Kakvi smo to u ramazanu?

Piše: Adis Sultanović

Dok pišem ovaj osvrt na ovogodišnji ramazan pokušavam da analiziram stanje moga naroda, Bošnjaka muslimana. Ramazan je, ljeto je, evo i nebo se otvorilo i kiša se spušta na žednu i izgorjelu zemlju. Izlazeći iz džamije priđe mi jedan dedo kazavši: “Hvala Bogu na ramazanu. Mjesec-dva nije bilo kiše, i čim ovaj mubarek mjesec međunas, milost se prosu na nas, valjda je to i zbog našeg ibadeta. Allah najbolje zna…” Pokušavam sebi odgovoriti na pitanje koliko smo kao narod vjere sazreli u svome odnosu prema ramazanskim blagodatima, prilikama, vrijednostima iako je u hadisi-kudsiju Uzvišeni Allah rekao: „Zaista, post je Moj i ja ću za njega posebno nagraditi.” Ponekad mi se čini da nismo svjesni svrhe posta, ramazana, ali i da nekada uzimamo ono što je nama po volji, a ostavljamo po strani ono što je prema našem sudu ili običaju (adetu) za izostaviti (odbaciti). Suština našeg vjerničkog svjetonazora je: “Ili se Allahu pokoravaš ili si zastranio”. Nadam se da ova konstatacija nije prenagla, ali je zasigurno dobronamjerna i savjetodavno-upućivačka. S druge strane pogledajmo naše težake: rade na njivi, ožedne, pokraj njih teku bistre vode, ali oni skoro da ih ne primjećuju. Pušači, isključivo ja­kom vjerskom voljom, s lahkoćom odustaju od pušenja i sl. Može li išta drugo ljude tako iskreno, čvrsto i bezuslovno odvratiti od strasti kao po­st? Oni su ponos naroda i oni su radost ramazana jer svjedoče jak duh, snagu razuma, pouzdanost u Allaha i opredijeljenost ka dobru. Ovu komparaciju sam napravio na uzor ahiretske kvalifikacije Allahovih robova: “Ili si u Džennetu ili u Džehennemu!”

Svrhu posta izrekao je Allah, dž.š., a ne mi: “O vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan i onima koji su bili prije vas - da biste mislili na Boga (el-Bekare, 185). U ovom ajetu nalazi se zavisna rečenica: le'allekum tettequn. Dosad se ova rečenica prevodi­la: Da bi ste bili bogobojazni, ali nama se čini da ju je bolje prevesti: Da biste mislili na Boga. Svaki posao koji radimo bez bismille je unaprijed osuđen na manjkavost ili na propast. Bismilla je naša prva dova, snaga, vjetar u leđa u svim našim aktivnostima. Zadovoljstvo je svoja djela činiti sa Božijim blagoslovom i svako sjećanje na Allaha je korak ka Božijoj milosti.

Mi smo ummet koji Allaha sluša ne samo na javi već i u tajnosti. Mi nismo moralni samo kad smo izloženi pogledu drugih ljudi već i kad smo sami i kad bismo mogli učiniti prestup a da ga nikad niko od ljudi ne vidi i ne sazna za njega. A da bismo se uspeli do tog stepena, da mislimo na Boga i u tajnosti, On nam je propisao post. Zato ne smijemo dozvoliti da nas ustrave kako je teško postiti 17 sahata, kako je teško bez vode, kahve, ručka isl. Osuđujemo i javne objede, ispijanje kahvi u lokalima i u avlijama. Pokuđeno je čak i da dijete ide mahalom a u ruci mu sendvič ili sok, jer time narušava duhovnu dimenziju ramazanskog posta. Narodna poslovica kaže: “Trn se oštri dok je mlad.”

Naša srca - to znači: naša osjećanja i naše misli moramo nastojati očistiti od svega što Bog, koji nas je stvorio i obasuo darovima, ne voli. Iskreni Allahovi robovi smatraju da su pokvarili post čak i ako im ne­valjala misao ili želja padnu u srce. Tako oni poste i srcem. Oni ramazan iskoriste da šejtana što dalje odbiju od sebe. Očistiti srce je zadaća, a post je škola koju prolazimo, i na koncu je najvažnije, jesmo li položili ispite ili ne!?

