Naše najvažnije bitke za Mostar
Piše: Hasan Eminović
O sudbini Mostara ovih dana pričaju svi, i oni koji u njemu preživljavaju svoje „ukradene“ živote i oni koji uopće ne poznaju njegovu dušu, i oni što su svoju vlastitu isprljali sudbinom ovoga grada. Jedni bi (u bijeli svijet protjerani Bošnjaci) bajkoviti jedinstven grad u kome se želje same od sebe ostvaruju, drugi bi (HDZ) jedinstven Mostar sa silom postignutom i međunarodnom zajednicom potpomognutom supremacijom hrvatskog nad svim drugim narodima, treći bi, potpuno nemoćni, (SDA) komotan grad za sve narode i građane, četvrti bi (SDP) porušili sve dosadašnje i zatemeljali sve ispočetka kao u crno-bijelom partizanskom filmu. Međunarodna zajednica bi trošeći i dalje velike novce da moderira matematičkim kompromisima „jedan čovjek-jedan glas“ a da pri tome bezdušno pregazi sve zločine, logore, progone, mučenja i ubijanja čiji zbir čini osnovnu premisu njihovih matematičkih formula. Matematika je egzaktna nauka; nema tu griješaka, „a to što se desilo, pa dešavalo se još prošlog stoljeća“, smatraju oni.
Zločin nad poviješću par exelanse
Na njihovu žalost i na žalost svih onih koji misle da će tek tako lahko ostvariti nečasne ciljeve potpuno su zaboravili na ljudska osjećanja, odnosno na samu bit ljudske egzistencije ljudske duše. Teško je prognozirati šta će se sve dešavati na političkoj pozornici i iza kulisa kada je u pitanju Grad Mostar, naprosto zbog činjenice što je puno toga skriveno od javnosti, nedostupno i tajnovito. No jedno je sigurno da Bošnjaci Mostara i oni koji poznaju dušu ovoga grada nikada neće pristati na faktičko stanje „Mostar hrvatski stolni grad“, jer ga „bešika takvog nije zaljuljala niti će motika pokopati“. Izmjene Statuta grada na način kako ih priželjkuje HDZ omogućile bi historijski kontekst kojeg su tokom povijesti Hrvati u nekoliko navrata priželjkivali. Gledano s moralne distance a kroz historijske događaje razložno se da zaključiti kako bi u slučaju da, ne daj Bože, Mostar postane Hrvatski stolni grad to bio zločin nad poviješću par exelanse. Zamislite da stanovnici jednoga grada nemaju pojma ko je njegov utemeljitelj, naprosto da niti žele saznati njegovo ime, upoznati njegovo djelo, jer historija Hrvata u Mostaru počinje tek sredinom XIX stoljeća. (Muslimani su u Mostaru imali 12 medresa /srednjih škola/, nekoliko desetina mekteba /osnovnih škola/, prva srpska građanska škola u Mostaru osnovana je krajem XVIII, a prva Hrvatska krajem XIX stoljeća. O orijentalno- bošnjačkoj kulturu i arhitekturi Mostara nećemo ni govoriti jer su to zasebno ispisane knjige. Vratimo se osjećanjima! Kakav je osjećaj živiti u tuđem, na tuđem, šta je tome svrha i kako je moguće imati miran san. Jedino što se pred takvim pitanjima da zaključiti jeste osjećaj ratničkog zadovoljstva pobjede nad neprijateljem. Historija Mostara puna je takvih nasrtaja na ovaj grad, ali s druge strane puna je i neponovljivih primjera junaštva, muževnosti i dostojanstva u njegovoj odbrani.
Krvava džamija
Veliki Husaga Ćišić, kojem u biografijama redovno preskoče činjenicu da je bio i posljednji imam Nezir-agine džamije na Spilama, u svojim radovima na dugo i naširoko nam govori o tome. On, kako to sam u više navrata ističe, te priče nije mogao isisati iz prsta, morao ih je čuti, pročitati i provjeriti, stoga u njegovo znanje, patriotizam nećemo ni sumnjati. A i ko bi normalan to mogao učiniti!? Prema Husaginim tekstovima prvi veliki napad na Mostar desio se 1695.g. kada je 10 000 uskoka, uglavnom plaćenika Mletačke Republike iz velikog broja evropskih zemalja. Predvođeni Stojanom Jankovićem upalo u Mostar na ramazanski bajram. Sve na što su naišli u zapadnom dijelu grada spalili su i pobili, žene i djecu. Još i danas se po Mostaru prepričava kako je ovaj uskočki serdar pobio cijeli džemat u Ali Hodžinoj džamiji pa je od tada dobila ime Krvava Džamija. No, Mostarci, čak i neke žene, neki starci su mu se suprotstavili i istjerali ga iz grada. Posebno su se u tim borbama istakli kao junaci Ago-Šarić i djevojka Hana Hrvić. Njihovi likovi su osvijetljeni i u našoj književnosti.
