Kulturna agresija
Piše: Ibrahim Čikić
Poslije ge
nocida nad Bošnjacima ex Jugoslavije jedna od najvećih nesreća koja nam se mogla dogoditi jeste gubljenje vlastitog identiteta. Nesumljivo dželati naroda moga (Srbija i Crna Gora) nisu mogli izabrati bolje sredstvo i način za ostvarivanje svojih vjekovnih genocidnih namjera nego što je kulturna agresija na bošnjački identitet i vjekovnu kulturu napaćenog i desetkovanog naroda. Provodeći pakleni plan SANU-a Srbija i Crna Gora naročito su nastojali da Bošnjake otuđe od sebe samih i nametnu nam kompleks niže vrijednosti, odnosno stav kako smo „mi niko i ništa“ dok su oni sve, strana ka kojoj nam se valja okrenuti.
Intelektualna i svaka druga ovisnost bošnjačkog naroda o vladajućim režimima Srbije i Crne Gore i njihovim centrima moći predstavlja najveću tragediju koja nam se mogla dogoditi poslije genocida. Šireći pesimizam i potištenost pomenuti centri moći su uspjeli da nam nametnu situaciju u kojoj zaista gubimo vlastitu ličnost i intelektualnu nezavisnost. Nažalost, ovu prljavu rabotu odrađuju preko, prodatih šejtanu, duša bošnjačkih.
Strahovita propaganda i zastrašivanje vladajućeg ratnog režima u Crnoj Gori, a ništa manje ni u susjednoj Srbiji, stvorila je u Bošnjacima osjećaj kako jedini izlaz za nas predstavlja okretanje ka jednom od ova dva centra moći. Zato su ruke vladajućih režima Srbije i Crne Gore posebno ispružene prema Bošnjacima u oči i za vrijeme izbora, ubjeđujući naivnu glasačku mašineriju, kako su naši dželati čak i rasno superiorniji od nas, te kako je naša ovisnost o njima nešto što se nameće samo po sebi kao nužno i prijeko potrebno. Pri takvoj agresivnoj propagandi nametanja srpsko-crnogorske kulture svjesno se zanemaruje činjenica da su njihovi preci, pa čak i oni sami preuzeli dobar dio islamske civilizacije.
Onog momenta kada su pojedini Bošnjaci počeli služiti vlastitim dželatima i kada su počeli poprimati njihove moralne i civilizacijske norme ponašanja sami sebe su osudili na propast i poniženje. Obožavanjem i glasanjem za oligarhe i tagute svaki pojedinac sebe je iz čistog svjetla doveo u stanje mraka i propasti.
„Onima koji ne vjeruju zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svijetla u tmine.“ (El-Beqare, 275)
Komformisti i sluge režima iz bošnjačkog korpusa radi vlastitog interesa trguju hiljadama nevinih duša bošnjačkih, podređujući vlastitu kulturu i vitalne nacionalne interese tuđim. Umjesto da sve svoje intelektualne i druge kapacitete podrede napretku vlastitog naroda i posvete se kulturnim reformama i jačanju bošnjačkog identiteta oni gube vlastiti identitet zarad ličnog komfora. Njihovi nalogodavci dobro znaju da ukoliko kultura bošnjačkog naroda bude ovisna o srpsko-crnogorskoj kulturi Bošnjaci će izgubiti sve aspekte vlastite originalnosti. Nacionalna nezavisnost neizbježno izvire iz kulturne nezavisnosti, jer kultura je onaj element društva koje društvo čini velikim i moćnim ili slabim i pasivnim.
Intelektualna i kulturna nezavisnost u čvrstoj je vezi s nezavisnošću jednog naroda. Odbacivanjem poltronstva i prestankom služenja vladajućim oligarsima predstavlja prvi korak ka vraćanju samopouzdanja, kako pojedinca tako i kolektiviteta jednog naroda. Izgradnjom samopouzdanja na obrazovnim institucijama prvorazredni je korak u pravcu sticanja samopouzdanja i nezavisnosti. Umjesto da Bošnjaci iz Crne Gore, pobjegli sa vjekovnih ognjišta spašavajući gole živote i glave na ramenima, grade po dunjaluku vlastite obrazovne institucije, oni podižu crnogorske kuće. Zločinci koji im nisu uspjeli otkinuti glave kamama sada ih po dunjaluku progone propagandom. Bošnjačke pare zarađene sa devet kora žele uložiti za izgradnju kuća koje će raditi na zatiranju svega bošnjačkog. Na svu sreću bošnjačka dijaspora iz srbijanskog dijela Sandžaka mnogo je svjesnija od crnogorske.
Izgradnjom vlastitih obrazovnih institucija kako u dijaspori tako i u Sandžaku jedino možemo povratiti intelektualnu slobodu i samopouzdanje. Ovo su elementarna ljudska prava i građanske slobode koje će pod pritiskom evropskih integracija kad tad morati biti usvojene kako od strane Srbije tako i Crne Gore. Pitanje je samo koliko smo mi Bošnjaci spremni učestvovati u ostvarivanju i dobijanju elementarnih ljudskih prava i slobode. Čak i kada bošnjački privjesci i „dekor“ vladajućih srpsko-crnogorskih režima ne bi htjeli primiti takav poklon od EU ova prava će morati biti garantirana Ustavom. Slično se desilo i u Hrvatskoj. Bošnjaci su dobili sve ono što su morali u sklopu evropskih integracija dobiti.
Zato, tek kada se Bošnjaci oslobode ovisnosti o centrima moći Srbije i Crne Gore, javit će se uvjerenje da možemo i hoćemo uspjeti u svojim nakanama. Vjera da smo sposobni učinit će nas sposobnima. Obavezni smo čvrsto odlučiti da ne ispružimo svoje ruke pred oligarsima, jer to je protivno ljudskoj časti i dostojanstvu. Narod koji se želi osloniti na vlastite noge, u prvom redu je nužno da bude probuđen. Naša inferiornost je izvor sve naše nesreće i jada. Izlaz iz ovakvog stanja leži u povratku vlastitoj kulturi i izvornim islamskim vrijednostima. Slavu svojih predaka možemo povratiti samo čvrsto oslonjeni na vlastitu kulturu, identitet i tradiciju. U protivnom evropske integracije i Ustav Srbije i Crne Gore za nas će biti mrtvo slovo na papiru.