Aferim ''Kampu za mujezine''

Ove godine je u Mostaru održan tradicionalni Kamp za mujezine, treći po redu. O prethodna dva ne znam puno, sem da su održani po okončanju mektepske godine te da su okupljali polaznike iz Mostara. Sa trećim sam podobro upoznat i zavrijedio je, radi šire javnosti, da mu se posveti koja rečenica.

Rekoh, o prethodna dva ne znam puno, ali mi je sama ideja, na prvu, zvučila odlično. Nošen time, na jednoj od sjednica Savjeta muftije u Mostaru predložio sam da se ideja Kampa za mujezine obogati na način da se iziđe iz Mostara i ostalim medžlisima pruži mogućnost da delegiraju svoje polaznike. Ideja je načelno podržana i, zaista, krajem prethodne mektepske godine dobio sam mail od organizatora Kampa kojim mi se pruža mogućnost da iz Prozora prijavim dva polaznika. U prilogu je stigao i do u tančine preciziran i izdetaljisan program Kampa.

Nije bilo puno dileme. Istina, i mektepska i školska godina bila je završena pa je bilo vrlo teško doći do djece. Ipak, činjenica da bi djeca provela sedam dana u prostorijama medrese i podučavala se mujezinskom pozivu, zajedno sa vršnjacima iz drugih gradova (plus to što sam lično predložio da se takvo nešto omogući), natjerali su me da prijavim polaznike, pa taman ih morao izmisliti. I prijavio sam dvojicu. Jedan je već bio izverziran u mujezinluku a drugi je to silno želio.

Elem, stigli smo u internat medrese i prisustvovali svečanom otvorenju Kampa. Sve se doimalo tako lijepim, svečanim i vrhunski organizovanim. Ostavio sam svoje polaznike sedam dana u Mostaru i vratio se u svoj Prozor. Sem Prozora i Stoca, Kampu se nisu odazvali drugi Medžlisi. Kroz kontakte sa roditeljima, sve više sam uviđao pozitivne efekte Kampa. Djeca su, po spomenutom planu i programu, imala određena predavanja, radila testove, družila se i pokoji put se, zajedno sa voditeljima kampa – vrijednim mostarskim imamima – otisnula do obližnjih gradova i turističkih destinacija. Možda i najupečatljiviji odgovor dobio sam od jednog roditelja koji mi je, tokom trajanja Kampa, jedne prilike rekao: ''Ovo je super. Čovječe, kad god nazovem svog malog, on kaže da uči. Zamisli, usred ljeta on uči, i to o vjeri! Super!''.

Sedmica je brzo prošla. Kamp je završen svečano – dodjelom diploma i polaznici su se kasno navečer vratili kući. Slijedećeg jutra mi je na vrata došao Abdulah, jedan od mojih učesnika, i rekao: ''Efendija, samo želim da vam se zahvalim na svemu. Bilo nam je super!''. Meni će super biti tek nešto kasnije, istog tog dana. Naravno, posjetio sam njegove roditelje, kahvenisali smo i protabirili dane u Kampu. Sve u svemu, dojmovi su bili više nego pozitivni.

Ipak, vrhunac je uslijedio već na namaskim vaktovima. Oba učesnika kampa su itekako zagrijana da džematu pokažu šta su naučili. Obojica su pred džamijom već pola sahata pred ezan i obojica se doslovno jagme koji će prije dobiti priliku da prouči ezan i mujezini. Dan ili dva, jedan od njih je nekoliko puta dobio priliku da uči ezan, dok to sa drugim – iskreno, ne znam zašto – nije bio slučaj. Onda me je sreo otac tog drugog i stidljivo zamolio: ''Efendija, molim te, kad ti bude zgodno pusti i njemu da prouči ezan. Gledam ga kad dođe iz džamije, pune mu oči suza a ništa ne govori. Pa, eto...!''.

Naravno, razumio sam i već na slijedećem vaktu Abdullahu kazao da je taj ezan samo njegov. Jasno, došao je u džamiju puno ranije i samo čekao svojih ''pet minuta''. Proučio je ezan i to tako lijepo, melodično i odvažno da sam se i sam iznenadio. I, eto, njih dvojica se sada jagme i utrkuju, čekaju samo da im se klimne glavom i da urade ono što trenutno izuzetno vole – da mujezine.

E sad, zašto se taj prizor mene toliko dojmio? Taj prizor me vrati tamo negdje u sredinu 80-ih godina prošlog vijeka, kada sam i ja bio u istoj poziciji. Sjećam se starog efendije, rahmetli Mustafe i svog prvog ezana. Kad se sjetim da me je bilo strah samoga se popeti na munaru i da je uvijek, barem isprva, neko morao sa mnom da se vere tim uskim zavojitim basamacima, uvijek se nasmijem. Dugo sam se spremao za taj trenutak, a onda mi efendija, jednog dana, samo namignu i dade išaret da se penjem na munaru. Imao sam osjećaj da se cijeli dunjaluk ukočio i zanijemio da bi me čuo. Međutim, imao sam i, za te dane, jednu malu nesreću koja se zvala Adis. Bili smo otprilike istih godina (tada šest) ali i istih apetita, pa, ako sam želio učiti ezan, morao sam dobro poraniti jer je svaka minuta kašnjenja značila da ću na ulasku u munaru, na vratima zateći Adisa, a to je, onda, značilo da je taj ezan njegov. Dugo smo se nadmetali i ishod je takav da jedan od nas i danas uči a drugi ne uči ezane. Da moj efendija, rahmetli Mustafa, nije uradio ništa drugo, za mene će on uvijek ostati efendija bez premca.

Danas sam i ja efendija i danas i ja gledam kako se moji učenici, kao Adis i ja nekad, nadmeću u mujezinluku. Ne znam da li ću ja biti ''njihov Mustafa'' – to samo Allah zna – ali znam da je zbog ovakvih stvari imamski poziv poseban i neopisiv. Neopisiva je i moja radost.

Međutim, vratimo se na početak ovih redaka. U moj vakat nije bilo ovakvih kampova i okupljanja. U moj vakat je i mekteb bio posve drugačiji, ali to je druga priča. Danas je iznimno veliki uspjeh odvojiti dijete od svega onoga čemu je izloženo i imati ga u mektebu. To je pravo umijeće koje stalno moramo učiti.

Uz to, ako sam i imao kakvih sumnji – a nisam – Kamp za mujezine u Mostaru mi je nešto najljepše ovog ljeta. Volio bih da ove riječi dođu i do organizatora Kampa jer iz njih zrači samo optimizam, zahvalnost i bezrezervna podrška vrijednim mostarcima. Nadam se da će moji polaznici i iduće godine imati ovu izuzetnu čast da prođu kroz Kamp za mujezine. Nadam se da će mujezinsko nadmetanje u mojoj džamiji već iduće godine biti življe. Nadam se da će dogodine i drugi medžlisi prepoznati ovaj, naizgled mali, ali veliki projekat.

Svakako, o njemu bi se dalo i moglo razmisliti i na višem nivou.

Do tada, aferim Kampu za mujezine, aferim kolegi Salem ef. Dedoviću i svima koji su dali svoj doprinos ovom druženju.

Vidimo se, ako Bog da, idućeg ljeta!

Safet Pozder