Transformiranje Islamske zajednice shodno potrebama vremena u kojemu djeluje
Piše: dr Samir Beglerović
Pažljivo prateći u medijima pripreme Sabora Islamske zajednice za posljednje zasjedanje te objavljene zaključke sa toga zasjedanja kao i njihovu interpretaciju, odlučili smo se napisati kritički osvrt, posebno se osvrćući na dvoje: na činjenicu da su nastale brojne promjene religioznosti naročito među mladima a na koje je Islamska zajednica dužna valjano odgovoriti, te na neophodnost strukturalne transformacije Islamske zajednice i njenih institucija.
Premda to pitanje nećemo problematizirati u ovome radu, naglasit ćemo da je jednako važno otvoreno raspraviti i o položaju medija Islamske zajednice unutar nje sâme, ali i o obosmjernoj slobodi u komunikaciji: s jedne strane, medija Zajednice prema vani, te, s druge strane, javnosti prema tim medijima. No, smatramo da razgovor tj. slobodan dijalog o neophodnosti transformacije Zajednice logičkim slijedom prethodi ovome pitanju.
Posljednjih nekoliko godina odnos prema religiji je u znatnoj mjeri personaliziran, što znači da se religija tretira na specifičan način ne samo kroz koncepte modernoga obrazovanja već se njeni ciljevi i metodologija prevashodno valoriziraju shodno potrebama pojedinca. Ali, te potrebe pojedinca nisu posljedica dosezanja duhovnoga stanja bîvanja odrazom temeljnih potreba zajednice (duhovni princip Ibrahim tvoga bića, Kur'an, 16:120), već izraz zahtjeva za apsolutnom demokratičnosti u kompletnom procesu odnosa prema svetome. Otuda su brojne sekte, kultovi, novi religijski pokreti, te individualni oblici religioznosti (narodna pobožnost, civilna religija, difuzna religioznost i dr.), mnogo privlačniji modernome čovjeku, naročito mladima. Iz toga razloga, u modernim obrazovnim institucijama ali i u sadržajima printanih i elektronskih medija, veći naglasak se daje na religioznosti (jer podrazumijeva lični stav o odnosu prema svetome), negoli na sâmu religiju (budući da se insistira na prethodno već utvrđenom sistemu vjerovanja), što, opet, savremene odgojno-obrazovne institucije doslovno tjera na temeljnu promjenu sâmoga metoda istraživanja religija, jer je onô lično (ja vjerujem) po brojnim karakteristikama drugačije od kolektivnih predstava o nečemu. Na ovaj način, individualni oblici religioznosti, iako po svojemu djelovanju karakterizirani visokim stepenom zatvorenosti naspram širega društva, i izravno se nameću javnosti, pored tradicionalnih religijskih institucija, zauzimaju sve više mjesta u javnome prostoru jer je njihov odnos naspram čovjeka, makar samo u izvanjskoj formi, mnogo topliji, iskreniji i „prihvatljiviji".
Nakon nasilnoga odvajanja čovjeka od svetoga, kroz usvajanje postmodernoga koncepta znanosti, protežiranje ideologijskih, uglavnom političkih, teorija i sl., sâm kraj XX i početak XXI st. sasvim zorno svjedoče o „gladi" čovjeka za svetim, što je u svijetu a i kod nas manifestirano sve većom ljubavi prema Svetome tekstu (Kur'anu), većom vjerskom informiranošću, te željom za postizanjem stručne, u biti pretežno informacijske, naobrazbe. Sasvim je prirodno da tradicionalne religijske institucije nisu bile u stanju adekvatno i punim kapacitetima odgovoriti na ove snažne potrebe novih generacija. Ipak, ta objektivna nemoć ne može biti opravdanje ukoliko, u našemu slučaju Islamska zajednica, odnosno njeni čelni ljudi te, prije svega – Sabor, kao vrhovni zakonodavni organ, ne poduzmu sve što je moguće da bi se pokrenule temeljite reforme unutar njenih struktura. Islamska zajednica sa zadacima koncipiranim na dosadašnjim smjernicama, jednostavno ne može odgovoriti na zahtjeve našega vremena. Pozivanje na neke ranije oblike njenoga re/ustrojavanja (poput organa Ulema medžlisa, Starješinstava i sl.) ne može poslužiti budućoj svrsi, tek može biti površno, samo formalno, rješavanje prvenstveno političkih problema u kojima se Zajednica, odnosno neki njeni organi, nalaze.
Imajući u vidu prethodno rečeno, slobodni smo skrenuti pažnju na nekoliko nužnih promjena do kojih mora doći prije svega u svijesti ali i praksi čelnih ljudi ali jednako tako i članova Islamske zajednice. Time sâm problem neće biti riješen, ali će se širom otvoriti mogućnost za ozbiljno pristupanje rješavanju i svih drugih zapreka u radu Zajednice.