Jedan od najfrekventnijih hadisa koji se spominju uz ramazan među postačima je: „Ima postača koji od posta imaju samo gladovanje i žeđ." Direktna poruka ovog hadisa je da samo odricanje od tjelesnih uživanja nije svrha posta, nego je neophodno da povedemo računa i o duhovnom aspektu posta. Namaz je tu na prvom mjestu. Pogrešno je ustati na sehur, dobro ručati, a onda otići leći a da ne klanjamo sabah namaz. Pogrešno je prejedati se za iftar, pa onda ne klanjati akšam i ne otići na teravih-namaz.

Rekao je Muhammed, a.s.: „Pet stvari prekidaju post i uskraćuju njegovu svjetlost: laž, gibet (ogovaranje), preno­šenje tuđih riječi, strastven (ne­dozvoljen) pogled i lažna za­kletva." Sa pravom se trebamo zapitati ima li kod nas ovih ružnih osobina?! Sigurno da ima, zato se i borimo protiv ovih poroka kako bismo dosegnuli istinske draži i čari ramazani-šerifa. Jadno je stanje čovjeka ako laže, ogovara, prenosi tuđe riječni, strastveno gleda ono što mu nije dozvoljeno i lažno se klete. Ovo se tretira kao nanošenje zuluma samom sebi, a lijek od ove opake pošasti je ibadet, istigfar i učenje Kur`ana, a.š. u kojem je lijek.

Žalosti nas prizor kada dvojica ili dvije ne pričaju niti žele zajedno u saf, neće zajedno na iftar. Ramazanski dani su baš vrijeme da se izmire i da pruže jedan drugom ruku i da se halale.

Poslanik, a.s., je dijelio sadaku tokom čitave godine, a uz ramazan je to činio još više. Ne smijemo prema našem nahođenju vagati hoćemo li izdvojiti zekat ili ne? Hoćemo li sadekatul-fitr dati ili ne? Ono što je vjera propisala, tu nema cjenkanja ili naduravanja.

Čuven je hadis u kome stoji da “nije musliman onaj koji zanoći sit a njegov komšija gladan, čak ako taj komšija nije musliman.” Veličanstvena je ova poruka za dobročinstvo prema svima koji su oko nas, čak i dalje. Lijep je primjer jedne naše nene postača koja je svaku noć prije iftara nosila hranu jednoj slabije pokretnoj ženi druge nacionalnosti. Kada su je upitali zašto to radi ona im je odgovorila hadisom: „Džennet željno očekuje četvero: učača Kur'ana, onog koji čuva jezik (od nepristojna go­vora), onog koji nahrani glad­nog i onoga ko posti u mjesecu ramazanu. "Stvarna slika našeg vremena nam govori da nažalost ima onih koji oko nas legnu gladni, jadni, bijedni željni osnovnih životnih namirnica. Apeliramo na sve nas koji možemo pomoći, da se dodatno angažiramo i da pomognemo takvim ljudima.

Poslanik, a.s., je govorio i o još jednoj dimenziji posta: „Postite - bićete zdravi.“ Bogu se ne možemo nazahvaljivati što možemo postiti jer pored sevapa i hajrata mi tijelu obezbjeđujemo zdravlje. To je medicina potvrdila i dala zeleno svjetlo postu. Samo oni koji ne poste gube sve ono što je hajr i na ovom i na onom svijet. Vjernici postači bi željeli da ramazan traje čitavu godinu jer su oplemenili dušu i jer se osjećaju bolje i korisnije: „Kad bi moj ummet znao šta ramazan donosi, zaželio bi da on traje čitavu godinu.“ Ehh, kad bi Bog d`o trajao godinu dana…“

Dražesno je postiti i iščekivati iftar. Posebno je to primjetno kod djece koja pomažu oko serviranja iftarske sofre. Nezaboravan je pogled djece prema munari i taj slatki osmjeh kada se upale kandilji. Sve nam to svjedoči i hadis: „Postač ima dva veselja: iftar i susret sa Allahom, kad, će On nagrađivati za post."

Nagrada ili hedija je radost srca svakog postača. Allah, dž.š., je obećao nagradu: “Ko isposti ramazan iskreno i nada se nagradi, za to će mu biti oprošteni prošli grijesi.“ Ovo je motiv koji nas podstiče u ramazanu da budemo bolji, vrjedniji, korisniji i da nam dani ramazana budu kabul, dove primljene, a naše duše pomilovane Božijom milošću, AMIN. Ramazan šerif mubarek olsun!