Promo banner

A+ A A-

Psovanje Boga kao savremeni trend u svijetu

ulica-ferhadijaPiše: Fahrudin Vojić

Psovanje i huljenje Boga, je po tretmanu bilo koje religije, najteži vid delikta protiv vjere. Psovanje Boga je suprotno i općoj naobrazbi, kulturi i bontonu, nije bilo poznato do unazad dvjestotinjak godina, kada se javlja ateizam kao odgovor na crkveni radikalizam i upravljanje Evropom. Psovanje Boga je također suprotno zdravom razumu, iz razloga što takve psovke nemaju nikakvog logičko smisla, i iz jednog prostog razloga, a to je činjenica, da Bog ništa nije kriv za nečije frustracije. Treba znati, da iskaljivanje primitivnog bijesa i gnjeva na način što frustrirana osoba opsuje Boga, ne šteti Bogu nimalo, pa je samim tim dodatno nelogično takvo što raditi. Psovač Uzvišenog Stvoritelja, Obdržavatelja, Allaha dž.š., jednog jedinog Boga, takvim činom automatski prestaje biti vjernik jer je ljubav i poštovanje suprotno vrijeđanju i huljenju, pa je samim tim formalno i jezičko iskazivanje pripadnosti određenoj religiji, bezvrijedno ako je redovito popraćeno psovanjem i huljenjem Boga i svetinja koje je On proglasio da su svete.

Interesantno bi bilo baviti se proučavanjem i izučavanjem mentalnog sklopa psovača Boga. O kakvom prljavom umu, i o kakvom iskvarenom mentalnom sklopu se radi, zaista bi valjalo otkriti. Trebao bi čitav jedan tim eksperata iz oblasti psihologije, da se pozabave s tom negativnom pojavom koja, polako, počinje da obuhvata i školstvo, i politiku, i sport, i kulturu, i skoro sve oblasti života. Poznato je da većina ljudi ne voli kada mu neko psuje i vrijeđa porodicu, kao npr. majku, sestru, ženu, kćerku i sl., a opće poznato je da ljudi, uglavnom, žestoko reaguju na takve uvrede.

Istovremeno je zanimljivo, kada se radi o psovci Boga, da osobe koje budu upozorene da to ne rade, često puta odgovaraju kako oni ne vrijeđaju ničiju porodicu, djevojku, kolegicu i sl. Kao da je Uzvišeni Bog, jedini ostao na cijeloj zemaljskoj kugli, na kojemu bi se liječile svakodnevne frustracije i konflikti, izazvani raznoraznim životnim okolnostima. Šta reći na to sve, na pojavu koja je, još u vladavini onog bivšeg režima, obuhvatila cijelu Državu, i staro i mlado, i pismeno i nepismeno. Zar se osoba može nazivati 'intelektualcem' a istovremeno psovati Boga? Zar se obični čovjek može ponositi potomstvom i djecom koja psuju Boga? Zar može biti normalno da jedna žena, domaćica, majka, opsuje Boga onako uz kahvu? Zar je normalno, što je postalo normalno, da se ljudi zgražavaju na psovci Tita, a istovremeno im godi kada psuju Boga? Zar ljude nije sramota psovati Onoga koji ih je stvorio, dao im život, dao im vid, sluh i sve što posjeduju, Bog im je dao, nisu oni sami sebe stvorili niti su nastali iz ničega.

I pored svega toga, ne nalaze ništa drugo na čemu bi liječili svoje svakodnevne frustracije, osim psujući Boga. U bivšem režimu, psovanje predsjednika države je bilo kažnjavano batinama, i isključivanjem iz partije, gubljenje raznih privilegija i sl. Pa zar može jedan obični čovjek biti svetiji od Boga? Zar se ljudi više boje čovjeka od Boga? Kao da je psovanje Boga postalo neki savremeni trend, i kao da je postalo IN ako psuješ Boga? Nije džaba ona narodna izreka ''Budala se ponosi onim, čega se pametan stidi''.

(www.bosnjaci.net