Ukidanje naroda

Piše: Fatmir Alispahić

Moglo se još prije desetak godina vidjeti da dejtonski režim ide ka ukidanju bošnjačkog identiteta. U Tuzli je 1999. godine dignuta politička hampa zato što Narodno pozorište Tuzla izvodi predstavu „Hasanaginica" za koju su lokalni udbaši ustanovili da je „previše zelena". „Hasanaginica" je, uz komunjarske otpore i podmetanja, ipak izvedena, tekst je uvršten u Antologiju bh. drame, ali u narednoj deceniji Narodno pozorište Tuzla više nije izvelo ni jednu predstavu iz naše baštine. Zašto? Poslata je prijeteća poruka da se afirmacija naše tradicije i kulture neće tolerirati, i da treba izvoditi djela koja nemaju veze s Bosnom. Tako do polovine 60-tih godina na Filozofskom fakultetu u Sarajevu niko nije magistrirao i doktorirao, a bezbeli ni odbranio diplomski rad, na temu iz bošnjačke književnosti i kulture, pa je esej Muhameda Filipovića „Bosanski duh u književnosti – šta je to?" iz 1967. tretiran kao nacionalistički ispad. Dejtonski (velikosrpski&velikohrvatski) režim, putem sarajevskih gmizavaca, proizveo je totalitarni ambijent autocenzure u kome se zna da bošnjačka duhovnost smije biti samo predmet kritizerstva i ismijavanja, a nikako uvažavanja. Na toj matrici se grade karijere, ili gube karijere, u ovisnosti ko šta izabere.

Segregacija muslimana

Ravno prije godinu dana prijavio sam na Filozofskom fakultetu u Sarajevu doktorsku disertaciju na temu „Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti", a ovih dana sam saznao da moja prijava nije makla s mrtve tačke. Mogao sam odabrati neku „prepisivačku" temu, gdje nema mnogo kopanja i rada, ali moj cilj nije bila doktorska titula, već doprinos otkrivanju bošnjačke historijske traume. Želio sam da istražim neistraženo i napišem rad o stoljeću bošnjačkog progonstva, bilježenog u književnim tekstovima. U proteklih godinu dana pokušavao sam između redova saznati šta se događa sa moje prijave, jer su u međuvremenu kandidati koji su mnogo kasnije prijavili disertaciju već prošli sve procedure. Nisam mogao vjerovati da je moja bošnjačka tema razlog ovih blokada. Rečeno mi je da se profesor sa ovog fakulteta Enver Kazaz žestoko usprotivio mogućnosti da Fatmir Alispahić doktorira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. On je presudio da je taj Fatmir „ekstremista" i da takvima treba zabraniti bavljenje naukom. Ali, kakve veze ima nauka sa onim što ja pišem po novinama, kako god da pišem? Riječ je, zapravo, o najcrnjoj diskriminaciji, kakvu su jedino ispoljavali totalitarni režimi i njihovi ideološki policajci. Da li se radilo o nepodobnosti teme - zašto što je bošnjačka, ili o nepodobnosti autora - zato što je musliman, ne znam, ali znam da je prošla čitava godina u kojoj moja prijava doktorata, za koju sam uredno u maju prošle godine uplatio 1.000 maraka, nije prošla ni Odsjek, ni Nastavno-naučno vijeće. Ono što je trebalo biti urađeno u maju prošle godine, navodno će se pokušati sada, kada sam upitao neke profesore – da li se ovo radi o diskriminaciji mojih građanskih prava? Ova priča, da se događa u Banja Luci, bila bi očekivana, jer je tamo segregacija nad Bošnjacima bestidno institucionalizirana. Ali, ova priča se događa u Sarajevu, bosanskom i bošnjačkom duhovnom centru, u kome su snage negiranja bošnjačkog identiteta tako ojačale da prate i blokiraju svaki vid afirmacije bošnjačke duhovnosti. Njihova bahatost ide tako daleko da su u stanju blokirati teme naučnih radova – ako su bošnjačke – te poslati poruku drugima da ne biraju bošnjačke teme ako misle magistrirati ili doktorirati. Kad se ova shema prenese na izdavaštvo, pozorište, film, onda vidimo da prođu ima sve što nije bošnjačko, a da sve bošnjačko seli u alternativne socijalne i kulturne mreže. Bošnjački narod prognan je iz ostatka svoje zemlje u onoj mjeri u kome mu je prognana kultura, a namjesto bošnjačkog naroda uspostavljena je ideološka projekcija Bošnjaka koji je poželjan samo ako je u ratu sam sa sobom.

