100 godina islama u Austriji

U subotu, 16. juna 2012. godine, Islamska općina Koroška (Kärnten) u suradnji sa koroškim guvernerom Gerhardom Dörflerom, organizirala je svečanost povodom 100. godišnjice priznavanja islama u Austriji.

Na prijedlog predsjednika Islamske općine Koroška Esada Memića, organizirana je svečanost povodom obilježvanja 100. godišnjice priznanja islama kao religije u Austriji. Pokrovitelj svečanosti bio je koroški guverner Gerhard Dörfler. Svečanost je organizirana u Koncertnoj sali u Klagenfurtu. Svečanosti su prisustvovali visoki gosti: muftija dr. Nedžad Grabus, biskup Alois Schwarz, protestanski biskup Manfred Sauer, predsjednik Islamske zajednice u Austriji Fuat Sanac, g. Nedžad Ajdandžić i mnogi drugi predstavnici političkog i kulturnog života Koroške.

Guverner Gerhard Dörfler svoj govor je počeo riječima: »Ako smo ljuti, mi smo ljutnja, a ako se volimo, mi smo ljubav.« Ispostavio je poseban odnos Austrije do islama. Rekao je da je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. »Fantastično je poznavati Sarajevo, Mostar, Međugorje, fantastično je posjetiti u tim krajevima crkvu ili džamiju. Svi smo obavezni učiti ljude da svijetom ne možemo vladati s oružujem, već moramo imati više međusobne ljubavi. Austrija može biti uzor drugim evropskim državama. Naša država ima dugu tradiciju suživota sa drugim kulturama i religijama. Zakon koji je institucionalizirao islam omogućava ljudima da se osjećaju u Austriji kao kod kuće«, između ostalog rekao je guverner.

U svom govoru biskup Alois Schwarz čestitao je stoti jubilej i zahvaoio se za poziv da sudjeluje u ovom važnom događaju. Ispostavio je jednakost među ljudima. Upitao se šta je sa ostalim evropskim državama i njihovim priznanjem islama i usvajanjem sličnog zakon?

Protestanski biskup Manfred Sauer kazao je da je naš zajednički temelj, vjera u Boga. Priznavanje jednakosti trebalo bi značiti da se ima otvoren pristup jednih prema drugima i da učimo jedno od drugih što smo i uspjeli na području Koroške na jedan impresivan način.

Esad Memić, predsjednik islamske općine Koroška u svom govoru zahvalio se Crkvi za pomoć koju su nudili muslimanima prilikom njihove integracije na područje Koroške. »Život je Božiji dar, tolerancija nije prazna riječ«, kazao je Memić i zahvalio se guverneru za njegovu predanost u duhu suradnje, a svoj govor završio je riječima da svaka religija ima srce koje voli.

Muftija dr. Nedžad Grabus, kao glavni govornik na svečanosti, kazao je sliejdeće:

»Stotinu godina zvaničnog priznanja islama u Austriji je veliki jubilej. To je bila prekretnica i pokazatelj drugim europskim zemljama u odnosu prema trećoj grani abrahamske religije - islamu. Taj čin je definitivno utvrdio prijateljstvo između Austrijanaca i Bošnjaka i otvorio nove vidove suradnje. Ovaj jubilej nas obavezuje da i danas u svijetu velikih izazova i promjena kroz koje prolazi suvremeni svijet budemo dovoljno hrabri i nastavimo s optimizmom gledati u budućnost.

