, ne postoji ni mogućnost uspostave institucionalne saradnje zbog nepriznavanja Kosova od strane države BiH.  

Drugi ograničavajući faktor što se pokretanja dopunske nastave na bosanskom jeziku tiče je to što je svijest o njenoj potrebi kod jednog dijela Bošnjaka u dijaspori nedovoljno razvijena.

Inače, u mnogim zapadnim zemljama se ova nastava izvodi na dobrovoljnoj osnovi, što znači da inicijativu za održavanje dopunske nastave trebaju preduzeti sami roditelji, odnosno pripadnici dijaspore određene nacionalne grupe. U nekim zemljama, poput Švicarske, koja je naš zasebni interes jer je u pitanju brojna kosovska bošnjačka populacija u dijaspori, postoji zainteresiranost opština da se iznađe mogućnost dodijele školskog prostora. Jedna od mojih glavnih aktivnosti kao zamjenika ministra u Ministarstvu dijaspore će, u narednom periodu, ako Bog da, biti najviše usmjerena na ovo pitanje, jer je ono po mnogim relevantnim stavovima i stručnim istraživanjima veoma važan faktor u očuvanju izvornog identiteta mladih naraštaja i boljeg sticanja znanja u školama na jezicima u stranim državama. Na žalost, primijetio sam da ni Bošnjaci iz drugih država nisu nešto masovnije zainteresirani da šalju svoju djecu na dopunsku nastavu, pogotovo da se tamo organizuju svi zajedno u ovom pravcu, bez obzira na zemlju porijekla. To je, slobodno mogu kazati, zabrinjavajuće  i može nas koštati asimilacijom naših najmlađih generacija. Istina je da su procesom asimilacije obuhvaćeni i mladi Albanci u emigraciji, jer ni kod njih, bez obzira na postojanje sistema i stepena organiziranosti, odaziv nije zadovoljavajući. Ali, za razliku do Bošnjaka, Albanci rade više sistematski i zajedno čine napore da se institucionalnim mjerama asimilacija mladih naraštaja u dijaspori barem uspori. Svi ovi podaci govore o dubini problema s kojim se, svi zajedno, moramo suočiti. 

Da zaključimo,  za organiziranje dopunske nastave prije svega je potreban angažman roditelja, udruženja u dijaspori, institucija iz država porijekla, i redovni kontakti sa autoritetima vlasti u zemljama boravka emigranata. U ovom kontekstu, kod Bošnjaka posebno, treba uzeti u obzir dobar primjer organizacije islamske vjeronauke u centrima Islamske zajednice u dijaspori. Nesumnjivo je da su vjeronauka i vjerske aktivnosti jedan od stubova očuvanja identiteta, ali je ipak njihova misija prevashodno čuvanje vjerskog identiteta. Međutim, negdje se ta misija proširuje i na dopunsku nastavu bosanskog jezika i kulture u istom prostoru sa zasebnim nastavnim kadrom, kao što je to vrlo dobar slučaj u Bošnjačkom Centru u Šlirenu kod Ciriha u Swissu. Kod albanskih Udruženja u dijaspori više se preferira organiziranje nastave u zvaničnom školskom prostoru, što je svakako jedna od karakterisitika i različitog naslijeđa, odnosno pristupa decenijama unazad prema vjeri i vjerskim institucijama. Jednostavnije kazano, Bošnjaci još nisu dostigli stepen nacionalne svijesti i organiziranosti nacionalnih institucija kao što je to slučaj kod Albanaca. 

Bošnjaci.Net : Vođene su diskusije o potrebi nastanka triju bošnjačkih općina na Kosovu. O kojim je općinama riječ?

Ćerim Bajrami: Tri buduće bošnjačke opštine koje se traže na Kosovu su Rečane, Vitomirica i Dragaš. Rečane je centralno selo regije Župa više grada Prizrena koja obuhvata 12-tak okolnih sela koja su uglavnom sva bošnjački deklarisana, izuzev dva. Inače, ima još Bošnjaka u okolini Prizrena, jer se na Župu naslanja regija Podgora sa dva bošnjačka sela i još dva poveća naselja pretežno albanski deklarisanih mještana, ali bošnjačkog govornog područja. Dok u samom gradu Prizrenu živi blizu desetak hiljada Bošnjaka doseljenih iz ove dvije regije i djelimično iz Gore. Ova bošnjačka nacionalna populacija iz Župe i Podgore je 'torbeške provenijencije' i ona sada čini oko 70 odsto svih popisanih Bošnjaka na Kosovu.

