Vakufski hak i zakon o restituciji

U subotu, 16. juna 2012. godine, završena je ovogodišnja manifestacija 'Dani vakufa u Bosni i Hercegovini' koju je organizirala Vakufska direkcija s ciljem  afirmacije i doprinosa očuvanju vrijednosti vakufa (zadužbine) kao institucije koja egzistira od ranog perioda ljudske civilizacije. Upriličeni su okrugli stolovi, tribine, promocije knjiga, dokumentarni film, naučni skup, prezentacija vakufskih projekata, a i džumanska hutba pod nazivom ''Vakuf – trajni izraz dobročinstva'' je održana u povodu ove manifestacije.

Jedan od najstarijih vakufa je Kaba (vakuf Ibrahima a.s.). Prvim se vakifom našeg Ummeta smatra Omer r.a.  Prema hadisu, on je imao bašču s palmama, pod nazivom 'Semg'. Pitao je Allahovog Poslanika s.a.v.s. o mogućnosti da je učini trajnim dobrom: „O Allahov Poslaniče! Imam jednu bašču koju mnogo volim i želim je dati kao trajno dobro!“ Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: „Uvakufi stvar, tako da se ona ne može prodati, niti darovati, niti naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju kao opće dobro!“

Poslije objavljivanja Kur'anskog ajeta „Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne budete dali dio od onoga što vam je najdraže, a bilo šta vi dali, Allah će sigurno to znati!“ (Sura Ali Imran, ajet 92.) nije bilo ni jednog imućnog ashaba da nije uvakufio dio svog imetka. Allahov Poslanik s.a.v.s. je u Medini uvakufio sedam voćnjaka. Osim nepokretnih, ashabi su uvakufljavali i svoja pokretna dobra.

Uvakufljivanje je u Bosni i Hercegovini bilo najrazvijenije u osmanskom periodu. Bošnjački vakifi (dobrotvori), kao što su: Ishak–beg Ishaković, Gazi Husrev–beg, Rustem–paša Opuković,  Mehmed–paša Sokolović, Ferhad–beg Sokolović,  Hadži Mehmed–beg Karađoz, Ali–paša Rizvanbegović i drugi, su toliko imetka uvakufljavali da su na njihovim vakufima nastajale mahale, sela i gradovi o čemu svjedoče i imena nekih od njih: Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Skender – Vakuf, Kulen – Vakuf... Međutim, svaki vakuf ima svoju posebnu vrijednost i svaki vakif će za svoj vakuf biti nagrađen.

Iako je vakuf kao institucija bio u službi razvoja duhovnog, prosvjetnog, socijalnog, ekonomskog i svakog drugog prosperiteta društva, mnogi politički sistemi su, kroz historiju, bezobzirno posegli za njegovim otimanjem, oštećenjem i uništenjem.

U periodu od 1918. do 1958. godine GH vakufu je, na primjer, oduzeta brojna imovina, stambeno – poslovni objekti i dućani u Sarajevu, zemljišno šumski posjed između Tešnja, Teslića i Doboja... Mnoge džamije širom zemlje su rušene, a mesdžidi pretvarani u skladišta. Na musallama su izgrađivani objekti ili su postajale gradski parkovi. Vakufska zemljišta su nacionalizacijom mahom otuđivana. Bilo je jasno da su oduzimanjem brojnih vakufa komunisti, između ostalog,  nastojali oduzeti  i ekonomsku samostalnost Islamske zajednice.

Prema istraživanjima, u komunističkoj Jugoslaviji je od Islamske zajednice  oduzeto 11.324 vakufskih objekata. Na otetim vakufskim zemljištima, kao i na temeljima porušenih vakufa bespravno su se gradili objekti različitih namjena.

U Sandžaku je vlast, također, bespravno eksploatisala vakufsku imovinu. Na primjer, sadašnja robna kuća 'Pazarka' u Novom Pazaru je na vakufskom zemljištu, zemljište (kod Pete mjesne zajenice) na Hadžetu, dječiji vrtić na Poilima, stara novopazarska banja, objekti 'Lipa' i 'Uniprom' na Musali, zemljište u krugu bolničkog kompleksa itd.

I u drugim sandžačkim gradovima je slično stanje. Zemljište u krugu starog pogona fabrike 'Raška' u Sjenici je vakufsko, kao i taxi - plac kod autobuske stanice i dio parcele na kojem je ambulanta. Općinsko zemljište desno od Glavne džamije u Tutinu je vakufsko. Osnovna škola 'Mustafa Pećanin' u Rožajama je na vakufskom zemljištu, zatim preduzeće 'Svjetlost' u Prijepolju, kao i veterinarska stanica u Šarampovu koja je podignuta na temeljima stare medrese. Stambena zgrada u Priboju na ''Brijegu'' je na vakufskom zemljištu, objekat 'Elektro-prenosa' u Bijelom Polju napravljen je na temeljima porušene Harem džamije i brojni drugi primjeri.