Islam je monoteistička religija čiji su temelji zasnovani na vjeri u jednoga Boga i vjeri u proživljenje nakon smrti, Budući svijet. Muslimani dijele zajednički okvir etičkih vrijednosti i etičkog monoteizma sa jevrejima i kršćanima. Sljedbenici islama su muslimani koji poštuju i vjeruju poslanike koje slijede jevreji i kršćani Adema, Ibrahima, Musaa, Isaa i druge. Muslimani vjeruju da je posljednji Božiji Poslanik Muhammed, sin Amine i Abdullaha, rođen 570. godine u Mekki. Muhammedova poslanička misija ohrabrila je mnoge potlačene pojedince i narode i dala im nadu da mogu mijenjati svijet nepravde, nasilja i oholosti. Islam je u svojoj suštini zasnovan na vrlinama pravičnosti, skromnosti, ljudskosti i idealima pravde, slobode i jednakosti. Kao i svakoj velikoj ideji tako je i u realizaciji islama dolazilo do njegovih pojednostavljivanja, sužavanja na nacionalni ili etnički prostor, kao i pokušaja da se on pretvori u nacionalnu religiju pojedinih naroda. Tokom povijesti islam je inspirirao pojedince i cijele narode kao što i danas nas inspirira da činimo dobro, borimo se protiv naših slabosti i uopće ljudskih osobina koje svijet vode u sebičnost, sebeljublje i nadmenost. Uzvišeni Bog kaže: 'O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.' (El-Hudžurat, 13)

'U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.' (El-Bekara, 256)

Islam, dakle, ima isti korijen kao i judaizam i kršćanstvo, nastali su i razvijali se na istom geografskom području i stoljećima dijele zajednički prostor. Muslimani, kršćani i jevreji moraju i danas tražiti puteve suradnje, razumijevanje i mirnoga suživota.

Kako je uopće došlo do priznanja islama u Austriji?

Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarskoj je dodijeljen manadat da upravlja BiH. Bio je to zvanični početak raspada Osmanskoga carstva koje stoljećima vladalo većim dijelom jugo-istočne Europe. Što je još značajnije, bio je to novi izazov za Austrijske vlasti i za lokalno muslimansko stanovništvo u BiH kako pronaći novi modus vivendi u viševjerskom društvu nakon višestoljetne vladavine Osmanske carevine tim područjem. Bošnjaci su pružili snažan otpor austrijskim trupama, pa ipak ubrzo je Austro-Ugarska okupirala BiH. Pokrenut je val iseljavanja na područje Osmanske carevine. S druge strane hrabriji i odlučniji dio stanovništva koji je ostao u svojoj domovini ubrzo se suočio sa konkretnim životnim pitanjima iz oblasti obrazovanja i društvenih procesa koji su u to vrijeme obuhvatili cijeli svijet. Cilj tadašnje vlasti bio je što prije osamostaliti muslimane i učiniti ih neovisnom od Istanbula. Zato je već 1882. godine osnovano upravno tijelo koje je bilo zaduženo da brine o vjerskim, obrazovnim i kulturnim pitanjima muslimana. To je Rijaset IZ, a vrhovni poglavar je dobio titulu reisu-l-ulema. Zanemarimo li sve kontroverze oko nastanka i razvoja toga tijela i te funkcije danas možemo kazati da je to pomoglo muslimanima u BiH i kasnije u Jugoslaviji da autonomno upravljaju svojim vjerskim pitanjima i utječu na razvoj događaja u svim državnim zajednicama u kojima su živjeli od 1878. do danas. Povjesničari taj period za bosanske muslimane označavaju vrstom "kulturno-civilizacijskoga šoka", jer su preko "noći" iz osmanko-islamskoga kulturno civilizacijskoga kruga ušli u kršćasnko-europski. Do tada je pismo u BiH bilo arapsko, turski jezik - jezik administracije, a s dolaskom Austro-Ugarske latinično pismo i njemački jezik postaju BH svakodnevnica. Najveći dio stanovništva postao je nepismen. Morao se uložiti ogroman trud u novom opismenjavanju stanovništva. Posebno je zanimljiva literatura iz tog perioda koja je nastajala na bosanskom jeziku i koja je tretirala pitanje novih društvenih okolnosti u kojima su muslimani živjeli u okviru Carevine čiji je kaizer bio katolik. Zanimljivo je da su velike rasprave vođene o pitanju ishrane, odjeće, služenja vojske, obrazovanja, vakufske imovine, vjerske hijerarhije itd. Muslimanski su predstavnici išli u Beč tražiti svoja prava. Muslimani su se borili za autonomiju vjersko-prosvjetnim pitanjima i pitanjima upravljanja imovinom u vlasništvu islamske zajednice (vakufima) koja im je konačno data 1909. godine. Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova, kojeg je car Franjo Josip proglasio zakonitim 15. aprila 1909. godine. Sve je to dovelo i do usvajanja zakona 1912. godine o islamgesetz koji je bio hrabar i vizionarski iskorak tadašnjih vlasti i otvaranja puta pluraliteta i multireligioznosti u Evropi. Kada je 1912. godine usvojena odluka o zakonskom priznavanju islama u okviru tadašnje Austro-Ugarske ona je bila dakle utemeljena na iskustvu vlasti koje su imale u raspravama koje su se vodile u okviru ulemanskih i intelektualnih krugova prije svega u BiH, te praktičnom nastojanju muslimana da imaju jednakopravan status u Carevini i širem društvu sa ostalim vjerskim zajednicama. Osnovna karakteristika zakonskog priznanja islama 1912. godine ogledala se u tome da su muslimani imali jednake šanse u obrazovanju, kulturnim djelatnostima i razvoju društva kao i drugi građani Austro-Ugarske. Austrija je ostala upamćena kao posljednja prvana država na Balkanu, posebno u BiH, jer su nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine pa evo sve do danas muslimani u BiH u nesigurnom pravnom okruženju. Zbog ekonomskih i društvenih reformi koje je provodila tadašnja Austro-Ugarska administracija u BiH događalo se da da su se građani suočavali sa problemom zakidanja prava, međutim s vremenom su dobili povjerenje u snažan pravni sistem koji ih je štitio. Sjećanje na na to još snažno živi u svijesti ljudi, jer je njihova privatna imovina poštovana. Na području Srebrenice 1996. godine je nakon progona lokalnog stanovništva bespravno sagrađena pravoslavna crkva na privatnom zemljištu gospođe Fate Orlović. Ona se već 16 godina bori da se bespravni objekt izmjesti sa njene imovine, još uvijek bezuspješno. Ovo navodim iz razloga što je i prije stotinu godina Austrijska vlast poštovala imovinsko pravo. Zato je priznanje islama 1912. godine imalo i stvarnu i simboličku vrijednost, jer je štitilo zagarntirane vrijednosti i jednakost svakog čovjeka pred zakonom. Posebno treba istaći da je taj zakon omogućio aktivno sudjelovanje u širim društvenim procesima. Taj zakon je bio osnova reafirmaciji prava muslimana u modernoj Austriji krajem šezdesetih godina 20. stoljeća. Moderna Austrijska država se često uzima kao primjer uspješne integracije muslimana i prava koje imaju u oviru države, posebno u segmentu obrazovanja, vjeronauke u školama, visokog islamskog obrazovanja, poštivanja prava na islamski načih prehrane i općenito prava na manifestiranje religije. Zato je Austrijski model jedan od najpravednijih u Evropi. Puno je pojedinaca u Austriji doprinosilo međusobnom razumijevanju među muslimanima i krašćanima. Među njima su se isticali rahmetli Smail Balić, koji umro prije deset godina, ukopan je u Beču i dr. Bsteh, pokojni Bernard Stielfrid bivši direktor Austrijske kooperacije i mnogi drugi. Oni su gradili ljudske mostove koje mi danas snažimo i s optimizmom gledamo na našu budućnost.

Moram na kraju izraziti svoju zahvalnost i poštovanje najodgovornijim ljudima iz IZ u Austriji gosp. Fuadu Sanaču i svojim kolegama iz Koroške gosp. Esadu Memiću, Hasudinu Atanoviću i svim imamima, vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima što čuvaju dostojanstvo i diginitet naše vjere i na taj način najbolje svjedoče ideale islama koji se ogledaju u poštovanju ljudskoga života, suosjećanja prema svim ljudima i što razvijaju ljudske odnose sa kršćanima katolicima, protestantima ali i širom društvenom zajednicom. Neka nam ideja vodilja u životu bude hadis Muhammeda, a.s., koji je rekao: 'Niko od nas neće biti istinski vjernik, dok ne bude želio drugom ono što želi sam sebi.'«

Nevzet Porić