Promo banner

A+ A A-

Vrisak

vrisak-1 

Kako su nas izvijestile svjetske agencije trećeg maja ove godine, dan ranije je, u prostorijama aukcijske kuće Sotheby's, slika "Vrisak" (The Scream), Edvarda Muncha, prodata na aukciji za 119,92 miliona američkih dolara i postavila novi rekord za jedno umjetničko djelo prodato na aukciji. Inače, kontroverzni norveški slikar, Munch, sliku je naslikao 1893. godine kao izraz unutarnjeg stanja tjeskobe i straha. Autor je bio ekspresionist, poznat po djelima koje tretiraju psihološke teme, a prema određenim izvještajima i ličnost koja je bila u konstantnoj depresiji. U umjetničkim krugovima, slika se interpretira kao odraz univerzalnog nemira i tjeskobe savremenog čovjeka, a smatra se jednom od najprepoznatljivijih i najkritikovanijih umjetničkih djela. Agencije su prenijele ushićenje prisutnih kolekcionara i trgovaca umjetninama koji su velikim aplauzom pozdravili kraj prodaje ovog umjetničkog djela.

vrisak-2

Prodato umjetničko djelo je je jedna od četiri verzije slike pomenutog slikara, a prodao ju je norveški biznismen Peter Olsen. U agencijskim izvještajima se navodi kako su na aukciji bila ponuđena djela velikog broja poznatih slikara, među kojima i djela Picassa, Dalija i Miroa, ali je Munchova slika bila glavna atrakcija. Na samom početku aukcije slika je procijenjena na oko 80 miliona dolara, ali su se u petnaestominutnom telefonskom nadmetanju, iz grupe od sedam potencijalnih kupaca, izdvojila dvojica i podigli krajnju cijenu na oko 120 miliona dolara, uključujući proviziju za aukcijsku kuću od 13 miliona dolara. Iako akcionarska kuća nije željela otkriti identitet kupca i osoba koje su učestvovale u nadmetanju, nije teško predpostaviti da je od sedam potencijalnih kupaca, barem troje dolazilo iz bogatih zaljevskih, muslimanskih porodica, a da je možda i krajni kupac neko od njih.

Ove pretpostavke su bazirane na izvještajima svjetskih agencija koje navode da je kupovina umjetnina postala pravi hit i stvar prestiža među bogatim Arapima. U februaru ove godine svjetska javnost je obaviještena da je kraljevska porodica iz Katara kupila sliku francuskog slikara Pola Sezana (Paul Cézanne), ''Igrači karata’’ (The Card Players) za nevjerovatnih 250 miliona američkih dolara. Također, prema navodima vodećih svjetskih medija ista kraljevska porodica je u vrlo kratkom periodu potrošila više od milijardu američkih dolara u kupovinu poznatih umjetničkih djela i podršku umjetničkim izložbama i intalacijama. Mora se priznati da pomenuta kraljevska porodica ulaže dobar dio sredstava i za unapređenje i očuvanje islamske umjetnosti i daje podršku za veliki broj i općekorisnih projekata, ali izgleda da nisu imuni ni na velike gafove poput gore navedenog.

Čini se da braća Arapi konstantno teže ka otkrivajnju novih atrakcija i načina kako da svoj svakodnevni život učine interesantnijim. S druge strane, njihovi ''veliki'' prijatelji sa zapada su se potrudili da im ponude još jednu igricu i način da se malo olakšaju od pritiska izazvanog neprekidnim dotokom petrodolara, a i da im prošire vidike. Divni su ti prijatelji sa zapada koji malo-malo izmisle novi trik kako bi život svojih prijatelja sa Bliskog istoka ispunili zadovoljstvom i popunili evidentne praznine u dušama kod određenog broja stanovnika pomenute regije. Šta bolje može popuniti čovjekovu dušu od gledanja i divljenja umjetničkim djelima, rekli bi mnogi na zapadu, a u poslijednje vrijeme i na istoku. Doduše, u cilju što većeg zadovoljstva i sreće svojih prijatelja sa istoka, zapadni prijatelji su im do sada uglavnom nudili stvari koje i nisu bile tako nadahnujuće, poput skupocjenih automobila, jahti, hotela, organizovanja privatnih party-a uz zabavu sa najpoznatijim svetskim pjevačicama i glumicama. Ipak, to je bila samo priprema za prave stvari koje tek slijede. Mi, uglavnom, u ulozi posmatrača sa pristojne udaljenosti, odavno smo postali svjesni da je savremeni svijet pun apsurda, a ovo je samo jedan u nizu. Količina apsurda danas je tolika da postaje apsurdno pričati o apsurdima, jer oni postaju normalne, uobičajene stvari na koje savremeni svijet i ne gleda više na takav način.