Mostarski Šehitluci 1717. g.
Novi napad na Mostar ponovo su, kako to vjerno opisuje Husaga Ćišić pokrenuli Mlečani 1717.g. kada su prvi put nastali čuveni Mostarski šehitluci. O tome Husaga piše:
Veliki uspjesi austrijske vojske u operacijama protiv osmanlijskih snaga na Dunavu dadoše podstreka Republici Svetog Marka da i ona poduzme akcije u našim krajevima. Kako je Mostar sa svojim položajem i bojnim snagama važio kao baza za snabdijevanje vojnim potrepštinama izvjesnih strateških mjesta po granici u Mletačkom vijeću pade odluka da se zavojšte za Mostar, s pretpostavkom da će njegovim padom i otpor drugih mjesta po Hercegovini lahko biti skršen. Poduhvat je bio povjeren jednom od najvrsnijih mletački generala Mocneigoa. O tome je izvješće Vatikanu poslao 15. Jula 1717.g. dubrovački nadbiskup Konventali. Mletačka vojska bila je kidisala danonoćnom topovskom paljbom na Mostar, tako da su građani Mostara tom napašću bili dovedeni pred alternativu: ili se povući iz grada ili učiniti gajret zločinačkoj branši udariti sablju, te njihove namjere utopiti u njihovu vlastitu krv. Pored gradskog stanovništva i stanovništva iz sela silan se svijet iz svih krajeva Hercegovine okupio u Mostar. Pristupilo se popisu dobrovoljaca koji će pri napadu imati najteži zadatak, uništiti neprijateljske topove. Ovi su se tokom bitke obukli u bijele odore koje će ih podsjećati na ćefine ali i da ih konjanici mogu razlikovati od neprijatelja. Nakon što su ovi uspjeli zauzeti neprijateljske položaje uslijedio je frontalni napad Mostaraca na Mletačke plaćenike. Pod silinom udarca mletačka vojska se potpuno pokolebala čime je bitka brzo okončana. General Mocenigo je s jednim dijelom plaćenika umakao. Oni koji su ostali na Bišća polju su sasječeni, a ostatak zarobljen. Među zarobljenim mletačkim plaćenicima zateklo se nekoliko stotina Nijemaca, tako da se mislio da su napad izvršili Nijemci. Ovaj smjeli prepad mostarskih građana plaćen je žrtvom četiri stotine palih boraca. Iako je to bio osjetljiv udarac za grad koji je imao 15 000 - 20 000 stanovnika. Ovom odbranom je dodijeljena lekcija da Mostar nije ni Nin, ni Knin, ni Klis. Te krvave lekcije otvorile su oči „gosparima“ Republike sv. Marka da uvide da je Mostar neobično tvrd orah, i da za svagda napuste dojakošnje kombinacije o njegovom zauzeću.“ Kako nas obavještava Husaga Ćišić u ovoj bici poginuo je i čuveni mostarski junak Nukica Aršinović. Zbog izrazitog ratničkog duha Nukicu je sultan obavezao da nikud ne smije ići iz grada. U protivnom biće ubijen. Svaku jaciju i svaki sabah po carskom fermanu morao je klanjati u mahalskoj džamiji.
