Dvadeset godina od progona Bošnjaka Bos. Novog
Piše: Mehmed Alagić
Bosanski Novi je grad smješten na ušću Sane u Unu, na granici sa Republikom Hrvatskom. Prije 20 godina na području općine Bosanski Novi Bošnjaka je bilo 38% ili oko 15 hiljada. U samom gradu su bile 4 džamije, a u dolini Japre 7. Agresijom na BiH 1992 godine i ovdje je , kao i u cijeloj našoj državi, sve promijenjeno silom, progonom, ubijanjem, klanjem, rušenjem, paljenjem itd.
Ovo je podsjećanje za nezaborav na 20 godišnjicu progona Bošnjaka iz Bosanskog Novog i raspuštanja logora na stadionu F.K. „Sloboda“ u Bosanskom Novom.
Početkom maja 1992 godine srpska vlast je dala ultimatum Bošnjacima da predaju oružje, dajući istovremeno lažna obećanja o punoj sigurnosti i zaštiti bošnjačkog naroda. Suočeni sa totalnim okruženjem, slabo naoružani, a još slabije organizovani, Bošnjaci predaju i ono malo oružja što su imali. Samo nekoliko dana poslije toga, 24.05.1992. izvršen je žestok napad na goloruki narod doline Japre (Gornji Agići, Donji Agići, Hozići, Suhaća, Crna Rijeka, Moslovare) i tom prilikom svo Bošnjačko stanovništvo je protjerano u Blagaj. Sve ovo je popraćeno ubistvima, kao i paljenjem i rušenjem bošnjačke imovine.
Oko 6 hiljada ljudi, žena i djece iz doline Japre provelo je 15 dana u Blagaju, da bi 9 juna u ranim jutarnjim satima otpočeo napad na potpuno goloruki narod u Blagaju, koji je satjeran u krug preduzeća „Japra“ pored željezničke pruge. Tom prilikom je ubijeno oko 20 ljudi, zapaljen veliki broj kuća, oduziman novac, nakit i dokumenti, da bi potom svi bili utjerani u teretne vagone (po 140 u vagon).
Ova čudna i tužna kompozicija sa hajvan vagonima prepunim Bošnjačkih ljudi, žena i djece zaustavljena je u Ostružni kod Doboja 10 juna 1992 g., gdje su razdvojeni muškarci od žena i djece. Žene, djeca i nekoliko staraca su odvezeni u pravcu Maglaja i Gračanice, a 700 muškaraca je vraćeno na fudbalski stadion „Mlakve“ u Bosanskom Novom. Ne treba zaboraviti da je ovih 700 ljudi provelo tri dana i dvije noći u teretnim vagonima bez hrane, vode i osnovnih higijenskih uvjeta, da bi završili kao logoraši na fudbalskom stadionu F.K. „Sloboda“. Bio je to stadion za čiju su izgradnju ovi ljudi godinama izdvajali samodoprinos, i ne sluteći da im se još tada ovdje priprema logor.
Ovim je prva faza „čišćenja“ općine Bosanski Novi od Bošnjaka bila završena, jer dolina Japre, gdje je bila najveća koncentracija Bošnjačkog stanovništva, sada je za srpske vlasti bila „čista“. Svih sedam džamija u dolini Japre su odmah porušene, a sve Bošnjačke kuće su temeljito opljačkane, a zatim spaljene ili porušene od strane „oslobodilaca“ „srpske“ zemlje.
Nakon ovoga Bošnjaci su ostali još samo u gradu, a u Ekićima-Alićima komšije Srbi nisu dozvolili Bošnjacima da se isele, garantirajući im potpunu sigurnost, koja se kobno završila po ove ljude. Naime, kada je poginuo jedan srpski vojnik negdje na ratištu, komšije Srbi su sav svoj bijes iskalili na nedužnim bošnjačkim civilima, kojima su prethodno garantirali sigurnost. Tako su 22.06.1992 sve muškarce, žene i djecu ovoga sela sakupili na jedno mjesto, žene i djecu su protjerali u Bos.Novi, a sve muškarce (njih 27.) odveli i poubijali. Prethodno su ih tukli i mučili do iznemoglosti, a sve u prisustvu žena i djece. Samo sedmerica muškaraca iz ovog sela je izbjeglo ovu golgotu, jer se Božijom voljom u tom trenutku nisu zadesili kod kuće. Među ovih sedam ljudi bio je i Bekir ef. Alić.
Pored logora na stadionu F.K. „Sloboda“, Bošnjaci Bos. Novog su odvođeni i ubijani i u podrumima hotela, vatrogasnog doma, SUP-a, ali i u svojim kućama, na ulici itd., a sve u cilju zastrašivanja i konačnog „čišćenja“ Bosanskog Novog.
Četvrtak 23.juli 1992. godine je dan kada je Bošnjačko stanovništvo grada Bosanski Novi, zajedno sa logorašima sa fudbalskog stadiona FK „Sloboda“ protjerano iz svoga grada i sa svojih ognjišta u Karlovac, a odatle raseljeno u skoro sve zemlje svijeta. Prije samog progona srpske vlasti su sve „sumnjive“ Bošnjake pohapsile, a za mnoge od njih se ni danas ništa ne zna.
Sve četiri džamije u gradu su zapaljene i srušene, a i sve bošnjačke kuće i stanovi su također temeljito opljačkani, neke su zapaljene, a neke su zaposjeli „oslobodioci“.
Ovim je Bosanski Novi „oslobođen“ od Bošnjaka, ali i od svoga imena bosanski, a sve s ciljem da Bošnjačka noga više nikad ne kroči na ovo tle.
Međutim, Bog dž.š. je taj koji određuje sva zbivanja, a On je odredio da će na ovim prostorima ponovo živjeti Bošnjaci. Naime, nakon zaustavljanja agresije na BiH i prestanka rata, Bošnjaci su se počeli polahko vraćati. Povratkom na svoja spaljena i porušena ognjišta, Bošnjaci obnavljaju svoje kuće, a uz to obnavljaju i svoje džamije, pa su tako do sada već obnovljene sve džamije porušene od strane agresora.
Istina, povratak ni ovdje, kao ni u drugim dijelovima BiH nije onakav kakav bi trebao biti (vratilo se tek oko 30% predratnih stanovnika Bošnjaka), a razlog tome su opstrukcije povratka sa svih strana.
Pored toga, ni ovdje još nisu pronađeni svi ubijeni i nestali, a još niko nije optužen ni procesuiran za ubistva Bošnjaka u Ekićima i Alićima, za logor na stadionu FK „Sloboda“, za progon Bošnjaka iz doline Japre i iz samoga grada Bosanskog Novog.
Danas kada se prisjećamo događaja od prije 20 godina i progona Bošnjaka, kada se sjećamo svih onih koji su nevini poubijani samo zato što su Bošnjaci i muslimani, potrebno je sve to pamtiti radi pouke, kako ne bismo upali u zablude koje su nas skupo koštale.