Promo banner

A+ A A-

Mostar: Održani Susreti učenika bh. medresa

Susreti učenika bosansko-hercegovačkih medresa prvi je kulturno-vjerski program koji je realiziran nakon svečanog otvorenja u Avliji Blagajske tekije. Ovaj tradicionalni sadržaj manifestacije Dani mevluda i zikra pored najljepših ilahija i najboljih literarnih radova učenika sinoć je (5.5.2012) predstavio i umjetničko, spisateljsko stvaralaštvo njihovih profesora. Naime, po prvi put promovirana su dva vrlo interesantna književna ostvarenja, roman „Putevi ružinog mirisa“ tuzlanskog profesora Alija Hasanovića i „Priče s Nila“ mr. hafiza Lejle Boškailo Obradović. Pored autora „Puteve ružinog mirisa“ promovirali su Mirzet Hamzić profesor Gazijine medrse i Harun Macić profesor mostarske Medrese, dok su uz mr. Lejlu Obradović o „Pričama s Nila“ govorile njene kolegice Lejla Mušić i Merjem Muratović Šuta. Tokom svečanosti učenicima i brojnim džematlijama su se obratili mostarski  muftija h Seid ef. Smajkić i direktor Karađoz-begove medrese Seid ef. Eminović. Otvarajući susrete direktor Eminović je izrazio nadu da će ovi susreti, ponajprije učenicima a i svim drugim mladim Bošnjacima, biti poticaj da o dobru rade, o dobru misle, pišu i stvaraju vrijedna umjetnička i naučna djela. „Radeći o dobru, učeći o dobru naše će medrese biti ponos našeg naroda“, rekao je direktor Eminović.

sus-uc-med-mo-05-2012-1

Na početku svog govora muftija Smajkić je prisutne podsjetio kako je sve do 1975.g. Tekija bila pusta i prazna, kako su joj bili odredili funkciju Muzeja misleći da su i sa islamom završili. „Mi smo proteklih 37 godina čvrstom vjerom i predanošću obnovili staru tradiciju derviškog mevlud na kojem ove godine očekujemo oko 50 hiljada vjernika. Stoga me ova vaša okupljanja ohrabruju jer u njima vidim mladalačku energiju koja će znati iskoristiti vrijeme slobode i ujediniti se u progresivnu bošnjačku snagu  koja će osvajati ljudska srca“, kazao je muftija Smajkić. Muftija je potom podsjetio učenike medresa kako se sloboda mora čuvati i njegovati jer samo tako će moći reći šta rade i ko jesu. Osvrnuvši se na politička iskušenja s kojima je Mostar suočen u posljednje vrijeme muftija još jednom pozvao na puni angažman u borbi za jednakopravnost i dostojanstvo svih naroda. „Ovdje  su nedavno htjeli projektom izgradnje auto-puta da presjeku i unište ove divne blagajske zelene bašče, da na taj način obeshrabre naše biće, ali su ih u tom omeli istinske patriote, obični ljudi, stanovnici ove kotline. Kada je u pitanju grad Mostar ja duboko vjerujem i iskreno se nadam da će obični ljudi i iskrene patriote zaustavi proces pravljenja hrvatskog stolnog grada“, zaključio je muftija.

sus-uc-med-mo-05-2012-1

Na kraju svečanog dijela programa proglašeni su i rezultati ovogodišnjeg literarnog konkursa za učenike naših medresa o temi, koja je ustvari stih Fevzija Mostarca: „Šta može da nađe bijedni čovjek u obilasku Kabe ako u Kabi njegovog srca ne gori kandilj vječitog sunca“. Stručni žiri kojim je predsjedavao mostarski pjesnik Nusret Omerika, profesionalno angažiran kao savjetnik za bosanski jezik pri Pedagoškom zavodu Mostar, od 31 rada odlučio je da treće mjesto podijele radovi Rabije Hodžić, učenice Behram-begove medrese iz Tuzle i Alije Čakić iz Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku. Prema ocjeni stručnog žirija drugo mjesto pripalo je Sajafu Hadžiću iz Gazi Husrev-begove medrese dok je za najbolji odabrao rad Amne Jelovac, učenice prvog razreda Karađoz-begove medrese. Nagrade trećenagrađenim učenicima uručili su Sabaheta Kudić, Nermin Šušić, drugonagrađenom Salem ef. Dedović, glavni imam Medžlisa IZ Mostar i prvonagrađenoj Amni Jelovac muftija mostarski h. Seid ef. Smajkić.