Srbi prvi put napadaju Mostar
Prva oružana prijetnja Mostarcima od strane srpskog oružja desila se tek 1875.g. pred sam kraj Osmanske vladavine. Slabljenje osmanske moći po prvi put koristi velikosrpski hegemonizam. Potaknuti pomoću Rusije, Srbije i Crne Gore, ali i hrvatske politike pravoslavni seljaci iz istočne Hercegovine dižu oružanu pobunu poznatiju kao Nevesinjska puška. Ključnu ulogu u odbrani Mostara imao je čuveni mostarski muftija Mustafa Sidki Karabeg. Sve do tada mostarski pravoslavci su stajali uz rame s Muslimanima. „Naši su se domaći hrišćani kroz cijelo razdoblje između 1737 – 1739.g. držali rame uz rame s Muslimanima protiv stranih napadača. Tu nije bilo nikakvih izuzetaka. To se i na najvišim vrhovima osmanlijske uprave dobro zapazilo i valjano ocijenilo. U vezi s tim je carigradska vlada uložila sav svoj upliv kod Patrijaršije u Carigradu da sijelo vladika iz Mileševa i Duži premjesti u Sarajevo i Mostar, što je, ustvari i učinjeno. Tako su i Sarajevo i Mostar polovinom XVII vijeka dobili svoje hrišćanske vladike, i tim je datumom – kako veli Vladimir Ćorović- i prava pravcata historija započela.“, pripovijeda Husaga Ćišić. Nakon što su 1875.g. srpski pobunjenici spalili nevesinjsku kasabu imali su namjeru krenuti i na Mostar.
Muftija Karabeg sa Mostarcima je 1875.g. tražio od bosanskog valije Derviš-paši Lovćelije da uguše ustanak u Nevesinju. Paša je to odbio i zabranio da podnose ovakve zahtjeve. Muftija Karabeg je primijetio da paša insistira na nasilju, posebno nasilnom uzimanju raje da rade bez ikakvih nadoknada. Kad je primijetio opće mrtvilo svih službenika počeo je oplakivati muslimane. Zbog toga ga je paša opanjkao velikom veziru Esad-paši tražeći da se muftija Karabeg protjera iz Hercegovine. Nije bilo drugog izbora, Karabeg morao ići u Istanbul da se opravda pred carskom vlasti.“Tako mi Allaha, ja se ne brinem za sebe nego za vjernike kojima je učinjeno nasilje, za njihove porodice, njihovo spaljivanje s obzirom da su između dva velika žarišta između prekršaja službenika koji im čine razna nasilja i poniženja i između prekršaja nevjernika koji vrše ubistva i pljačke. Neka ih Allah sačuva od zla i jedne i druge strane, neko ih pomogne da ih savladaju!“ Nakon ove posjete valija Bosne Derviš-paša Lovćelija je smijenjen. Muftija Karabeg je bodrio Mostarce cijelu godinu da krenu u odbranu Istočne Hercegovine, a kad je vidio sterilnost počeo je očajavati i digao je ruke od njih. Nakon toga sam je sa komandantom turske vojske Sulejman-pašom otišao u borbe sa pobunjenicima prema utvrdama Krstac gdje su Crnogorci napravili straže i busije. Ova borba oko tvrđave Krstac bila je mjerilo Hercegovini da li će ostati ili će biti zauzeta. Borba se protegla i na planinu Velež. Trajale je oko pet sahata. Pobunjenici su poraženi. Na čelu pobjedničke vojske muftija Karabeg je išao do Nikšića.
Otpor austorugarskoj okupaciji
Sudbina je htjela da muftija Karabeg još jednom bude presudna ličnost u novom napadu na Mostar. Ubijen je stoga što nije htio izdati fetvu za džihad protiv austrougarske vojske koja je anektirala cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ubili su ga Mostarci pod etiketom da je izdajica. Sam muftija Karabeg o ideji odbrane Mostara govorio je: „Primijetio sam i opadanje moći naše domovine, iskorištavanje ove prilike nekih država da raskrčme njene pokrajine na osnovu međusobnog dogovora poslije žućne rasprave na Kongresu u Berlinu, glavnom gadu pruske kraljevine. Mi ne možemo izbjeći tuđu dominaciju, pa sam razmišljao o svojoj situaciji i situaciji muslimana. Otuda sam primijetio da je povlačenje u osamu bolje za mene, izolacija bolja od bavljenja vjerskim pitanjima, posebno u ovo vrijeme, a baviti se više etičkim pročišćenjem i popravkama vjerske duše vodi ka zadovoljstvu svijeta.“ Svjestan snage evropski sila, snage austrougarske vojske, i nedosljedne slatkorječivosti Mostaraca muftija Karabeg nije napisao fetvu za džihad. Ova odluka ga je koštala života. A da je bio u pravu pokazali su događaji koji su uslijedili. „Neke evbaše otišli su da dočekaju vojsku Austrije. Na vojsku su ispalili nekoliko metaka iz pušaka i uvjerili se da nije moguće suprotstaviti se ovoj vojsci, a kamoli je pobijediti. Vratili su se poraženi natječući se u bježanju prema Mostaru, krajnje očajni. Samo su pozivali na predaju. „ Predaja, ništa drugo.“ Komandant austrijske vojske mirno je ušao u Mostar. Muftija Karabeg bio je već pokopan.