Opet, mi, posmatrači, niti smijemo, niti imamo namjeru, da se postavimo u ulogu kritičara umjetničkih djela i svakako smatramo da savremeni čovjek treba da njeguje i posveti pažnju pravoj umjetnosti, ali želimo istaći par interesantnih stvari i apsurda u isto vrijeme. Prva interesantna stvar je ogromna popularnost slike ''Vrisak'', koja kao da ukazuje na činjenicu da duše savremenih ljubitelja umjetnosti i nisu baš ispunjene druženjem sa umjetničkim djelima i da ovaj vrisak odražava i njihovo unutarnje stanje. Izgleda da bi danas svi rado vrisnuli ili vrištali, pa je popularnost ovog djela jedna od potvrda insuficijentnosti i krize duha savremenog čovjeka. Druga stvar i apsurd je da, očigledno, ljubitelji i poštovaoci ''Vriska'' nemaju sluha, niti su sposobni da čuju vrisak stotina miliona gladnih dječaka i djevojčica širom svijeta, kao i vrisak ugnjetavanih, izrabljivanih, obespravljenih koji ne vrište zbog toga što im duša nije ispunjena, već zbog toga što umiru od gladi, žeđi, zime, što nemaju krova nad glavom, što im neko konstantno uzima ono što njima pripada, što ih neko (uglavnom iz skupine poštovaoca ''Vriska'') tjera da rade cijeli dan ili čak nekoliko dana za manje od jednog dolara i što bi im jako dobro došao barem djelić od 119.920.000,00 američkih dolara, za koliko je prodata pomenuta slika. Ljubitelji i poštovaoci ''Vriska'' očigledno imaju potpuno pogrešan pristup u nastojanju da se oslobode unutarnje tjeskobe i spriječe sopstveni vrisak. Uzgred rečeno, izgleda da je ova priča oko prodaje umjetničkih djela izgubila svaki smisao i postala dobar izvor profita i natjecanje za što veću zaradu, senzaciju, prestiž i da se tu umjetnosti gubi svaki trag. Najžalosnije je da sve više bogatih muslimana slijedi marketingške trikove svjetskih trgovaca umjetninama i nasjeda na priče tipa člana uprave Sothesby's-a koji je vodio aukciju, da je svaki peni uložen u ''Vrisak'' ili neko drugo umjetničko djelo, naravno, koje oni prodaju, opravdan i pametno potrošen novac. Opravdanje da se ovdje u stvari radi o ''strateškom'', ''pametnom'' investiranju koje će se vremenom isplatiti, ne samo da je priča za malu djecu, već se ni u kojem slučaju ne može opravdati ovo saučesništvo u ubijanju stvarne vrijednosti umjetnosti. S druge strane, istinskom muslimanu nisu potrebna umjetnička djela kako bi on svoju dušu ispunio jer se on drži pravih vrijednosti koje u potpunosti daju smisao njegovom životu i on nema potrebe da se poistovjećuje sa autorom djela, poput djela ''Vrisak''.

Musliman ispunjava svoju dušu i sprečava svoj vrisak pomaganjem onih koji imaju stvarnu potrebu za vriskom zbog nesreća i tegoba sa kojima se susreću u svom životu. Njegova vjera, solidarnost, humanost, suosjećanje,namaz, post, zekat, sadaka i pomoć su prave brane za depresiju i krizu duha. Nažalost, još uvijek je veliki broj muslimana koji okreću leđa pravim vrijednostima koje su im na dohvat ruke i koje su prirođene njima i slijede ideje i trendove onih koji vode ka ispraznosti njihove duše. Pomenuta kupovina slika, a posebno slike ''Igrači karata'' za nevjerovatnih i perverznih 250.000.000,00 američkih dolara, je veoma indikativna i na određeni način razotkriva samu prirodu njenog novog vlasnika, koji kao da se poistovjećuje sa samim likovima na slici. Kao što je poznato, najčešće se karta u tri situacije, ali svaka je u konačnici štetna za onoga ko je igra. Prva je, kada je čovjeku dosadno da bi ''ubio vrijeme'' i malo se zabavio, druga, kada ima mnogo novca, pa želi da ''okuša sreću'' ili pak, kada mu je hitno potreban novac, pa bi želio brzu i lahku zaradu. Za muslimana, ova igra je u prvoj situaciji besmislena i nepoželjna, dok je u druge dvije zabranjena.