Uzevši u obzir dvije stvari: činjenicu sve zastupljenijega življenja implicitne religioznosti, te usvajanja i primjenjivanja principa demokratičnosti u savremenim društvima i to do njenih krajnjih granica (koje sebi, još uvijek, u cijelosti ne možemo ni predočiti), sasvim lahko se zaključuje da je nerealno, i za Zajednicu krajnje pogubno, očekivati da može biti adekvatno usmjeravana nastojanjima samo jedne osobe (reisul uleme, muftije, direktora, predsjednika...), ma ko to ona bila. Iako je s pravno-formalnog stanovišta važno postizanje što višega stepena demokratičnosti i u procesu izbora čelnih ljudi odnosno članova upravnih organa, na šta se javnost uglavnom koncentrira, prioritet o kojemu govorimo podrazumijeva prihvatanje zajedničkog, kolektivnog, učešća u donošenju odluka kao jedine ispravne mogućnosti u određivanju strategije rada Zajednice. Drugim riječima, princip društvenoga pluralizma, nošen odgovornom slobodom, a upravljan ne grubim preglasavanjem manjine ili efektima snažnijega lobiranja već slobodnim kristaliziranjem idejâ kao ploda slobodnoga samoartikuliranja individua, trebao bi zamijeniti dosadašnje načelo autoritarnosti pri donošenju odluka, podržavano uglavnom strahom od pojedinaca. Bez ovoga, demokratičniji pristup pri izboru vodećih ljudi bio bi samo prilika za učešće većega broja formalnih ili neformalnih grupa u izboru „svoga" kandidata za visoke upravne pozicije u Zajednici, što bi mogla biti naprosto samo odgovarajuća strategija u cilju pozicioniranja nekoga pojedinca (ili pojedinaca) unutar institucija Zajednice, odnosno legaliziranja ideologije neke interesne grupe. Stoga je najviši prioritet uspostavljanje takvoga sistema koji bi omogućio djelovanje Zajednice utemeljeno na osnovu općih interesa svih njenih članova, ali i kompletnog bosanskoga društva.
I pored naše sklonosti ka idealiziranju projekata od presudne važnosti za očuvanje života i identiteta bosanskih muslimana, nužno je i sâmo uspostavljanje Islamske zajednice motriti u kontekstu vremena u kojemu je nastala, kao političko-administrativni izraz potreba Austrougarske monarhije. Iz toga razloga, Zajednica je otvorena za razvoj specifične vrste birokratizma koji je, ustvari, njen rad u bitnome i usmjeravao. To stanje je, s jedne strane, reflektiralo skoro nevjerovatnu sposobnost prilagođavanja strategije rada Zajednice interesima vlasti, a, s druge strane, na interpersonalnoj ravni izgradilo takvu klimu u kojoj su duhovno i intelektualno zreli pojedinci doslovno izguravani na margine, za vrijeme njihovoga života spočitavale su im se, inače objektivno motreći neupitne, moralne vrijednosti, da bi tek posthumno, kroz objavljivanje njihovih djela i službeno rehabilitiranje, bili isticani kao primjer požrtvovanoga rada u Zajednici baziranoga na potrebama cijeloga društva (Čaušević, Handžić, Đozo, Smajlović). Pri tome su pored potreba društva zanemarivane i potrebe sâmih imama, što je ostala praksa prisutna do danas, jer su imami u Islamskoj zajednici zastupljeni samo kroz udruženje „Ilmijje". Stoga je spomenuta birokracija najodgovornija za teško stanje bosanskih muslimana, a ne isključivo „derviški šejhovi i hodže", kako to predstavljaju neki analitičari (bosanski nacionalni ideolozi s kraja XX st. i „religiozni puritanci" s početka XXI st.).
Islamska zajednica, što je po našemu dubokom uvjerenju nužnost ovoga vremena, trebala bi se razumijevati isključivo u kontekstu zadovoljenja potreba društva: zaštite slabih, pomaganje onih koji su u potrebi, jednostavno – servisiranje potreba bosanskih muslimana. Te potrebe imaju vlastiti sistem prioriteta koji polazi od baznih prioriteta (život, sloboda, čast i sl.), i tek na njima razvija ostale prioritete (identitet, autentična politička artikulacija i dr.). Da bi bila u mogućnosti precizno ustanoviti i dalje pravilno njegovati sve prioritete, a na tragu prethodnoga poentiranja u društvu objektivno dominirajućih principa individualizma, pluralizma i demokratičnosti, dobro bi bilo da se Islamska zajednica otvori prema društvu, iskorači iz zatvorenosti prema kojoj su je bivši sistemi usmjeravali ali nažalost u koju, barem tako zaključujemo na osnovu aktuelnih ne/postojećih rasprava, i sâma sebe uporno smješta. Kako se ne bi, propuštanjem možda povijesne šanse, definitivno smjestila na rubove društva i tako onemogućila sâmoj sebi utjecaj na brojne društvene procese, Zajednica je doslovno u egzistencijalnoj obavezi, prvo, temeljno transformirati svoje institucije (kroz osnivanje ciljanih ekspertnih ureda i instituta namjesto dosadašnjih uglavnom administrativnih službi), a potom u tako transformirane urede i institute ali i sve svoje upravne organe, pored vjerski obrazovanog kadra, imenovati i osobe obrazovane u društvenim, humanističkim, medicinskim, tehničkim i svim drugim znanstvenim oblastima. Naprosto, Islamska zajednica je – zajednica svih muslimana, te u njenome profiliranju i moraju učestvovati svi njeni pripadnici, naravno, shodno kompetencijama svake osobe.