Muslimansko biće u XX stoljeću
Oružane napade na Mostar prošlog stoljeća nije nužno interpretirati s obzirom da su te historijske činjenice poznate i prosječno obrazovanom čovjeku. Ipak vrijedi podsjetiti kako muslimanske rezolucije iz 1941. i 1992.g. oslikavaju samu suštinu rata i odbrane Mostara. Treba podcrtati kako su u posljednjem ratu na Mostar izvršene dvije vrlo sihronizovane agresije.
Inicijator prve mostarske rezolucije bio je Džemal Bijedić, po čijoj je direktivi i formiran aktiv Muslimana a značajan doprinos u njenoj medijskoj prezentaciji dali su upravo članovi njegove partije. Među potpisnicima ove rezolucije našla su se imena muslimanskih prvaka hafiza Omer ef. Džabića, umirovljenog mostarskog muftije, Husage Ćišića, reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića i drugih. Razumije se samo po sebi da je ovaj akt bio dodatni motiv da se muslimani Mostara u značajnijem broju uključe u antifašističku borbu, jer i Džabić i Ćišić i Fejić bili su pripadnici partizanskih jedinica. Suština protesta iskazana kroz ovu rezoluciju odnosila se na osudu ustaškog ubijanja, pljačke, deportiranja i uopće progona ljudi, prije svih srpske nacionalnosti, a nasuprot tome istaknute su ideje bratstva, jednakosti i dobrog susjedstva. Rezolucija je insistirala na pravičnom imenovanju i kažnjavanju zločinaca.
Druga Rezolucija objavljena u Mostaru 1992.g., na tragu svoje prethodnice, proklamirala je jedinstvo, jednakost svih naroda i građana te očuvanje ljudskog dostojanstva. Ovom rezolucijom osuđeno je svako kršenje međunarodnih ljudskih i humanitarnih prava, etničko čišćenje i svi vidovi diktature i neofašizma. Na kraju Rezolucije akcentirana je nužnost pravičnog suđenja za sve vidove nedjela. Rezolucija Muslimana Hercegovina 1992.g. je najznačajniji dokument otpora Bošnjaka u Hercegovini protiv djelovanja para-tvorevine „Herceg-Bosne“. Ovu rezoluciju potpisali su također najistaknutiji predstavnici bošnjačkog naroda, a javno ju je 1992.g. predstavio mostarski muftija h Seid ef. Smajkić.
Međusobno prolijevanje muslimanske krvi zbog vlasti nad Mostarom
Pored vojnih akcija u odbrani Mostara, odbrani dostojanstva i zaštite svoje imovine i svih drugih prava Mostarci su atmosferu doveli do potpunog usijanja dva puta. Prvi put u takvoj borbi kad je Mostar bio podijeljen na podanike i patriote čak je tri mjeseca i Stari most bio zadračen (zatvoren dračom i trnjem). O tome Husga Ćišić piše: „ Oružani otpor Sarajlija i Mostaraca protiv namjera carskog namjesnika Derendelije,da kapetanska i ajanska mjesta popuni carskim prijateljima desio se 1814.g. Poslije svrgnuća Ali-paše Derendelije u 1814.godini, bude imenovan na njegovo mjesto Huršid Ahmed-paša, koji po svome dolasku imenuje za mostarskog muselima Mehmedbega Bakamovića Mostarca. On je izgleda predpostavljao, da se protiv ovome svome sugrađaninu, Mostarci neće buniti, ali se njegova pretpostavka nije obistinila, jer se i protiv njemu, kao i protiv svakom muselimu, Mostarci pobuniše. Ona buna je poznata pod imenom, „buna Hadži-Muharema Peštele“ (Hadžiselimovića koji prouzroči građanski rat u Mostaru). Naime, Mehmedbeg Bakamović, nije bio neka repa bez korijena u gradu Mostaru, te mu je uz pomoć prijatelja i privrženika uspjelo, da u izvjesnom vremenu zavlada u nekim dijelovima grada uz desnu obalu rijeke Neretve. Tako su na izvjesno vrijeme bile postavljene barijere na sredini Staroga mosta i grad podijeljen na dva upravna područja. Nu,kako su sultanici imali tabiju u rukama, posluže se topovima i na taj način prisile Bakamovića i njegove, da napuste grad i tako zavladaju opet njime. Uspomene na te nemile događaje, prenosila su se s koljena na koljeno, kroz cijelo stoljeće, jer nije šala reći, da je dugo vremena ćuprija bila zadračena. Poslije izgnanstva Bakamovića i njegovih iz Mostara, ustanici su izabrali za mostarskog ajana Mujagu Ćemalovića s Bune kraj Mostara i time doveli pred gotov čin i cara i vezira, kako su oni mislili.