Dragaš je naselje u Gori, koje je inače i sada istoimena opština koja obuhvata regiju Gora sa 20-tak sela i regiju Opolje sa također  20-tak  albanskih sela. Kad govorimo o budućoj opštini Dragaš  mi mislimo na regiju Gora. Međutim, ona sada više nije eksluzivno bošnjačka (ranije 'muslimanska') već je pretežno sa goranski izjašnjenim stanovništvom, a Bošnjaci su u manjini sudeći po neoficijelnim podacima s posljednjeg popisa stanovništva iz aprila 2011. Ovu populaciju su i ranije nazivali njenim geografskim imenom „Goranin“, a ona je zapravo isto tako torbeška po starijem porijeklu. Vitomirica je naselje kod Peći  čiji su stanovnici pretežno Bošnjaci, kao i stanovnici jednog dijela pećke regije. To su Bošnjaci 'sandžačke provenijecije'. Dobijanjem ovih opština,  u kontekstu kosovskog političkog i pravnog sistema, pored svih prednosti koje ima lokalna samouprava za njihovo stanovništvo, tim rješenjima bošnjački nacionalni prosperitiet bi bio dodatno pospješen kao i cjelokupan opstanak Bošnjaka na Kosovu.

Bošnjaci.Net:  Konsultativno vijeće zajednica Kosova  funkcioniše pri kabinetu predsjednice Kosovo.  Šta nam možete kazati o Vašem donedavnom predstavljanju Bošnjaka u ovom Vijeću?

Ćerim Bajrami: Konsultativno vijeće zajednica je formirano  prije tri i po godine i po zakonu je sastavljeno od po nekoliko predstavnika svih nevećinskih zajednica sa Kosova. Bošnjačka nacionalna zajednica ima tri predstavnika. Nas dva smo do prije neki dan bili iz NVO-a, a jedan je iz redova većinskih bošnjačkih poslanika u drugom dvogodišnjem mandatu dok je prvi bio jednogodišnji. Vijeće je vezano za kabinet predsjednice Kosova i ima savjetodavni karakter u nekoliko oblasti koje se direktno dotiču prava i interesa nacionalnih nevećinskih zajednica. Uglavnom je funkcionisalo po konsenzusu, tako što su predstavnici određene nevećinske zajednice imali eksluzivno pravo da iznose prijedloge koji su od interesa za njihovu populaciju. Mislim da smo u ovim postojećim okolnostima mi, kao  bošnjački predstavnici, dali svoj puni doprinos u Vijeću i da smo bili na visini zadatka, što bi se reklo. Ponosan sam na činjenicu da smo u najviše slučajeva nastupali jedinstveno, sem u jednom kratkom periodu s početka drugog mandata, zbog odstupanja jednog bivšeg poslanika u njemu, tim prije što je naše članstvo u Vijeću bilo bez redovnih nadoknada. Ovo ističem, zato što je poznato da je jedinstven nastup bošnjačkih predstavnika na Kosovu bio problematičan cijelo poslijeratno vrijeme.

Bošnjaci.Net: Šta ste konkretno uradili  za Bošnjake Kosova?

Ćerim Bajrami: Između ostalog, uspjeli smo na Vijeću i njegovim radnim grupama da propratimo niz novih zakonskih prijedloga i damo svoje sugestije za poboljšanje položaja Bošnjaka i drugih nacionalnih zajednica u njima. Jedan od primjera je novousvojeni Zakon o douniverzitetskom obrazovanju u kojem je našom intervencijom poboljšan član u korist nastave na maternjim jezicima zajednica  Bošnjaka, Turaka i ostalih, naročito u dijelu koji uređuje pravo na besplatne udžbenike, dovodeći ga u jednaku ravan s pravom u nastavi na albanskom i srpskom jeziku. Cijelo vrijeme smo pratili status nastave na našem maternjem jeziku kod donošenja i drugih zakona i propisa, kao i novog kurikuluma douniverzitetskog obrazovanja. Takođe smo pratili realizaciju prava na rezervisana mjesta na javnim univerzitetima za nevećinske studente na Kosovu na studijama na albanskom jeziku. Sve smo to radili institucionalnom komunikacijom, putem slanja preporuka ministarstvu obrazovanja, univerzitetima, itd. Vijeće je  u  prvom mandatu donijelo ključne preporuke MONT-u i Vladi oko nabavke  udžbenika koji nedostaju  u nastavi na bosanskom i turskom jeziku, uvozom, tj. isporukom iz matičnih država ove dvije  nacionalne zajednice, iz Bosne i Hercegovine  i Turske. Naši prijatelji iz turske zajednice su iskoristili ovu mogućnost i dopremili neophodne udžbenike za srednje škole iz Republike Turske, donacijom te jake države, ali nama nema ko da isto to omogući iz Bosne i Hercegovine. Moja malenkost i još par naših viđenijih ljudi smo godinama govorili, pisali i apelovali da nam se to omogući. A da je to traženje realno, podsjeća nas uspjeh u godinama neposredno poslije rata (školske 1999./2000.)  kada smo angažmanom nas nekolicine dopremili kontigent udžbenika iz Bosne i Hercegovine za bošnjačku djecu na Kosovu, i time započeli novo historijsko poglavlje kolektivnog nacionalnog buđenja bošnjačke svijesti na ovim prostorima.

Jedna od naših realiziranih inicijativa je i proglašenje rahmetli Šefka Salkovića Herojem Kosova, upriličeno od strane predsjednice Kosova Atifete Jahjaga. Naravno, zalagali smo se i za zaštitu i promociju prava i svih drugih nevećinskih zajednica u Republici Kosovo. 