Potrošiti toliki novac za kupovinu pomenute slike je čisto rasipanje (israf) i jedna od najluđih investicija u historiji. Tragična je činjenica da u sve većem broju slučajeva rasipništva i gluposti, koje prenesu svjetski mediji danas, glavnu ulogu igraju muslimani. Ne možemo, a da ne spomenemo i skorašnji slučaj u jednom od luksuznih restorana u Dubaiju, gdje je jedan gost iz Saudijske Arabije, naručio i popio trenutno jednu od najskupljih boca šampanjca u svijetu, koja naravno stiže iz Francuske, a koju je platio 136.000,00 američkih dolara. Naravno, ovo su informacije koje izazivaju trenutnu paralizu moždanih vijuga, posebno ako se uzme u obzir ko je glavni sudionik u pomenutom događaju. Međutim, gore navedeni primjeri rasipanja novca i ne sposobnosti određivanja prioriteta nisu samo svojstveni enormno bogatim muslimanima. Navedeni su naravno samo ekstremni slučajevi, ali ukoliko analiziramo način trošenja novca savremenog čovjeka, uključujući i većinu muslimana, onda možemo doći do jako interesantnih, ali i zabrinjavajućih činjenica, koje nam daju odgovor zašto je u svijetu veći broj onih koji vrište, koji su potišteni i pate, od onih koji se smiju, koji su sretni i koji su duševno zadovoljni. Sve dok savremeni čovjek bude više novca trošio na zabavu, luksuz, skupa auta i putovanja, i stvari koje mu uopće nisu potrebne, od trošenja za osnovne potrebe za normalan život, pri tome dajući samo mrvice od onoga što posjeduje za humanitarne i društvno-korisne projekte i pomoć siromašnih i ugroženih, on neće moći osjetiti stvarno duševno zadovoljstvo i biti spokojan.

Koliko je samo muslimana danas, koji svakodnevno, bez razmišljanja daju novac za bespotrebne stvari i luksuz, a kada dođu u priliku da daju sadaku ili sadekatu-l-fitr, koji se daje samo jednom u godini, tokom ramazana, oni vagaju svaku marku (ili drugu valutu) i rezonuju na način da koliko god da daju bit će puno. Isto tako ogroman je broj muslimana, uključujući i gore pomenute, koji ne daju ili na odgovarajući način ne ispunjavaju jedan od pet stubova njihove vjere, zekat, a čiji je jedan od ciljeva da u društvu bude što više sretnih i duševno zadovoljnih od onih koji vrište, koji su nesretni i ugroženi.

Iako bi se imalo dosta toga reći i o nama u Bosni i Hercegovini i našoj dijaspori, nekako nam je uvijek ''lakše'', da se kritički osvrćemo na druge, pa evo još jednog podatka za kraj. Prema podacima Zekat Fonda iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, u Emiratima trenutno živi oko 59.000 milionera, a čija obaveza zekata se procjenjuje na iznos od 5,5 milijardi UAE dirhema (oko 1,5 milijardi američkih dolara). Iskorištenost navedenog potencijala zekata u Emiratima je manja od 10%, kao i kod nas u BiH, pa je to još jedan od odgovora zašto u svijetu ima mnogo više onih koji svakodnevno imaju potrebu da vrište od onih koji su sretni i spokojni. Kada bi savremeni čovjek malo više gledao slike vriska, ali ne onog Munchovog, već vriska gladne, žedne i ugrožene djece i ugnjetavanih i obespravljenih osoba, sigurno bi bio potaknut na odgovarajuću akciju i doprinos stvaranju uvjeta za bolji i ljepši život na našoj planeti.  

Elnur Salihović