Prva demokratska borba za Mostar
Prva demokratska borba za dostojanstvo Mostara povedena je početkom XX stoljeća, poznatija kao borba za vakufsko-mearifsku autonomiju. Iako je imala karakter općeg muslimanskog pokreta u BiH na njenom čelu su se našli Mostarci, Ali Fehmi ef. Džabić, Mujaga Komadina. Ovaj pokret za vakufsko mearifsku autonomiju je stoga i nazvan Džabićev pokret. U Memorandumu kojeg su legitimni predstavnici bosanskohercegovačkih muslimana upitili caru Franji Josipu u samom proslovu donosi vrijedna zapažanja o odnosu Bošnjaka prema politici uopće. „Islamski narod živio je samo za svetinje svoje vjere, te političkih tekovina ne samo da nije tražio, nego je mirno gledao, kako se za istima u njegovoj starodrevnoj otadžbini jagme drugi, do jučer stranci. Tokom ovih 20 godina, islamski narod nikada i nikako nije se politikom bavio, ne čini on to ni danas. Tada su ga nepovoljni odnosi njegovog vjerskog stanja u okupacionim zemljama trgli iz dvadesetogodišnjeg drijemeža i prisilili ga, da zakonitim putem traži obezbjeđenje svog vjerskog opstanka u okupiranim zemljama“, navodi se u Memorandumu. Tih godina Muslimani su bili suočeni sa svim vidovima diskriminacije. Prema historijskim podacima iz BiH se u Tursku iselilo preko 200.000 ljudi. I šta se još dogodilo? „Poslije 20- godišnje okupacione vlade, vidio je islamski narod oko sebe porušene džamije, razrovana i razgrabljena islamska groblja, uništene zadužbine pobožnih muslimana, džamije prerušene u katoličke crkve, na islamskim grobljima podignute katoličke samostane, šetališta i marvinska sajmišta,a sa islamskim nadgrobnim kamenima kaldrmisane drumove. Našao je lišenu islamsku vjersku poduku, lišenu izlaska svijesti i ponosa, pusti plijen katoličke propagande“ konstatira Memorandum.
Otpor novim obrazovnim procesima bosansko-hercegovačkih muslimana svodio se na otpor nametanju tuđih obrazovnih koncepata lišenih islamskog svjetonazora. „Poznata je činjenica da se je pod upravom okupacione vlade katolicizam tako osilio, da je prema ostalim vjeroispovijestima, naročito prema islamskoj postao u tolikoj mjeri agresivan, da je već došlo do silovitog pokrštavanja islamskih malodobnika, osobito ženskog spola i do najstrašnijih nagrđivanja naših svetinja.“, navodi se u Memorandumu. „Roditeljima otimaju djecu, muževima žene, nasilno se ruše temeljni osnovi porodičnog i bračnog života. U tom aktivno učestvuju rimski prvosveštenici, nadbiskupi, biskupi te redovnici, što se vidi iz slučaja malodobnog siročeta Šerifa Baručije u franjevačkom samostanu Gučija gora, potom Osmana Krupića, Fate Omanović itd…“ nastavlja Memorednum. U ovoj predstavci caru Franji Josipu nabrojani su i neki slučajevi rušenja džamija, mezarja i oduzimanja vakufske imovine. Navedeni su sljedeći slučajevi: Na temeljima „Top-hane džamije“ u Travniku izgrađen je samostan i crkva, U Zvorniku su katolici obratili „Fahtijici-džamiju“ u crkvu srušili joj munaru, podigli zvonik, U Sarajevu na Isa-beg džamiji sagrađena je zgrada, na Ajaz paša džamiji podignuto je novo svratište, u beg džamiji napravljeno je skladište piva, a na Atmejdan džamiji skladište za drva. U Konjicu u Repovačkoj džamije nalazi se vojnički magacin, u Stocu postojeća džamija nakon što je služila za vojni magacin je porušena. „Dotle s druge strane neprestano niču crkve, samostani pa čak i tamo gdje nema katolika“, cara Franju Josipa informira Memorandum i nastavlja kako su oduzeta groblja u Sarajevu, Fojnici, Višegradu, Čajniču, Mostaru, Konjicu, Trebinju, Počitelju, Travniku, Jajcu, Livnu, Donjoj Tuzli, Gračanici, Zvorniku, Banjaluci, Dervetni, Doboju, Bihaću, Sanskom mostu, a u Trebinju je rimokatolička crkva građena od bašluka…
Gdje je ključ Mostara?
