Mubarakovo nedovršeno proročanstvo

Trideset godina svoje vladavine Egiptom (1981- 2011) sada već zbačeni egipatski predsjednik Hosni Mubarak svoju je diktatorsku vladavinu i svijetu i Egiptu objašnjavao i često podsjećao da Egipat ima dva izbora: ili njega ili islamski fanatizam oličen u Muslimanskoj braći.

I, doista, izgleda da prvi rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora nisu daleko od ovog Mubarakovog nedovršenog proročanstva. Prvi krug su prošli kandidat Muslimanskog bratstva Muhamed Morsi i bivši premijer iz Mubarakovog režima Ahmed Šefik.

Mnogo je više stvari koje sada u Egiptu možemo opisati sa onim što one nisu nego šta jesu.

Revolucija? Je li ono što se dogodilo u januaru i februaru 2011. godine bila revolucija? Iako je Egipćani, posebice mladi, vole tako zvati, po svim parametrima, ona to više nije nego što jeste. Da li je to bunt mladih, pobuna naroda ili arapsko proljeće? Revolucija možda jeste počela, tako i bunt i pobuna... sve je još uvijek u toku, još ništa nije završeno!

Jesu li ovo slobodni izbori? Teško da se odgovor može razlikovati od prethodnog! Više nisu nego što jesu. Vlast u Egiptu i dalje drži Vrhovno vijeće vojnih snaga (SCAF). Iako je po samom okončanju protesta i svrgavanju Mubaraka bilo govora o ustavnom referendumu, većina političkih faktora se složila oko mape puta kojom se i sada kreće Egipat, da se prvo održe parlamentarni izbori, potom predsjednički, a da se sa ustavnim rekonfiguracijama ide kasnije.

Dakle, ovlasti kako predsjednika tako i parlamenta i Vlade, te posebice uloge vojske, tek se trebaju dogovarati. Ali u uslovima u kojima je vojska jedan od ključnih faktora vlasti, teško je zamisliti da će vojni establišment dozvoliti da se njena uloga ograniči.

Posljednjih dana smo čuli mnoge koji su predsjedničke izbore u Egiptu okarakterisali kao historijski trenutak.

Sada kada su prvi rezultati poznati, kada u drugi krug idu dvije nimalo pomirljive opcije, ona Muslimanskog bratstva i ona koja je dio bivšeg Mubarakovog režima, a posebice kada se ima u vidu da je od skoro 50 miliona Egipćana sa pravom glasa na predsjedničke izbore u prvom krugu izašlo tek blizu polovine registriranih – stvari, opet po gore spomenutom pravilu, ipak nisu toliko markantne da ih nazovemo historijskim. Za Egipćane su, prema agencijskim izvješćima, više šokirajuće.

Prvi rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora u Egiptu nisu nimalo obećavajući. Za Egipćane će naredne sedmice biti period najtežeg izazova. Kome povjeriti vođstvo zemlje koja vapi za liderstvom: sekularisti ili islamisti? Prva opcija sa sobom nosi strah od povratka starom režimu, druga neizvjesnost i nedovršenost značenja islamskog aktivizma u politici. Mentalitet "policijske države" nije nešto čega se može otarasiti za kratko vrijeme. Stvari tokom tranzicionog perioda nisu se kretale u pozitivnom smjeru, stare poluge vlasti još uvijek su uveliko prisutne, a nove oličene u islamističkim snagama nisu ponudile privlačan i realan program. Postoje, dakako, i crvene linije koje su povučene od međunarodnih faktora, a kojih su svjesni oba tabora.

Ono što Egipćani od novog lidera očekuju jeste restrukturiranje države po svim osnovama i osiguravanje ljudskih prava i slobode izražavanja, pokretanje ekonomije i osiguravanje sigurnosti i stabilnosti u zemlji. Za sve to nijedan od dvojice pobjednika prvog kruga nisu dovoljno uvjerljivi da mogu učiniti.

S druge strane, Egipat je ključna zemlja arapskog svijeta, i od razvoja događaja u ovoj zemlji očekuje se mnogo u cjelokupnoj regiji: situacija u Siriji, palestinsko-izraelski sukob, odnos sa naftaškim arapskim zemljama koje predvodi Saudijska Arabija, odnosi sa Sjedinjenim Državama i Evropskom unijom… sve su to pitanja koja pritišću – sigurnost je nepouzdana sve dok vojska ostaje naoružana i u pripravnosti. Ekonomija ove zemlje, prvenstveno turistički sektor, veoma je pogođena i već bilježi ogromne gubitke.

Trebat će još vremena prije nego što se okrene nova stranica i stvore uslovi za otvoreno, pluralističko i demokratsko društvo.

