Ko će vladati Egiptom nakon izbora

Piše: Mirnes Kovač

Već u prvim satima nakon završenog drugog kruga predsjedničkih izbora kandidat Muslimanskog bratstva Mohammed Morsi oglasio je pobjedu.

  Prema neslužbenim izlaznim anketama, koje se poklapaju i s brojanjem nekih drugih medijskih organizacija, s nekih 900.000 glasova Morsi je prednosti nad protivničkim kandidatom Ahmedom Shafiqom.

Međutim, iz Shafiqovog izbornog štaba, pored tvrdnji da njihov kandidat vodi, stigle su i optužbe za izbornu prevaru. Uz sve ovo, situaciju dodatno komplicira SCAF - Vrhovno vijeće vojnih snaga, kako svojim potezima u predizborno i izborno vrijeme, tako i najavama i projiciranjima političkih kretanja nakon održanih izbora.

Od početka "revolucije" u Egiptu, ponašanje Hosnija Mubaraka i onih koji su nakon njegovog svrgavanja ostali na ključnim pozicijama, prvenstveno vojska, koja broji preko 300.000 pripadnika, još uvijek je vođeno parolom: "Ili ćete živjeti pod našom 'sigurnošću', ili ćete imati haos i nered." Namjerno sam napisao "revolucija" pod navodnicima, jer, iako Arapi, a u ovom slučaju Egipćani, previranja posljednjih godinu i pol u svojim orkuženjima vole nazivati revolucijama, čini se da Egipćanima dešavanja oko posljednjih predsjedničkih izbora sve više govore da se "revolucija" još uvijek nije desila i da će se možda tek morati dešavati.

Posljednja dešavanja i potezi SCAF-a, koji, de facto, vlada Egiptom, ukazuju da vojska neće lahko predati vlast, zbog čega je zabrinutost iskazao i američki State Department.

Raspuštanje ranije u načelu demokratski izabranog Parlamenta nije bilo dovoljno, pa su generali u posljednji trenutak, dakle u nedjelju navečer, na posljednji dan izbora pred samo zatvaranje biračkih mjesta donijeli još šokantniju odluku.

Naime, SCAF je objavio dopune na Ustavnu deklaraciju, dokument kojeg je Vojno vijeće sačinilo još u martu 2011. godine i koja je na neki način "ustav" do donošenja novog ustava u Egiptu, a kojom se ovlasti budućeg predsjednika još više ograničavaju.

Po ovim amandmanima, sve bitne odluke i ovlasti predsjednika stavljaju se pod nadzor SCAF-a i njima se de facto sve bitne poluge vlasti u zemlji zadržavaju u rukama vojske.

Naime, ukoliko pobjeda kandidata Muslimanskog bratstva bude potvrđena, odluke SCAF-a o amandmanima na privremeni ustav, te prethodno raspuštanje Parlamenta kojim su dominirali islamisti bit će klasičan vojni udar.

Kidnapiranje demokratije

Bit će to kidnapiranje demokratije, koje veoma ironično nalikuje alžirskom slučaju iz 1992. godine, koji je, treba podsjetiti, prouzrokovao desetogodišnji građanski rat, u kojem je živote izgubilo blizu 200.000 Alžiraca.

Situacija se može, također, usporediti i s "postmodernim vojnim udarom", kojeg su u Turskoj 1997. godine protiv islamističke vlade Necmettina Erbacana organizirali generali Turske armije, a kojima se danas sudi u demokratskom sistemu Turske.

Godine projiciranog straha i predrasuda prema zagovornicima političkog islama, tzv. islamistima, koje je naposlijetku generirao i sam Mubarak, izgleda da su u Egiptu polučile rezultat.