O ovome je prije neki dan otvoreno progovorio jedan od najvažnijih Bošnjaka, pjesnik Džemaludin Latić, čija predstava „Gazi Husrev-beže" nije prošla selekciju Festivala bh. drame u Zenici, što je samo po sebi strašna sramota. Tako se u prvi mah moglo pomisliti i za američke snimke sa Guantanama – da su strašna sramota za američku demokratiju – ako, pak, ta sramota nije u funkciji obznanjivanja američke posrnulosti pred deklaracijama o humanosti i slobodi. Tako i zenička sramota o izopćavanju ove važne predstave nalikuje na onu sramotu iz Tuzle, kada je Nagradu „Mešla Selimović" dobio romančić nekakve bezvezne beogradske početnice, namjesto romana „Vječnik" Nedžada Ibrišimovića. Znale su književne komunjare za grandioznost „Vječnika", ali su željele javno posvjedočiti svoj smrad, tu opipljivu mržnju prema bošnjačkim vrijednostima. Tako je i izopćavanje predstave „Gazi Husrev-beže" naprosto čin mržnje prema Bošnjacima i muslimanima, budući da umjetnički kvalitet ove predstave, u režiji prominentnog Gradimira Gojera, nadvisuje bezmalo sve što će se pojaviti na Festivalu u Zenici.

Korpus činjenica koji dokazuje egzil bošnjačke duhovnosti iz dejtonske realnosti, s ciljem razbošnjačenja Bošnjaka, uopće se ne tretira u skučenom javnom prostoru, iako se radi – po mom apsolutnom uvjerenju - o obliku nastavka genocida nad Bošnjacima. Ukidanje naroda kroz ukidanje njegovog identiteta jednako je ubijanju i protjerivanju tog naroda. Stoga je veoma važna izjava Džemaludina Latića koji otvoreno, bez pardona, definira zašto se naša znamenita pozorišna predstava „Gazi Husrev-beže" nije mogla naći na Festivalu bh. drame. Evo šta kaže naš Džemo:

- Postoji jedan klan koji sve što je vezano za islam, muslimane i bošnjaštvo smatra retrogradnim. Smatraju da jedino oni imaju pravo na teatarski prostor samom činjenicom što šire mit o progresu i promoviraju antivjerske i antibosanske vrijednosti kakve su homoseksualizam, kakve su teze o Bosni kao zemlji mržnje, itd. A te klanove plaća naš narod i, kako se meni čini, aktuelna vlast. Mene su eliminirali iz rasističkih razloga zato što sam musliman i zato što musliman u ovoj zemlji, od Mehmedalije Dizdara i Meše Selimovića do mene, ne može da preživi kao pisac. Ti klanovi hoće da dijele svoje nagrade, oni potcjenjuju našu inteligenciju i naš narod, oni su antitalenti...

Isparavanje Bošnjaka

Problem nije u tome što će klanovi koji potcjenjuju i negiraju Bošnjake uspjeti da blokiraju Nedžadovog „Vječnika" ili Džeminog „Gazi Husrev-bega". Problem je što će ti klanovi, putem medija kojima vladaju, odgojiti javno mišljenje koje će se saglasiti da predstavi „Gazi Husrev-beg" nije mjesto na Festivalu, jer je „retrogradna", pošto je „retrogradno" sve bošnjačko i muslimansko, a napredno, i multikulturalno, sve srpsko-hrvatsko i kršćansko. Nevjerovatnom brzinom, u trajanju od nekoliko godina, razvaljen je bošnjački nacionalni ponos, poljuljano samopouzdanje, a kako život teži stabilnosti, tako se i Bošnjaci hvataju za ponuđene stubove novog ideniteta, navodno evropskog, progresivnog, neopterećenog prošlošću, genocidom, vjerom, zapravo, svime što Bošnjake čini Bošnjacima. Time se priča o nekakvih pet planova za Bosnu čini izlišnom, jer se ovdje nema šta raspasti ako se raspadnu Bošnjaci, budući da tada ostaju samo bratski povezani Srbi i Hrvati kojima je Svijet još 1994. popola namijenio našu zemlju. Naravno, to neće niko javno priznati, jer bio to bilo priznavanje saučesništva u planiranju i izvođenju genocida nad jednim narodom, ali stotine činjenica ukazuju da stvarnost ide u pravcu uništenja Bošnjaka, s ciljem konačnog rješavanja iz vana nametnutog „bosanskog pitanja". Navodni problemi koji se s vremena na vrijeme pojave, tipa, neusvajanja budžeta, Dodikovih ovakvih i onakvih izjava, planova o trećem entitetu i podjeli BiH, sve su to magle kojima se kamuflira glavni proces koji se ovdje vodi od završetka rata. Podjela BiH kroz formiranje trećeg entiteta je nemoguća, samim tim što kršćanska Evropa ne može pristati na postojanje ma kakve samouprave u kojoj su muslimani dominantni. To je jasno još od 1993., ali je nejasno - zašto se svako malo poteže to nerealno rješenje? Zato da se ne bi ugledalo ono genocidno rješenje koje se pred nama razmotava, a riječ je o isparavanju bošnjačkog naroda.