Bošnjaci.Net: Podržali ste osnivanje Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) na Kosovu koja se zalaže za  očuvanje nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta Bošnjaka! 

Ćerim Bajrami: Podržavam svako bošnjačko udruživanje na nacionalnom planu i regionalnom povezivanju,  jer to je jedan od preduslova naše sveukupne nacionalne afirmacije. U skladu s tom spoznajom,  pružio sam svoju skromnu podršku BKZ koja pretendira da se proširi u svim zemljama gdje žive Bošnjaci. Raduje me, kao i svakog drugog Bošnjaka, uspješno djelovanje svih instucija oko Islamske zajednice u Sandžaku, kao i  osnivanje BANU. Ovaj novi bošnjački pokret iniciran iz kruga saradnika muftije sandžačkog Muamera ef. Zukorlića, bez sumnje, kod Bošnjaka uliva nadu za sve jače svebošnjačko institucionalno povezivanje koje je do sada bilo problematično. Kultura, pored obrazovanja na bosanskom jeziku, u postojećim političkim i državnim oklonostima  je jedna od najvažnijih oblasti za povezivanje Bošnjaka. Istina je da smo već imali neka Udruženja i važnije institucije u Bosni i Hercegovini, poput BZK Preporod, koje su dale značajne rezultate u nacionalnom buđenju bošnjačkog naroda, ali je činjenica da se one uglavnom bave Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci su, kako znamo, razasuti po cijelom Balkanu i ima ih u svim državama nastalim raspadom SFRJ, u Zapadnoj Evropi, Americi, Australiji... Bosna i Hercegovina je historijski i kulturološki faktički matica svih Bošnjaka, ali nažalost država BiH ustavno-pravno nije tako definisana. Samim tim, Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine su prinuđeni da samostalno traže rješenja za probleme s kojima se suočavaju u očuvanja svog identiteta u okruženjima koja im, uglavnom, nisu naklonjena. Bošnjačka dijaspora se takođe organizira i snalazi kako zna i umije. Istina je da u mnogim zapadnim državama ona to čini jako dobro, zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, ali i tamošnjoj institucionalnoj mreži i centrima Islamske zajednice BiH. Uzimajući sve u obzir, Bošnjacima izvan Bosne i u dijaspori, ipak, treba odati priznanje što su  uspjeli da sačuvaju i potvrde svoj nacionalni identitet. U Sandžaku je, spomenutim bošnjačkim pokretom, bez sumnje ostvareno najviše rezultata u visokom obrazovanju. 

Bošnjaci:Net:  Vi ste, dakle, mišljenja da su nam nužno potrebne nacionalne bošnjačke institucije? 

Ćerim Bajarmi: Mislim da većina nas Bošnjaka zna da su nam nužno potrebne kolektivne institucije koje će brinuti o našoj kulturi, jeziku, obrazovanju, historiji, zaštiti prava itd. Nameće nam se pitanje – zašto se  tako dugo premišlja oko njihovog osnivanja među vodećim bošnjačkim  intelektualcima i političarima u Bosni i Hercegovini? Pogotovo zbog toga što se zna da oni iz manjeg entiteta svako malo ‘legalno” blokiraju funkcionisanje države Bosne i Hercegovine na osnovu nekih odredbi Dejtonskog sporazuma, ali ne bi, po toj osnovi, mogli da blokiraju bošnjačko povezivanje i organiziranje preko nacionalnih institucija!

Dakle, ako već ovakve inicijative nisu potekle od vodećih Bošnjaka i institucija u Bosni i Hercegovini, ne bi trebalo da budu sputavane i omalovažavane samo zato što su inicirane i formirane od Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine. Navedimo samo jedan primjer kako to rade Albanci, koje krasi visoka nacionalna svijest i dobra organiziranost, kod kojih je nedavno u Prizrenu promovisano jedinstveno ‘Abetare’, tj. Početnica, za sve male Albance bez obzira u kojoj državi žive!

 S druge strane, Bošnjaci u dijaspori recimo još nemaju dovoljno volje za zajedničku dopunsku nastavu za svoju djecu, iako im se pružila šansa da tamo budu svi zajedno, bez obzira na zemlju porijekla.

Na kraju, moja bi preporuka Bošnjacima bila baš ovo posljednje - da svoju djecu, po svaku cijenu, šalju na dopunsku nastavu bosanskog jezika i kulture. Mi iz Ministarstva dijaspore, uz ključnu pomoć MONT-a, Vlade Republike Kosova ispunit ćemo naš dio obaveza. U ovom trenutku, bez obzira na nedostatak udžbenika po planu i programu za dijasporu, isporučit ćemo onima koji budu tražili udžbenike na jezicima nevećinskih zajednica iz kojih uče i ovdašnja djeca na Kosovu, kao što smo to krajem prošle godine učinili u slučaju potraživanja od strane ‘Džemata kosovskih Bošnjaka’ u Waliselenu kod Ciriha.