Pismo prijateljima povodom 31. maja

Dragi prijatelji, 

Stavio sam bijelu traku, a vi radite šta hoćete i govorite šta hoćete! Štagod pomislili, znajte da je nošenje nekog obilježja, bila to roza trakica kojom se obilježava solidarnost sa ženama oboljelim od raka dojke ili crvena trakica za solidarnost sa oboljelim od HIV-a nešto što je društveno prihvatljivo u današnjem svijetu. Stoga, neka se niko ne ibreti i ne pravi od sebe nesolidarnu osobu (da ne upotrijebim neku drugu, grublju riječ) kada vidi nekoga sa bijelom trakom oko ruke. Naravno, nisam očekivao široku podršku, ali i ovo je dobro i mislim da će iz godine u godinu rasti svjesnost o poricateljima genocida i važnosti sjećanja na genocid nad Bošnjacima, ne samo u Srebrenici, nego i na mnogim drugim mjestima gdje su organizovani koncentracioni logori. Samo na području općine Prijedor formirano je čak 57 logora. U cijeloj BiH je napravljeno 653 logora, u Srbiji 27, u Crnoj gori 12, u Hrvatskoj 3. Sve ukupno: 695 logora, za koje znamo. Ovdje nećemo nabrajati ni godine u kojima su počinjavani genocidi. 

Ovo nošenje bijele trake je posebno teško shvatiti nekim muškarcima, ali mnogo lakše ženama koje su pokrivene zato što su one uvijek u poziciji da budu "prozvane" zato što se "prave pobožnijim od ostalog svijeta i glume neku nevinaščad". Stavite bijelu traku i osjetite kako je biti prozvan da "glumite žrtvu" i "podjećate na ono što stvara razdor među narodom" ili da budete optuženi da "dirate ratne rane". Naprotiv! Upravo je zaborav i ignorisanje sjećanja ne genocid infekcija na ranama naših žrtava... 

Da bi shvatili o čemu govorimo, podsjetiću da se prema dr. Gregoriju Stentonu, predsjedniku Genocide Watch-a, genocid razvija u osam etapa:

1. Razvrstavanje (klasifikacija): ljudi se dijele na „mi" i „oni".

2. Označavanje (simbolizacija): „Skupa sa mržnjom, članovima prokaženih grupa mogu, protivno njihovoj volji, biti nametnuta obilježja (simboli)...

3. Obesčovječavanje (dehumanizacija): „Obesčovječavanjem se prevazilazi normalna ljudska odbojnost prema ubistvu."

4. Organizovanje: „Genocid je uvijek organizovan... Posebne vojne, paravojne ili milicijske jedinice se često obučavaju i naoružavaju..."

5. Polarizovanje: „Grupe koje stoje iza mržnje emituju polarizujuću propagandu..."

6. Identifikovanje: „Žrtve se identifukuju i izdvajaju zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti..."

7. Istrebljivanje: „Na ovom stupnju, samo hitna, brza i nadmoćna oružana intervencija može zaustaviti genocid. Moraju biti uspostavljene stvarne sigurne zone ili koridori za evakuaciju izbjeglica sa teško naoružanom međunarodnom zaštitom."

8. Poricanje: „Počinioci... poriču da su počinili ikakav zločin... Odgovor na poricanje jeste kazna izrečena pred međunarodnim tribunalom ili državnim sudovima."

Na ovaj način, označavanjem (simbolizacijom) se prisjećamo i solidarišemo sa žrtvama genocida. To je mogao biti bilo ko od nas. Prisjećamo se kako su posljednjeg dana maja 1992. godine, vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale naređenje da nesrpsko stanovništvo u ovom gradu mora obilježiti svoje kuće isticanjem bijelih čaršafa ili zastava i da pri izlasku iz kuće oko ruke moraju nositi bijele trake. 

Ovo je naređenje moglo biti izdato i u Tuzli. 

Srdačno i sa poštovanjem, Emir Džambegović!