Osim u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, ovakvih primjera ima na cijelom Balkanu!

U narodu postoji izreka „Teško onome ko otima vakufsko i jetimsko!“ kao i izreka „Oteto – prokleto!“ (Zagriženi komunisti iz propalog sistema su se nekada ismijavali ovim upozorenjima.)

Postavlja se pitanje: Kojim se pravnim i političkim sredstvima vakufska imovina danas može vratiti Islamskoj zajednici?

Prije svega, donošenjem zakona o restituciji! Ovaj zakon je inače jedan od uslova za ulazak u Evropsku uniju. Slovenija, Srbija, Hrvatska i Makedonija su zakon o restituciji već usvojile. Druga je stvar u kojoj se mjeri on, u ovim državama, sprovodi. U Bosni i Hercegovini se sa usvajanjem ovog zakona ide sporije. Nije da se sa njegovim uvođenjem nije pokušalo, ali su se tu uvijek našli izvjesni parlamentarci, predstavnici RS-a koji su njegovo usvajanje  (kao i svega što je vezano za prosperitet BiH) zlonamjerno opstruirali.

Vlast u Bosni i Hercegovini, dakle, još uvijek nije riješila povrat vakufske imovine, a dok se na rješenje čeka  vakufska imovina sve više propada. Islamska zajednica zbog toga trpi ogromnu materijalnu štetu. Prema istraživanjima, materijalna šteta od 1996. godine iznosi 286.000.000 KM. Ukupna materijalna šteta je 1.030.000.000 KM, dok godišnji gubici iznose 25.500.000 KM.

Još 1993. godine Islamska zajednica je pokrenula aktivnosti vezane za donošenje  zakona o restituciji. Vakufska direkcija koju su komunisti ukinuli 1959. godine, odlukom Sabora IZ, ponovo je počela sa radom 1996. nastavljajući se zalagati za povrat vakufske imovine. Kada je o restituciji riječ, u Islamskoj zajednici se najglasnije čuju stavovi da je 1919. godina najprihvatljivija godina od koje bi se trebao izvršiti povrat imovine, iako je oštećenje vakufske imovine počelo od 1878. S obzirom da je od svih vjerskih zajednica Islamska zajednica najoštećenija, po mišljenju mnogih, ne bi se u razmatranje trebala uzeti neka kasnija godina.

Dok čeka na restituciju, vakufska direkcija bi trebala uspostaviti  kontakte sa ministarstvima vakufa drugih zemalja  kako bi, u cilju ostvarivanja rezultata, mogla primijeniti i njihova iskustva. Ona je u proteklim godinama morala pokrenuti nekoliko sporova protiv R S –a kod Doma za ljudska prava, vezano za rušenje džamija, jer, osim na vjerskim propisima, vakufska direkcija svoje aktivnosti zasniva i na pozitivnom bosanskohercegovačkom zakonu, Ustavu Islamske zajednice, Deklaraciji o pravima čovjeka i Evropskoj konvenciji o osnovnim ljudskim pravima i slobodama.

Dok posmatramo neefikasno djelovanje nadležnih organa, kad je vraćanje vakufske imovine u pitanju, optimizam nam ulivaju svijetli primjeri pojedinaca, običnih vjernika, poput Lejle iz Velićeve kolumne. Lejla je djevojka, Bošnjakinja, koja sama gradi džamiju. Zna da nakon smrti čovjeka ostaju tragovi trajnih dobara koja ne presušuju. Kaže Uzvišeni Allah u Kur'anu a.š. : ,,Mi ćemo doista oživjeti mrtve, i Mi pišemo sve što su pripremili, i tragove njihove!'' (Sura Ja Sin, ajet 12.)

Pitamo se  kakve će tragove ostaviti djelovanje sadašnjih vladajućih stranaka u našoj zemlji?

Upućujemo apel njima i svima koji su u poziciji da odlučuju, da u najkraćem roku porade na usvajanju i sprovođenju zakona o restituciji i to onoj koja je bazirana na standardima priznatim u svijetu! Oduzeta vakufska imovina se mora vratiti Islamskoj zajednici, a uništena nadoknaditi pravičnom  naturalnom kompenzacijom  kako bi se na taj način, barem donekle, ispravila stoljetna nepravda nanijeta Islamskoj zajednici.

Mersada Nuruddina Agović