Vjerske vođe i javna vlast
Piše: dr. Fikret Karčić
Odnos vjerskih i političkih autoriteta je staro pitanje u političko-pravnoj i teološkoj misli. U Evropi, to pitanje je praktično rješavano kroz borbu carstva i papstva i završeno je usvajanjem modela o razdvajanju dvije vlasti - političke i vjerske.
Ovaj politički fakt je kasnije teorijski obrazložen i opravdan. Jevrejska teološko-pravna misao je prihvatila ovaj razvoj putem pravila "zakon zemlje je zakon" (dina de-malkhuta dina). U islamskoj pravnoj misli gdje je načelno važilo pravilo din ve devle ("islam je vjera i država"), a u praksi funkcionisalo dvojstvo hilafeta (vjerskog autoriteta) i sultanata (političkog autoriteta), ovo pitanje je ponovo otvoreno u moderno doba.
Na to pitanje nije pružen nedvosmislen odgovor, posebno kada je riječ o muslimanima koji žive u nemuslimanskom okruženju. U posljednjih nekoliko decenija razvijen je koncept "islamsko pravo za muslimanske manjine" (fikh el-akallijjat) ali ova nastajuća jurisprudencija takođe nije dala načelan odgovor o odnosu političkih i vjerskih autoriteta u slučaju muslimanskih manjina. Afirmisan je stav o lojalnosti ustavu i zakonima zemlje u kojoj se živi. To je značilo prihvatanje rješenja o odnosu vjerskog i političkog autoriteta onako kako je to riješeno u Ustavu i zakonima zemlje.
U svakom slučaju, u sve tri vjerske teološko-pravne tradicije provijava ideja de se u slučaju raspravljanja pitanja odnosa vjerskih i političkih autoriteta mora uzeti u obzir politička i pravna kultura okruženja u kome se to pitanje postavlja. Kakav je, dakle, stav evropske javnosti kada je riječ o ulozi religije u političkom životu?
Holandski autor Thorleif Petterson je u jednom svom istraživanju analizirao podatke iz Pregleda evropskih vrijednosti (European Values Survey-EVS) i Pregleda svjetskih vrijednosti (World Values Survey-WVS) iz 1999/2000 i došao do relevantnih pokazatelja o odnosu evropske javnosti prema religiji u politici. On je zaključio da je velika većina stanovništva evropskih zemalja protiv toga da vjerske vođe utiču na političke odluke. Istovremeno, znatan broj je onih koji podržavaju ideju da vjernici treba da vrše javne službe i da vjerske vrijednosti mogu da budu prisutne u političkom životu. Iz ovoga bi mogli zaključiti da je u evropskom sistemu vrijednosti prihvatljivo da vjerske vrijednosti budu zastupljene u političkom životu, da vjernici vrše javne službe, ali da se ima negativan odnos prema tome da vjerske vođe utiču na političke odluke. Time prije, manje prihvatljivo da nosioci vjerskog autoriteta vrše javne službe.
Koncept "javne službe" obuhvata službe na koje se dolazi izborom ili imenovanjem i kojima se vrši funkcija vladanja. Nekada se ove službe nazivaju i političkim službama da bi se razlikovale od javnih službi vezanih za nauku, kulturu, obrazovanje, humanitarne i slične aktivnosti. Ono na što je evropska javnost posebno osjetljiva kada su u pitanju vjerske vođe jesu političke javne službe odnosno učešće u svjetovnoj vlasti. Očito, ovo treba da imaju na umu vjerske vođe u Evropi kada formulišu svoj odgovor na pitanje o nosiocima vjerskog autoriteta i javnim službama.
Načelni prigovor koji se stavlja učešću vjerskih vođa u političkom procesu, a posebno u javnoj vlasti, jeste da li te vođe, kada politički nastupaju, nastupaju sa pozicija vjere ili pozicija političkog interesa? Da li od svojih vjerskih sljedbenika traže podršku zato što to vjera nalaže ili zato što mogu najbolje artikulisati njihove političke interese? Da li pri političkom nastupanju smiju koristiti vjerske simbole i objekte? Da li im vjerski autoritet koji imaju daje sposobnost boljeg poznavanje političkog procesa, stanja u društvu i pravaca njegovog razvoja? Osim toga, vjerske vođe koje se opredijele za ulazak u politički proces moraju biti spremne na niske udarce u politici, koje mogu značiti devalvaciju vjerskog autoriteta. Na kraju, upitna je i krajnja korist od takvog angažmana.
Kako se reguliše pitanje učešća vjerskih vođa u javnoj vlasti? Može se uočiti da se u većini evropskih zemalja ovo pitanje zakonski ne reguliše nego se ostavlja samoregulaciji crkava, odnosno vjerskih zajednica. Samoregulacija znači da crkve i vjerske zajednice autonomno, u svjetlu svoga religijskog učenja i uvažavanja okolnosti društva u kome djeluju odlučuju o tome da li da dozvole nosiocima vjerskog autoriteta učešće u političkom procesu, natjecanje za i vršenje javnih funkcija.
Kao primjer samoregulacije uzimamo slučaj SAD-a i Katoličke crkve. U SAD-u nema zabrane da lica s vjerskim autoritetom učestvuju u organima javne vlasti. U tom smislu velečasni Robert F. Drinan bio je prvi rimokatolički svećenik koji je bio izabran 1970. u Kongres SAD-a. Bio je poznati zastupnik ljudskih prava i socijalne pravde, te prvi član Kongresa koji je tražio smjenu predsjednika Richarda M. Nixona. On je napustio Kongres kada mu je to papa naredio jer je u međuvremenu Zakonikom kanonskog prava iz 1983. zabranjeno klericima "da se prihvaćaju javnih službi koje sa sobom nose sudjelovanje u vršenju svjetovne vlasti" (čl. 258, t.3). Katolička crkva je, naime, odlučila da na jedan načelan način riješi pitanje učešća svećenika u javnoj vlasti u to u duhu priznanja činjenice odvajanja vjerskog i političkog autoriteta.
Kada je riječ o metodu samoregulacije može se reći da ovaj metod može biti djelotvoran u situacijama kada se radi o religijskim organizacijama sa čvrstom unutrašnjom disciplinom i jakom normativnom kulturom. U drugim, gdje je moguće dogovarati se da li da se vlastite norme poštuju ili ne i kada da se pravi izuzetak od norme, to očigledno nije slučaj. U tim prilikama, jedino preostaje da se putem incidenata i reakcija na njih izgradi jedna nova politička kultura koja će odražavati zajedničke vrijednosti pluralnih društava.