Mekteb kao mjesto gdje se uči, živi i stiče iskustvo

Prošlo je mnogo godina od kako je H. Henting u Humanoj školi ovo izjavio za školu aludirajući pri tome na činjenicu da škola niukom slučaju ne može biti mjesto prisile ili prisilnog boravka djece pri otežavajućim i teškim, nametnutim uslovima i obavezama koje su djeci nametnute a ne ponuđenje, kao prirodno rješenje, učenja, življenja i sticanja iskustva. Da li se ova teza može uspješno prenijeti i na naše mektebe? Mjesto gdje se uči, živi i stiče iskustvo...

Zašto su mektebi i mektebska pouka a priori svedeni na vikend obavezu koju poneka djeca ispunjavaju (ruku na srce, djeca samo onih roditelja koji ustrajno insistiraju da im dijete ide na mektebsku pouku). Ovi koji idu; Zašto idu? Zato što babo i mama smatraju da je to dio njihovog habitusa, nešto što je od davnina tako i zato što dijete treba da na vrijeme nauči klanjati, mushaf učiti...., a ovi koji ne idu, smatraju to samo povremenom zanimacijom djeteta, jer to nije škola, tamo ionako ništa ne može da nauči i ''jadno'' zašto sada da i vikendom ustaje rano i ide u džamiju, ''pa to je doista previše'' – šta će mu, ima vjeronauku u školi. Ovdje ponovo vidimo kako se gubi nit: uči, živi i stiče iskustvo.

Nešto što je za Bošnjaka prirodno, i što datira još od pojave prve džamije na ovim prostorima, nešto, što je samo od sebe mjesto gdje se živi, nešto što je samo od sebe mjesto gdje se uči, i nešto što je samo od sebe mjesto gdje se stiče iskustvo, mi smo pretovirili u mjesto vikend obaveze, nametnute obaveze koja je važna samo onog trenutka kada se približi mektebsko takmičenje. U doba globalizacije kada svi i sve postaje globalno, kada je sve i svima dozvoljeno, jedino mjesto koje djetetu može pružiti utočište, zdrav boravak, mjesto gdje živi zdrava ličnost, postalo je ne tako važno… Ah ovdje sam izgubio još jednu nit; Hodža e.....ovjde se i hodža izgubio...

Prolazeći svaki dan kroz torturu svog bivstvovanja i opstanka u težnji da svojim džematlijama bude što bliži; da im bude što sličniji; da bude moderan i sofisticiran; da bude školovan i da lijepo uči mushaf; da se ne daj Bože kome ne zamjeri; da uvijek bude spreman za akciju, ako dođe do nje; da bude prisutan na svim dženazama i vaktovima, uvijek nasmijan, i spreman pružiti svoju ruku svakom kome zatreba; da ne nosi farmerke, da se ne bavi politikom, da skromno živi a da ipak bude bogat, da bude naš a da je stranac, da je lijep.....onako markantan i da više ne nabrajam...

Proguta globalizacija iskonskog hodžu…. Kada muallim zadovolji sve gore navedeno, postavlja se pitanje, da li će ostati snage da održi mekteb u njegovoj formi zbog koje postoji,  u onoj formi koja je prirodna za ove naše prostore, da li mekteb može ostati kao mjesto gdje se živi, uči i stiče iskustvo, čisto od bilo kakvih primjesa globalizacije koja kupi sve što joj stane na put, a evo sada stigla i mekteb. Može, al' hodža onda više nije hodža, već pomalo supermen...

Mektebsko takmičenje je održano, 22.04.2012.god. u Gračanici, (Medresa i Bijela dzamija) na takmičenju, učešće je uzelo 34 džemata, odnosno 128 takmičara. Takmičenje je izvedeno u tri kategorije:1.Test znanja,

1. 2.Kiraet mladji,
2. 3.Kiraet stariji

Prvo mjesto je osvojio džemat Lohinja Donja, imam Zihnija ef. Mehinabašić, prof. I ovom prilikom mu čestitam na uspjehu, uz dovu dragom Bogu da njemu, svim takmičarima kao i kolegama imamima, podari zdravlja, sreće, i uspjeha na narednom takmičenju

Edin ef. Dedić, prof.