Najjasniji pokazatelj ovog stanja je oštra podjela društva na islamistički i sekularistički kamp. Jer, iako je Morsi, kandidat Stranke pravde i slobode, političkog krila Muslimanskog bratstva, po prvim izlaznim rezultatima pobijedio Shafiqa, nekadašnjeg Mubarakovog premijera, dobro je pitanje koje analitičari postavljaju: Ko će i šta vladati Egiptom nakon predsjedničkih izbora?

Nije samo strah, dakako, faktor koji je egipatsko društvo oštro podijelio. Ni u kom slučaju tu ne treba isključiti odgovornost islamista, koji, za vrijeme od godinu i pol od kako je Mubarak svrgnut sa vlasti, nisu uspjeli pridobiti simpatije drugih, sada itekako značajnih političkih faktora i grupacija.

Ponovo će nas nasamariti

"Odlučila sam glasati za Muslimansko bratstvo. U posljednjih 15 mjeseci oni su bili jedna hrpa beskorisnih idiota koji su pravili dogovore, tražili interese, koji su prodali svakog i sve za vlast, tj. bili su prilično nesvjesni političari. Oni ne predstavljaju ništa od onog za što se ja zalažem, a i zelena boja kao takva me ne oduševljava", samo je jedan od indikativnih komentara mladih Egipćana koji su se mogli pročitati na društvenim mrežama.

"Morsi je jedan televizijski debeljko, koji daje izjave kako neće biti zlostavljanja djece u Egiptu... Ali, oni nisu Shafiq. Nisu dio režima koji je represiju predstavljao kao stabilnost i koji to i dalje čini. Januar 2011. godine bio je u znaku promjena. Mislim da ljudi nisu sanjali o Morsiju 25. januara 2011. godine, ali se jesu pobunili protiv svega onog što Shafiq predstavlja. Neću se pretvarati da mi se sviđa religija u politici, ali ljudi koji nas histerično upozoravaju da će Egipat postati Saudijska Arabija ili Iran trebaju razmisliti je li realno moguće da se nametnu striktne odredbe šerijatskog zakona nad blizu 85 miliona Egipćana bez da ih prvo nahrane."

"Mogu čak nametnuti svoju volju hrpi ljudi na trgu Tahrir. Muslimansko bratstvo možda može imati ambicije nametnuti razne opresivne politike kako su neki upozoravali, ali ja vjerujem da će im egipatski narod znati reći gdje će to moći zagurati... Stoga, da sumiram, voljna sam dati šansu nečemu novom. I molim vas, nemojte mi govoriti da Shafiq predstavlja neku građansku državu. On predstavlja sve što je bilo loše u proteklih 30 godina i ponovo će nas nasamariti dvostruko žešće..."

Komentari poput spomenutog jasno ukazuju kako je egipatsko društvo vještački podijeljeno na dva tabora: na one koji se plaše povratka starog režima i one koji se plaše dolaska islamista.

Jednostavnije rečeno, izgleda da se u Egiptu prvenstveno glasalo protiv: jedni su glasali protiv "sjene" Mubarakovog režima, a drugi protiv dolaska islamista.

Po onome što izlazni podaci govore, a prema ranijoj praksi, izlazni podaci organizacija bliskih Muslimanskom bratstvu pokazali su se prilično tačnim, "za dlaku" su pobijedili protivnici povratka starog režima. Ipak, u uslovima u kojima taj "stari režim" još drži sve konce vlasti nije nimalo bezazleno ustvrditi da je ta "dlaka" razlike s kojom je Morsi pobijedio Shafiqa u ovom slučaju prilično debela, ali ipak, u uslovima vojne vlasti vrlo iritirajuće.

Vojnik do vojnika

Ponašanje islamista i odgovori na odluke SCAF-a sve više ukazuju da je glavni cilj islamista pokazati svijetu i Egiptu da, unatoč svim tim opstrukcijama, imaju legitimitet, odnosno izbornu volju većine. I to je, za sada, sve.

O modusima i načinima konkretnog preuzimanja vlasti tek će se rješavati u Egiptu. Hoće li se egipatske generale moći ubijediti da na miran način vlast predaju egipatskom narodu i to ostaje da se vidi.