Ono što karakteriše postmubarakovsku eru u Egiptu, a i zadnje kampanje oko izbora za predsjednika, jeste sterilna debata između "sekularista" i "islamista": čini se da postoje samo strahovi koji se dalje produbljuju, dok fundamentalna pitanja: priroda države, uloga religije, princip jednakopravnosti, ekonomski modeli, strategija razvoja - padaju u sjenu.

Ono što je mnogo važnije od sterilne debate između "sekularista" i "islamista" jeste integritet procesa izlaska iz jedne diktature u demokratski proces – i važnost uspostavljanja procesa i ustava koji će osigurati da nijedna strana ne bude iznad već unutar demokratskog procesa, a da se novi ustav sačini na vrijednostima jednakosti, demokratije i slobode za kojom čeznu svi Egipćani.

Mjesto religije u društvu, barem za sada, zapada u jednu vrstu opterećenja i društvo oštro polarizira, što nije dobro – jer, ipak demokratski proces može osigurati sve legitimne programe da budu unutar, a ne povrh procesa i da svi oni prođu test izbora, što je u biti suština demokratije. Posebice je to važno imajući u vidu značaj Egipta kao "sržne" arapske države na koju su usmjereni željni geopolitički pogledi i ekonomski planovi stratega. Naivno je prvo smatrati dešavanja u arapskom svijetu revolucijama – ustanci - revolti - nedovršene revolucije možda su bolji termini. Naivno je površno gledati da su strane sile pasivni promatrači događaja, ali jednako je naivno tvrditi da su arapski revolucionari pijuni u rukama vještih stranih igrača. Koliko je Zapad pomogao i šta je to što traži zauzvrat od novih struktura moći na Bliskom Istoku pred nama je da se vidi.

Iako se neki prerano raduju zbog kolapsa američke moći u regiji, oni zanemaruju profil i činjenicu novih činilaca koji u sadašnjoj konstelaciji nisu u stanju ponuditi bolje perspektive i principe. Vojska Egipta je još uvijek, de facto, vlast zemlje. Ne treba zaboraviti njenu zavisnost od vanjske pomoći Sjedinjenih Država, koja zauzvrat traži poštivanje ranije utvrđenih sporazuma i pravila igre. Ni novi globalni igrači koji se pojavljuju na sceni, barem za sada, ne nude ništa bolje vizije budućnosti, ni Kina ni Rusija, da spomenemo samo najisturenije.

Mogu li muslimanske zemlje spojiti islam, pluralizam i demokratiju pitanje je koje će možda biti najveći test obavljen upravo u Egiptu.  Kakav koncept sekularizma će uzeti i je li uopće moguće koncipirati demokratiju bez sekularizma – i to teško pitanje se izgleda počelo prelamati na Egiptu. Je li ga moguće riješiti bez izdaje vlastitog identiteta?

"Sekularizam u arapskom svijetu je kao hilafet u Britaniji. Evropski sekularizam u arapskom svijetu  ukoliko to znači odvajanje crkve i države nemoguć je, jer u arapskom svijetu nema crkve u klasičnom evropskom konceptu... Odvajanje religije u potpunosti od države u arapskom svijetu je nešto što ljudi ne žele. Trebamo novu formu sekularizma koju neki ugledni napredni islamski intelektualci nazivaju parcijalni sekularizam. Sada ovaj koncept prihaćaju mnoge liberalne i napredne islamske struje od Tunisa, do Egipta i Jemena, Maroka… Civilna država – drugačije od građanske države u političkoj doktrini, to je formula u kojoj je religija pomiješana sa državom u tri različite oblasti: politika i država odvojena od religije, stvari vjerskog karaktera pomiješane sa društvenim (porodično pravo) i područje koje je potpuno vjersko s kojim država nema šta raditi – privatno, to je dio formule koja se polahko uvodi u literaturu," kazao mi je nedavno u razgovoru (koji će biti objavljen u narednom broju lista Preporod) o svim ovim pitanjima ugledni egipatski profesor islamskih i političkih znanosti dr. Jasser Auda.

I, doista, ideje progresivnih intelektualaca koji nastoje pomiriti vjersko i sekularno su jedina prava alternativa onoj Mubarakovoj dilemi "ili ja ili islamisti" kojom je trideset godina strašio i Egipat i svijet, istovremeno efektivno zadržavajući svoju diktaturu. Upravo to, civilna država i izlazak iz mentaliteta diktature i policijske države bio bi najveća pobjeda promjena koje su počele u arapskom svijetu.

To je jedna od najvažnijih uloga novoizabranih političkih lidera arapskog svijeta. To je i uloga koja čeka novog predsjednika Egipta ko god on bude, jer, po onom što smo mogli čuti u ovim izbornim danima na ulicama Kaira – svakog onog, bio sekularista ili islamista, ko pokuša kidnapovati demokratski put ove države i njenog naroda čeka, kao i Mubaraka, uvijek spremni i prostrani trg – Tahrir. To je, na koncu, jedino izvjesno što se u ovom trenutku može kazati za Egipat.

Mirnes Kovač