Taj narod, kad izgubi svoju islamsku osnovicu, više neće biti ono što je bio, već će postati asimilirani derivat, kakav postaju bošnjačka djeca koja pohađaju katoličke škole. Zato u dejtonskoj javnosti više ima tematiziranja islama nego svega drugog zajedno, kako bi se u svijest Bošnjaka silom usadilo uvjerenje da od islama treba bježati, kao od nesreće što se bježi. Neka svako od nas uporedi koliko u javnosti ima drugih vjera, i po čemu ih ima, a koliko ima islama, i kako ga ima, pa će vidjeti da druge vjere žive u miru i slobodi, a da je intencija da se islam satanizira i kriminalizira, kao vjera od belaja. Taj odnos ne može biti normalan, i jedino je objašnjiv planom da se Bošnjaci razmuslimane. O ovome smo i prije pisali, nadajući se da će otkrivanje dejtonske islamofobije učiniti da ta islamofobija splasne, kao izraz jednog novog fašizma i antisemitizma koji je sramotan za svaki poredak koji pledira da bude demokratski. Po modificiranoj izreci da se – zločinac ponosi onim čega se pošten čovjek gnuša – dejtonski režim ne vidi ničeg lošeg u tome što je bezbroj puta razotkriven u vrijeđanju i obespravljivanju Bošnjaka. Kad kažemo „dejtonski režim" onda mislimo na mehanizam sastavljen od vlasti, pravosuđa, poltrona, obavještajnih i sigurnosnih službi, a pogotovo javnih rtv servisa, poglavito Federalne tv, koja diskriminaciju Bošnjaka oglašava kao demokratsku vrlinu. Više se, definitivno, ne treba nadati da bi dejtonski režim mogao promijeniti svoju genocidnu suštinu, jer se on tom suštinom ponosi, kao što se Bošnjaci ponose antifašističkom Armijom RBiH koja je štitila sve narode i građane i bila jedini idejni sljednik antifašista iz Drugog svjetskog rata. Dejtonski režim, pak, izrastao je na razvalinama referendumske BiH, na temeljima genocida i progona, na velikosrpskim i velikohrvatskim dogovorima i osvajanjima, i on prema Bošnjacima ne može biti drukčiji danas, nego što je bio u zametku. To znači da treba pokopati očekivanja da će nas poštovati onaj koji nas je ubijao i progonio. Kako dalje?

Kao što je namjera tuzlanskih vlast da blokiraju izvedbu „Hasanaginice" 1999. mobilizirala bošnjačku duhovnu i političku elitu, u opredjeljenju da naša predstava mora biti izvedena, tako se i danas moramo objediniti u osudi svakog pokušaja da se nešto bošnjačko zabrani, ponizi, diskriminira. Kad su nam kamenovanjem 7. maja 2001. ubili Murata Badića u Banjoj Luci svi smo bili kao jedno, u suosjećanju i osudi, ali moramo biti jedinstveni i kada nam našim parama ubijaju „Gazi Husrev-bega", tako što ne daju da njegujemo uspomenu na svoje velikane. Stvarnost se, vidjeli smo, neće promijeniti ako je ignoriramo, ali se mora mijenjati ako se s njome suočimo, kao sa kontinuiranom agresijom na naše nacionalno i građansko dostojanstvo. Prkos kojim smo se opirali agresoru u ratu mora biti isti i u opiranju ovoj zločinačkoj namjeri da se naša duhovnost zatre, u ime instaliranja „bivših Bošnjaka" koji će živjeti namjesto našeg naroda, kao kratkoročni asimilirani priljepak Srbima i Hrvatima.

Za razliku od Srba i Hrvata u kojih je kritična masa uvijek budnih i zainteresiranih za stanje nacije, u Bošnjaka je najveći broj onih koji usput upijaju informacije o sebi i svome. Neko je odlično promislio kako će negativne instant-informacije o islamu i bošnjaštvu dati prave rezultate, jer će Bošnjaci usput prihvatiti kako je najbolji put u nemanju puta, najboja vjera u nevjeri, a najbolji narod onaj koji nije narod. Drugim riječima, to je genocid u domaćoj radinosti. Pred nama je borba za spašavanje Bošnjaka od samouništenja.

„Saff", br. 316, 04.05.2012.