Kao sudionik, makar u svojstvu svjedoka, najsudbonosnijih mostarskih bitaka za dostojanstvo muslimana u Hercegovini na kraju XX i početkom XXI stoljeća, uzimam za pravo postaviti pitanje šta je bilo presudno u svim velikim mostarskim bitkama. Ma koliko se trudili odgovor je teško naći izvan vjerskog učenja i izvan opsega ukupnog odnosa muslimana prema uzvišenim idealima dini islama i s druge strane njihovom odnosu prema novcu, uživanju i položajima. Svaki put kad su muslimani napustili uputstva vjere i strastima lišenu objektivnost suočili su se sa teškim posljedicama. Ključ opstanka i egzistiranja Mostara do onih neslućenih visina naučne slave moguće je pronaći u tekstovima mostarskih vakufnama.
U proslovu Karađoz-begove i dvije Ćejvan Ćehajine, u Nesuh-age Vučijakovića (s kraćom verzijom) vakufnamama s manjim izmjenama stoji isti tekst: „Ovo je punovaljana šerijatska isprava, dokument jasni, koga se treba pridržavati, a čija sadržina i smisao ukazuju da se (čovjek) prisjeća upozorenja, koje je poznato svakome koji ima iole razuma i koji je objektivan, a sastoji se u tome da je ovozemni ništavni svijet samo put za smrt i poprište nevolja, putovanje na koje se neće niko zadržati duže, a niti će na njemu iko doći do svake (svoje) želje; da su ovozemne slasti štetne, a njihov broj i njihova narav nestalni; da su privlačne strane toga svijeta prolazne, a promjene u njemu svakodnevne; da za imetkom ne teži niko do nesvjesna čovjeka, a za položajem niko osim neznalice; da će veličina tog svijeta uskoro prestati, a slava uskoro zaći; da je sretan i na pravom putu (jedino) onaj koji sačuva (nešto) danas za svoje sutra prije nego stvar ispusti iz svojih ruku i da je razborit čovjek samo onaj koji uoči da on nema ništa od ovozemnog života, jer što čovjek pojede, to uništi, a što obuče, to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe, to ga ovjekovječi…
U vakufnami Koski Mehmed-paše stoji: Riznica ove ruševine pune varki sa zmijom je u zagrljaju, a nerascvjetali pupoljak te ruševine rame uz rame je sa bodljama; jabuka njena, terorom vremena gurana, kotrlja se u prah i krv, a grozd grožđa njena, pod nasiljem vijekova u kapljice krvi se pretvara. Tron Solomona (Sulejmana) u vjetar ode, a dvorovi carski nestalni su kao mjehurići na vodi. Zlatom protkane odore carske - krpa po krpa su zamke, a biseri skupocjeni zrno po zrno su suze iz očiju siročadi. Beskrajna uživanja su slasti onih koji spavaju i sanjaju, vanjska ljepota je san i maštarija, iskićeni carski šatori i odijela su na različite načine zastori do istine. Sigurno se zna da, u ovom mjestu prolaza punom pouka i na ovom putu punom opasnosti, nema prilike za stalni opstanak, a nada u mogućnost pouzdanog i vječnog opstanka čista je maštarija.
U Vakufnami Derviš-paše Bajezidagića novac i bogatstva ovoga svijeta samo su sredstvo razumijevanja istine: Stvorio je čovjeka na najsavršeniji način i obdario ga razumom kako bi mogao gledati svijet na način koji će mu omogućiti da razumije i shvati dokaze (o Allahovoj egzistenciji), da proučava suštine tajne istine u svemu što egzistira; da duboko razmišlja o stanjima stvari i prirodi Allahovih atributa, te da posmatra vidove Njegove moći i tajne božanskog carstva.