Oficijelni rezultati su najavljeni za četvrtak 21. juna, međutim, ni to, shodno dosadašnjoj praksi, nije sigurno. U uvjetima opće podijeljenosti društva, ekonomskog i političkog haosa - sve opcije su moguće.

I još jednu stvar ne treba zaboraviti kada je Egipat u pitanju. Naime, već 60 godina, dakle od svrgavanja kralja Faruka 1952. godine, vojska u Egiptu ima ključnu ulogu.

U tom periodu, a to ne treba nikako smetati sa uma, vojska je Egiptu dala sve predsjednike i, gle slučajnosti, svi su - od Nassera, preko Sadata, do Mubaraka - bili vojna lica...

Ovi izbori i pobjeda Morsija na neki način predstavljaju i pobjedu civilnog kandidata Morsija nad bivšim vojnikom Shafiqom. Da li će se ta pobjeda moći realizirati i da li će vojska mirno predati vlast civilnom sektoru i pod kojim uvjetima, ostaje da se vidi.

S druge strane, dugo vremena narod je bio na sve moguće načine odstranjivan od vlasti i uloga civilnog društva u tom smislu skoro je nestala.

Mnogi analitičari su, ustvari, dobro primijetili kako se civilno društvo u arapskom svijetu pomjerilo i našlo svoj izraz u islamskim pokretima i političkom islamu.

Upravo tu, po mom skromnom mišljenju, leži odgovor na pitanje, zašto, recimo Egipat nakon prvih promjena ima dvije društvene realnosti, odnosno "krajnosti" kao izbor - ili islamiste ili predstavnike bivšeg režima.

Odgovor je prost: civilno društvo u svom pravom smislu u uslovima diktature nije imalo mogućnost razvijanja. Civilno društvo svoj jedini izraz pronalazilo je u islamističkom miljeu.

'Ispuhivanja' revolucionarnog žara

I, na kraju, ma kako se "revolucija" u Egiptu završila, a pitanje je da li je ona u pravom smislu revolucije uopće počela, ne treba smetnuti s uma da se glavna promjena u Egiptu, pa i u arapskom svijetu generalno, desila.

Nju svjedoče i prvi rezultati egipatskih predsjedničkih izbora, a ona je ponajviše vidljiva u promjeni odnosa naroda i vlasti. Narod definitivno postaje faktor. Ali u egipatskom slučaju, dakako, ostaje i pitanje koliko će mu to vojska dozvoliti. Kakogod, ne treba isključiti ni konformizam vojske, s obzirom na opći trend i kretanja u regionu.

U proceduralnim i administrativnim manipulacijama koje čini SCAF može se, također, nazrijeti i taktika da tako kažemo "ispuhivanja" revolucionarnog žara, u kojem će se političke prilike ohladiti i oslabiti drastične i nepredvidive promjene u društvu.

Vojska je, treba li to ponavljati, uvijek bila faktor u Egiptu i u novim političkim rekonfiguracijama želi imati i isposlovati svoje mjesto i ulogu.

A naposljetku, je li vojska narod? I hoće li narod morati vojsku silom uvjeravati da ona jeste tu zbog naroda? Ostaje nada da taj najcrniji scenario neće zadesiti Egipat. Dakako, ostaje i briga.

Jer legitimitet kojeg su islamisti dobili glasovima sada može biti snažniji poticaj da se krene u odlučniji obračun ukoliko armija propusti predati (o)vlasti civilnom društvu.

Iako je to najpogubnija opcija, izgleda da i ona ima realnih izgleda ukoliko vojska odluči zadržati poluge vlasti, a time i starog sistema... Tek onda će se u Egiptu govoriti o pravoj revoluciji, ali dakako, tek onda će i posljedice takvog kretanja biti krajnje nepredvidive.

Izvor: Al Jazeera