Prvonagrađeni rad Amne Jelovac, učenice Karađoz-begove medrese   

ŠTA MOŽE BIJEDNI ČOVJEK U OBILASKU KABE, KAD U KABI NJEGOVOG SRCA NE GORI KANDILJ VJEČITOG SUNCA

amna-jelovacMogu li duše što žive dan po dan, čijim se venama slijevaju uzdasi i hiljade sitnih suza što se kriju, što se pokušavaju istopiti, nestati na vrelini sunca što s tuđeg neba grije, a one se ustvari samo množe.
Te suze ne prolaze i ne nestaju. 
Pa kad sve to znamo što ih se stidimo?
Koliko god pitala i koliko god pisala nije mi jasno što se ljudi stide vrijednosti svoje, a gluposti koje bi trebali kriti s toliko ponosa pokazuju.
Nije sve prošlo, svake godine iste nas suze peku i svake godine isti demoni ne daju nam mirno usniti i svake godine preživimo isto u tišini svojih sve manjih i skučenijih odaja duše koja se puni prolaznošću koju nakupljamo .
Ako sve više zaboravljamo svoje šehide, kako ćemo se sjetiti
nerođene djece mrtvih majki negdje na istoku, bebe tek proplakale pa zamuknule, curice čija sandala nije stigla do očeva skuta, sinčića koji majku nije sačuvao, čije ručice dunjaluk halališe na dalekim krvavim poljima.
Ni najveća stijena, planina, ni rijeka nemaju snagu čovjeka, ni na jednom svijetu stvorenje čovjeku ravno Bog nije dao. Pa zašto zatvaramo oči pred novim iskušenjima i krvavim patnjama u kojim smo se ne tako davno i sami nalazili.
Mi koji prigovaramo svijetu jer nam nije pomogao i koji je ignorisao vapaje naroda koji je nestajao boreći se za svoju vjeru i svoje ime.
Kako smo dopustili da u tišini pratimo stradanja, ravnodušno okrenemo neki humanitarni broj, stidljivo šaljemo neku malu podršku koju je i naš narod očajnički tražio i trebao prije dvije decenije. 
Često čujem kako stari ljudi poučeni teškim životnim iskustvima spominju staru narodnu poslovicu svako za svoj groš koja se često protivi jedinstvu i potpomaganju, koje simbolizira hadž, hadž koji je najjasniji i najupečatljiviji simbol jedinstva.
Ukoliko je čovjek nehajan za stradanje svoje braće i sestara, bilo bliskih bilo dalekih, ako mrzi svog komšiju jer mu njegova trešnja zaklanja sunce, kako će gledati čovjeka koji dodirne Kabu prije njega „iako je on trebao“, ako mu stane na nogu dok žuri između Safe i Merve... 
Čovjek koji traži razlike među ljudima u svom selu ili gradu, šta će reći milionima različitosti kod Kabe, kako će se čovjek izboriti sa neznanjem i netolerancijom koja je zavladala njegovim srcem i ugasila i posljednji tračak svjetlosti? Kako će ispuniti svetu dužnost obavljanja hadža, na šta će misliti dok se bude peo na Arefat, kakve će mu misli obuzimati razum dok bude dirao hadžeru-l-esved, i kakva će ga osjećanja prožimati dok bude tavafio Kabu? Da li će u njemu ovladati čežnja za milošću svoga Gospodara i težnja ka Njegovom zadovoljstvu, ili će ipak ostati zarobljen u vječnoj tmini nezadovoljstva i gladi za dunjalukom.
Kad se svjetovi toliko približe da se gubi nit koja ih dijeli, duša se ne kreće nego se uzdiže i poput lahora u toploj ljetnoj noći bez tereta i težine, bez straha, bez ljutnje i očaja, bez ijednog do tad poznatog ljudskog osjećanja odlazi zadovoljna.
Treptaj oka previše dugo traje da bi se izmjerilo vrijeme koje čovjek ima i koje mu treba da doživi taj čas kad prolazno mijenja za vječno, kad napušta terete koje drugi još neko svoje vrijeme moraju da nose dok se konačno i mi ostali ne rasteretimo i doživimo taj čas uznosa kojeg vjernik Allahov doživi.